Ko dugo živi, zapamti koješta. Kako je poznavao Bojanu. I mnoge djevojke s imenima rijeka. Jedna lijepa djevojka iz moje mladosti zvala se Volga. A bilo je i zaista nakaradnih imena koje ništa nije moglo niti osvijetliti, niti učiniti lijepim. Neka taj spisak ostane za posebnu zbirku
.</p>
<p>Ništa u priči čovjeka spočetka fragmenta nije mi bilo zanimljivo – osim njegova imena.</p>
<p>Doista, mnogo sam Sokrata vidio, ali nijedan ne bijaše sokrat.</p>
<p>Kao i Aleksandara.</p>
<p>Aleksandar. Svakom je to nešto drugo značilo. Vjerovatno nikome da je to i Parisovo osnovno ime.</p>
<p> </p>
<p>Znam i neke Džingise.</p>
<p>Jednog sam i čitao.</p>
<p> </p>
<p> </p>
<p>Platon. Platon Karatajev (Tolstojev lik) i Platonov (sjajni pisac čiji je to bio pseudonim).</p>
<p>Kristofor. Gradovi i države zovu se po njemu.</p>
<p>Muhamed Ali. Često ime, ali dvojice ćete se uvijek sjetiti.</p>
<p>Jamesdin.</p>
<p>Rambo (ne po pjesniku Rimbaudu, naravno, ne po Arthuru koji je svoj bijeg od pjesništva dokončao kao oboljeli trgovac oružjem u Etiopiji – kakav primjer!). Ne znam jesu li scenaristi filmova o Rambu znali za ovo (doduše, različito se piše, ali vrlo slično izgovara), ali to čitaču poezije nikako ne može promaknuti.</p>
<p>Spominjem to jer sam vidio jednom tamnoputog dječačića koji je savršeno baratao loptom. Izdvajao se kao biser među većim suigračima.</p>
<p>– Kako se ti zoveš, mali? – zapitao sam ga.</p>
<p>– Rambo! – odgovorio je on ponosno.</p>
<p>Zašto mu nisu dali ime Pele, pomislio sam.</p>
<p> </p>
<p>Ko dugo živi, zapamti koješta.</p>
<p>Kako je poznavao Bojanu.</p>
<p>I mnoge djevojke s imenima rijeka. Jedna lijepa djevojka iz moje mladosti zvala se Volga.</p>
<p>A bilo je i zaista nakaradnih imena koje ništa nije moglo niti osvijetliti, niti učiniti lijepim. Neka taj spisak ostane za posebnu zbirku.</p>
<p> </p>
<p>Nekad je u mom komšiluku živio glumac sa ženom i dvoje djece. Djeca su se zvala Hanibal i Kleopatra. Ostala djeca su to skratila, pa su ih zvali Klepa i Bane.</p>
<p>Roditelji, međutim, nisu odustajali. Zamislite kako je to zvučalo:</p>
<p>– Hanibale, ne vuci Kleopatru za kosu!</p>
<p>Nikad ih više nisam vidio. Možda su sretni sa svojom feničanskom i egipatsko-makedonskom nijansom.</p>
<p> </p>
<p>O imenima ruskih i inih balerina da ne govorim, te filmskih glumaca i glumica. Nekome su odmah ličili na njih.</p>
<p> </p>
<p>Nova vremena, novi običaji.</p>
<p>Sjećam se kad je moj drug iz razreda dobio brata. A brat je dobio ime Naser Nehru Sukarno. Prezimena mu se, naravno, sjećam, ali neću ga ovdje spominjati. Njegov otac, jedan od starih kočijaša, vidio je u rođenju svog sina nešto zaista posebno.</p>
<p>Potpuno izvan ovih opservacija je, naravno, činjenica da imam prijatelja koji se zove Nehru.</p>
<p> </p>
<p>Povremeno sam kasnije viđao Zenona, ali nikad s njim nisam razgovarao o Parmenidu, niti o Ahilu i kornjači. Strijeli. Ili drugim paradoksima.</p>
<p>Još manje o predsokratovskim vremenima.</p>
<p>Posljednji put ga sretoh negdje na početku rata. Tad mi se učinilo da u njegovim očima vidim nešto od one struje koja ga je odbacila s kuće mog djeda. Osjetih, ko zna zašto, krivnju.</p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Teret Turske mora se podijelitiSljedeći članak
Čestitošću, radom i učenjem može se mnogo postići u životu
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo