Preminuo Arif Đulić Đuro, borac koji je zamalo zarobio Ratka Mladića

Piše: Jasmin GROŠIĆ

Plodna, zelena i niska brda što poput ustalasalog mora pokrivaju područje sjeverozapadnog dijela naše domovine koje od davnina nazivamo Krajinom u svojim njedrima kriju hiljade usnulih heroja zbog kojih Bosna i Bošnjaci, uprkos brojnim silama koje ih žele zbrisati s lica zemlje, opstaju stoljećima. Kroz sva ta stoljeća rađaju se, rastu i umiru heroji. Žive i odlaze tiho i skoro niko za njih ne bi ni znao da se nakon svakih nekoliko decenija ne desi vakat koji traži žrtvu i junaštvo. Jedan od tih junaka jeste Arif Đulić zvani Đuro, borac ČSN “Hamza” i jedan od najpoznatijih veterana 505. viteške bužimske brigade 5. korpusa Armije RBiH.

Đulić je u ponedjeljak, 22. juna 2020. godine, tiho i dostojanstveno, kako je i živio, ispraćen u vječnost. Ovaj gazija dobio je sve bitke koje je vodio u ratu. Bitku koju je posljednjih godina vodio s teškom bolešću, nažalost, izgubio je. Više od hiljadu ljudi, brojni saborci, imami i ostale istaknute ličnosti iz Bužima i drugih krajiških gradova došli su odati posljednju počast ovom velikom junaku, zlatnom ljiljanu koji je bio spreman u svako doba položiti život za svoj narod i domovinu.

Nema nijednog Bužimljanina, a možda i Krajišnika, starijeg od trideset godina koji nije čuo za Arifa Đulića. Doduše, po njegovom pravom imenu i prezimenu malo ko ga je znao i oslovljavao. Svi su ga znali po nadimku Đuro, koji je stekao još u osnovnoj školi. Arif Đulić rodio se 7. maja 1956. godine u Mrazovcu kod Bužima. Živio je i radio poput većine svojih vršnjaka, ni po čemu se ne ističući, sve do ranih devedesetih godina prošlog stoljeća, kada je plamen velikosrpskog fašizma zaprijetio opstanku Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Arif je tada stupio u Patriotsku ligu BiH i sa svojim sunarodnjacima počeo se pripremati za teška vremena koja će uslijediti. S obzirom na to da je rođen i odrastao u neposrednoj blizini granice s Republikom Hrvatskom, Arif je veoma dobro poznavao pograničnu oblast Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Sa svojim saborcima, još u prvim danima Agresije, često je odlazio u dubinu neprijateljskog teritorija u Hrvatskoj te bosanskohercegovačkog teritorija pod kontrolom VRS-a, gdje su osmatrali aktivnosti i kretanja neprijatelja.

ZNANJE, ISKUSTVO I HRABROST

Njegova hrabrost i sposobnost došli su rano do izražaja, još u vrijeme četničkog napada na Bosansku Krupu, aprila 1992. godine, kada se Arif naročito istakao. Znanje i iskustvo iz strategije i vojne vještine prikupljao je kroz teške dane koji su uslijedili. U toku ofanzive četničkih snaga iz SAO Krajine na rejon Suhe Međe juna 1992. godine Arif se istakao kao veoma sposoban i hrabar borac. Zahvaljujući njemu i njegovim saborcima, zaustavljen je napad srpskog agresora na Bužim i okolna mjesta, kojima su bili namijenili sudbinu sličnu onoj koja je pogodila Srebrenicu tri godine kasnije. Krajem 1992. godine Arif je već bio iskusan, sposoban i ubojit ratnik kojeg bi poželjela svaka armija. U jednoj od najznačajnijih i najuspješnijih oslobodilačkih akcija 5. korpusa “Munja 93”, koja se odigrala 11. januara 1993. godine, Đuro je učestvovao kao izviđač duboko u teritoriji iza leđa neprijatelja. U okršajima koji su vođeni s neprijateljskim jedinicama bilo je ranjenih boraca. Neviđenom hrabrošću, izlažući se smrtnoj opasnosti, spasio je dva ranjena borca i izvukao do položaja branilaca, gdje im je ukazana neophodna pomoć. Poseban herojski podvig Đuro je napravio 6. septembra 1994. godine u akciji “Breza ‘94”, kada je u vrijeme kontranapada 505. viteške bužimske brigade proveo borce Izeta Nanića iza neprijateljskih linija i rasporedio ih za napad. U borbi koja je uslijedila Đuro se našao na svega petnaestak metara od komandanta VRS-a Ratka Mladića, koji je zbunjeno posmatrao šta se dešava.

U metežu koji je nastao Arif nije znao da se pred njim nalazi najozloglašeniji srpski komandant. I pored velike zbrke i meteža, vjerovatno bi uhvatio kasnije najtraženijeg ratnog zločinca da jedan četnik koji se nalazio u neposrednoj blizini nije otvorio vatru i Đuru teško ranio. Zbog velikog doprinosa ovoj sjajnoj pobjedi bužimskih boraca, Arif Đulić Đuro dobio je najviše ratno priznanje Armije BiH, značku “Zlatni ljiljan”. Sead Jusić, ratni komandant 505. viteške brigade, koji je na ovu dužnost postavljen nakon pogibije komandanta Izeta Nanića, na Arifovoj dženazi obratio se prisutnima i izjavio da je Đuro tokom rata napravio mnogo junačkih podviga i da je za svaki podvig zaslužio po jednog “Zlatnog ljiljana”.

Nakon ove pobjede, Arif je nastavio nizati uspjehe. Njegovi saborci kažu da nije bilo nijednog ratišta u Krajini gdje nije učestvovao u odbrani. Četničkom agresoru bio je vjesnik propasti i smrti, a Abdićevim autonomašima noćna mora. Četiri je puta teško ranjavan, uslijed čega je ostao trajni invalid. Fizičke i psihičke napore kojima je bio izložen mnogi ne bi izdržali. U svim nedaćama i teškoćama Đuro se pokazao kao najtvrđa stijena. Kada je bilo najteže, znao je do suza nasmijati svoje saborce. Njegova djela, hrabrost i osobenost bili su predmet mnogih razgovora vođenih među braniteljima, a neki detalji njegovog ratnog puta ušli su i u literaturu. Crtice i anegdote iz njegovog ratničkog života rado prepričavaju njegovi prijatelji i saborci. Sead Jusić prisjetio se jednog šaljivog događaja u vezi s Arifom Đulićem: “Došao sam jednom na Radoč u obilazak linija. Tražio sam od komandira Kaukovića da mi odredi nekog da me odvede na Ćulumak. On je za to zadužio Đuru, kojeg sam odranije poznavao. Dođe tako on i sa sobom nosi nekakav šmajser. Pitam ga: ‘Šta je to, pa nećemo na svadbu!?’, jer je šmajser vrlo slabo oružje, malo bolje od pištolja. Uzme on na kraju nekakav karabin i mi pođemo. Kad smo se vraćali, razgovarali smo onako u šali, pa će neko upitati Đuru koliko je ponio metaka, a on reče: ‘Nisam ponio ništa. Imam u puški pet komada. Šta ću ih nositi kad idem s komandantom, a on bi trebao da ima metaka'”, ispričao je Jusić.

“Jednom, dok smo se borili protiv autonomaša, našli smo se u žestokom okršaju na Zubovića brdu. Svi su polijegali u zaklon za okolna stabla. Đuri je ostao samo jedan tanak orah i on se skloni pod njega. Iako je stablo bilo poprilično tanko, ipak je pružilo dovoljnu zaštitu Đuri, koji se čitav izvukao iz okršaja. Na kraju, kad se sve završilo, on se šalio i pričao da će, ako preživi rat, maksuz odvesti jednu prikolicu đubra i nađubriti zemlju oko oraha i tako mu zahvaliti što ga je spasio smrti ili ranjavanja”, prisjetio se Agan Elkasović, komandir IDV “Gazija” i saborac Arifa Đulića.

“DOŠAO SAM DA POGINEM, KOMANDANTE”

Posebno lijepo sjećanje iz života ovog krajiškog junaka ispričao je borac ČSN “Hamza” Nermin Šabić: “Đuro je bio nekako poseban, kod nas u četu je došao početkom 1995. i slovio je za dobrog i čuvenog borca. Raspoređen je u naš Prvi vod, u kojem je već bio njegov sestrić Osman Burzić Burza, isto ‘zlatni ljiljan’ koji će nekoliko mjeseci kasnije poginuti. Osman je Đuru od milja zvao Dajo, jer i bio mu je daidža, a onda smo ga tako počeli zvati i mi ostali. Pogotovo nam je to ‘leglo’ jer je sa svojih 38-39 godina bio daleko najstariji među nama. Bio je poseban i po tome što već tada nije dobro čuo i, kad bismo se šunjali i provlačili kroz neprijateljsku liniju, vazda smo Boga molili samo da Đuro ne nagazi na kakvo granje ili da nekog nešto ne upita. Teško je s njim bilo sve do onog momenta dok ne dođe do okršaja, a kad se zapuca, e, tad si u njega mogao biti siguran kao u gvozden rov. On nikad nije kalkulisao niti popuštao ni zehre, a svaka situacija s njim, ma koliko bila teška i na kraju možda i tragična, ipak bi se kasnije završavala kao neka šala koja se dugo pamtila i prepričavala.

Uživao je u šali, a najviše je volio da se šali na svoj račun. Iako je bio nepunih šest mjeseci s nama, dok nije teško ranjen, kad god je trebalo prevagnuti, iako familijaran i otac petero djece, Đuro je bio spreman da svoj život prvi založi za našu dobrobit i uspjeh. Našeg Đuru i ovu moju tvrdnju ponajbolje oslikava jedna takva situacija koja je bila onda kada je početkom marta te ratne ‘95. bio kod kuće na bolovanju ranjen u nekoj od prethodnih akcija i kada je otišao na tevhid svom rahmetli stričeviću Hasanu, koji je poginuo prije četrdeset dana. Nakon podne-namaza, dok su sjedili za sofrom i jeli, saznao je da smo mi upali u okruženje u Kumarici. Odmah je ostavio kašiku i krenuo kući. Kada mu je supruga vidjela da oblači uniformu i uzima svoj RAP i pušku, podsjeti ga da je ranjen, ali vidjevši da ga to neće zaustaviti, ona zapomaga i upita: ‘Pa šta ću ja i ova naša djeca ako ti pogineš?’ Đuro joj odgovori: ‘Dolje je trista ljudi u okruženju, ako oni izginu, onda će trista žena ostati bez ljudi, pa i ti onda s njima, gledaj kako i šta one rade, pa i ti radi s njima, a ja sad ode!’

I stvarno, došao je tako ranjen na mjesto koje su tada i oni najhrabriji tog dana gledali kako da napuste. I kad se pojavio u prostoriji u kojoj je naš rahmetli komandant Izo smišljao i pravio plan kako da nas izvuče iz okruženja, Đuro nazva selam, a komandant, onako iznenađen jer zna da je ranjen i na bolovanju, prvo otprimi selam, a onda upita: ‘Đuro, što ćeš ti ovdje!?’, a on, gledajući gdje da sjedne, kratko odgovori: ‘Došao sam da poginem, komandante!’ ‘E, Đuro, večeras su ti velike šanse!’, reče mu komandant i osmjehnu se, znajući da nema smisla ni pokušavati ga odgovoriti od njegove namjere da se uključi u borbu.

Da, tako je to bilo te martovske noći u kojoj s Božijom voljom nije poginuo i ta činjenica sve o njemu govori, koliko je velik bio, prvo kao insan, a onda i ratnik. Allah neka mu se smiluje! Nije poginuo ni onog 21. juna gore na Pehovu, kada je poginuo naš rahmetli Nedžo Alešević, pa Dževo Ljubijankić, pa Hima Skender. Tada je bio teško, ali baš teško ranjen, zajedno s našim Saidom Makićem. Desilo se to 12. dan nakon pogibije njegovog sestrića Osmana, čija mu je smrt jako teško pala. Prvo ga je tako ranjenog naš Šefko uspio nekako izvući na sigurno mjesto, a onda i naći neka kolica i brzinom munje prebaciti ga do brigadnog stacionara, a potom do bolnice u Bužimu. Tu ga uniješe u sanitetsko vozilo koje se odmah pokvarilo. Prebace ga u drugo i nisu puno odmakli kad puče guma, a rezervne nemaju. Zabrinuli se vozač i medicinska sestra koja je s njim u pratnji, a on onako hladno kaže: ‘Ma ništa se ne sikirajte, de vi samo napravite to i hajmo nazad za Bužim, nek se drugi more voziti za Bihać. Viđate da je meni danas svakako suđeno mriti!'”

Dženazu Arifu Đuliću Đuri predvodio je Husein ef. Kovačević, njegov saborac i prijatelj. U svom obraćanju prisutnim prepričao je i jednu anegdotu: “Jednom je Arifa upitao jedan čovjek čime je zaslužio da ostane živ nakon toliko teških okršaja i ranjavanja. On se okrene prema meni i kaže: ‘Efendija, ovaj baš ne kuži dobro neke stvari. Allah sebi uzima najbolje za šehide, a ja imam dosta grijeha pa me je ostavio da se kroz život malo pročistim.’ Ja se nadam da se naš Arif kroz svoju tešku i dugu bolest pročistio i da se vraća svom Gospodaru čist od grijeha”, izjavio je Husein ef. Kovačević.

Zlatni ljiljan i gazija Arif Đulić Đuro pokopan je u blizini mesdžida na Šabića brdu u džematskim mezarlucima. Ispraćen je uz tekbir, poklič koji se mnogo puta izvio iz njegovog grla i uz kojeg je izvojevao mnoge pobjede.