“Ali, otkud Zilhad Ključanin, namćor i, kako Vi rekoste, đavolji sluga, u svim pjesničkim antologijama”, pitala sam jednom njegovog zakletog neprijatelja. “Čuj otkud? Zato što je dobar pjesnik”, odgovorio mi je s velikom žestinom. Zilhad Ključanin bio je pjesnik. Samo pjesnik. I ništa više, bez obzira na to koliko se trudio da bude sve drugo
 konkurs(čić)e nadajući se kojoj kinti. Doduše, ne samo studij književnosti, ali on nekako najizrazitije u svijet šalje nesretne ljude.</p>
<p>Zilhad Ključanin nije bio nesretan čovjek, ali tuga nakaza čitav život premjeravala je nešto ispred njegovih vrata. I vazda joj bilo malo. Zato bih rekla da se tako i njegova početnička, rijetkim pjesnicima svojstvena naivnost usput i nažalost pretvorila u bahatost. Ili, da kažem, u neku morbidnu polifantazmatsku igru koju, iako sam ga poznavala duže od deset godina, nikako nisam uspjela prozrijeti. Tako je on, kojem je najbolji prijatelj bio Srbin, nazivan nacionalistom jer je sastavio knjigu <em>Da, ja prezirem Srbe</em>, koju se, da budem do kraja iskrena, nikad nisam potrudila pronaći, a kamoli u cijelosti pročitati, pa bih o njoj mogla suditi samo iz naslova. Tom je zbirkom eseja i drugih novinskih članaka koji su izlazili u <em>Ljiljanu</em> pjesnik na sebe navukao bijes kritike, akademske zajednice i javnosti koja, pseto k'o i ja, knjizi voli suditi po njenim koricama. “Moj narod da je uradio ono što je tvoj narod uradio mom – ja bih se odrekao svog naroda”, rekao je pjesnik svom prijatelju Srbinu u jednom malom kafeu u Zenici. “Pa, to je bar lako. Pređi u moj narod pa se odreci”, odgovorio je ovaj. Hoću da kažem kako se pjesnik i nije baš proslavio u većini metafora na koje sam naišla u citatima iz te knjige, naprotiv, ali to je, kako neko reče, tek (užasna) knjiga jednog vremena i jednog prostora. I ja, zaista, kolikogod to moje pjesničko srce ne bi htjelo, donekle mogu razumjeti i to vrijeme, i to mjesto, jer je u tom istom vremenu i u tom istom prostoru <em>neko</em> s planine Ozren raspalio granatu i na moju kuću samo zato što sam se našla na drugoj strani univerzuma.</p>
<p><strong>“Ključ” za kraj</strong></p>
<p>Zilhad Ključanin je ovom knjigom, koju meni nikada nije spomenuo da postoji, moguće želio nekoga ili nešto isprovocirati – da se taj neko zamisli, razmisli, umisli etc. Kao što je jednom isprovocirao i svog efendiju tražeći da mu ovaj odobri štampanje zbirke erotskih priča, što je efendija poslije nekoliko mjeseci odupiranja na kraju (vjerovatno da ga otrese s leđa) i uradio. “Ali, otkud Zilhad Ključanin, namćor i, kako Vi rekoste, đavolji sluga, u svim pjesničkim antologijama”, pitala sam jednom njegovog zakletog neprijatelja. “Čuj otkud? Zato što je dobar pjesnik”, odgovorio mi je s velikom žestinom. Jeste, Zilhad Ključanin bio je pjesnik. Samo pjesnik. I ništa više, bez obzira na to koliko se trudio da bude sve drugo. Ali, ne bilo kakav pjesnik, nego od one vrste koji se tako, kao treptaj mušice, u povijesti književnosti jave, pa ova ostane bez daha, možda zanijemi ispred suštine koju je pred nju razastro.</p>
<p>U ediciji “Buybooka” <em>Suvremena bh. književnost</em> izašla je i pretposljednja zbirka pjesma Zilhada Ključanina <em>Lažne trudnice.</em> U intervjuu za jedne dnevne novine istakao je kako je naslov zbirke u vezi s izjavom jednog pisca koji je nekada rekao da su sve njegove pjesme lažne trudnice, da su uvijek trudne, a nikad ne rađaju. Naslov aludira na postmodernističku intertekstualnu igru, na kompleksan odnos značenja, smisaonih pozicija i ideologija, kao ontologijsko i semiotičko načelo koje odlikuje mišljenje i izražavanje čitavih tekstova, opusa, stilova, kultura i razdoblja, pri čemu je autor, između ostalog, pokazao jedva primjetnu tendenciju ka pomjeranju s utvrđenog idejno-poetičkog sklopa, a što je vidljivo i u njegovoj posljednjoj zbirci <em>Ključ</em>, koja je izašla u Zagrebu netom prije njegove smrti.</p>
<p>Zbirka <em>Lažne trudnice</em> ima impresivnih 150 pjesama, podijeljenih u osam ciklusa vezanih humorističnom crtom nazire, jednog od brojnih pjesničkih oblika što ih je sadržavao <em>Diwan</em>. Nazira je u osnovnom značenju pjesma spjevana po uzoru na pjesmu nekog drugog pjesnika, ali s vlastitim sadržajem. Tako je u zbirci uspostavljen i oblikovan osobit dijalog forme jedne orijentalne pjesme i postmodernistički osmišljenog interteksta, odnosno lirski subjekt insistira na postmodernističkoj metafori biblioteke (svijet kao tekst). <em>Univerzum Biblioteke</em> osnova je na kojoj Ključanin gradi svoj imaginarni svijet u kojem ni lično iskustvo ni svijet kakav poznajemo ne postoje izvan poezije. Inspirativni centrum ove zbirke koketira s više različitih spisateljskih profila, lokaliziranih u fluksus i lirskog i autorovog intimnog bića. Zbirka <em>Lažne trudnice</em> uvlači tuđe poetike, ključne momente u životima ili u stvaranju spisatelja i spisateljica širom svjetske književnosti kao osnovu pjesme. Kroz te tuđe poetike u funkciji lirskog subjekta u ovoj zbirci ostvaren je širok raspon emocija i ideja, a samim tim i poetskog smisla i dovitljivosti, ali i humora. Pažljivijim čitanjima Ključaninove poezije primijetila sam izrazitu koherentnost među pjesmama, i ne samo u ovoj zbirci. Zbirke se međusobno došaptavaju, asocijativno prizivaju, s težnjom da se pretoče u dugu poemu, sve dok se ne susretnu s Bogom, lice u lice. <em>Od toga ko će prvi trepnuti, zavisit će kraj ili početak svijeta.</em></p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Ako nam izmakne duša, razgovorom trebamo doći do njeSljedeći članak
Nedžad Podžić Poćko: Preponosan sam na ratni dio mog života
PROČITAJTE I...
UZ 31. GODIŠNJICU SMRTI ĆAMILA SIJARIĆA
Zasnovana na magmi nacionalnog bića, na buntovnoj i polivalentnoj leksičkoj podlozi, na vreloj maštovitosti i gotovo sentimentalnoj zagrcnutosti narodnog rapsoda, poezija Ćamila Sijarića traga za suštinskim mirom, u jednoj univerzalno oblikovanoj formi, osvjetljava čovjekovu sudbinu kroz najintimniju vizuru, svoj san o mogućem spokojstvu projektuje na historijsko platno vječito živih ožiljaka stradalništva i bola kao univerzalnih i odveć ponovljivih kategorija.
Univerzalni rječnik čuda Almina Kaplana: RASKOŠNE POETSKE SLIKE
Almin Kaplan, Bukara, “Planjax”, Tešanj, 2018.