Cijelu noć Šaha nosi djecu jednu dionicu puta pa se vrati po Selimu. Nekad bi joj pomagala sestra, nekad strina. Putovanje je trajalo 12 sati, od osam navečer do osam ujutro. Konačno, u osam sati ujutro svi su bili na slobodnoj teritoriji, u mjestu Ravne nedaleko od Kladnja

Šaha Suljić

Piše: Jakub SALKIĆ

Jedna od najpoznatijih i svakako najupečatljivijih fotografija nastalih u Srebrenici oko 11. jula 1995. godine jeste ona Reutersovog fotografa. Na njoj su snimljene dvije žene kako voze dvije nepokretne osobe u kolicima. Svako ima svoju sudbinu, pa tako i priču, iskustvo i svjedočenje. Žena na slici desno je Selima Mustafić, a čovjek u kolicima njen je svekar. Selima je iz sela Jelah nedaleko od Konjević-Polja. Preživjela je i vratila se u svoje selo odakle je 1993. protjerana prvo u Srebrenicu, a 1995. iz Srebrenice u Tuzlu. I njen svekar rahmetli preživio je rat, preživio Genocid i umro prirodnom smrću dvije godine poslije Genocida.

Žena na slici lijevo jeste Šaha Suljić. U kolicima je njena svekrva Selima. Šaha je 1995. godine imala 28 godina, rodila četvero djece tokom osam godina braka sa Safetom. Najstarije dijete u tom trenutku imalo je osam godina, a najmlađe tri. Živjeli su u selu Slatina, općina Srebrenica.

Tog tragičnog dana kada je bilo jasno da Srebrenica pada, kada su ljudi hodali kao muhe bez glave, kada im se na licima jasno vidio strah i uznemirenost, Safet je zajedno s bratom staru i nepokretnu majku natovario na konja te s porodicom krenuo prema Potočarima. Negdje na pola puta između Slatine i Potočara nalazi se mjesto Šušnjari. Mjesto rastanka. Zauvijek. Safet, njegova dvojica braće Ramiz i Suljo, punac Hašid i šura Smajo priključili su se ostalim srebreničkim muškarcima tražeći kroz šume put na slobodu. Na tom mjestu Šaha je posljednji put vidjela muža i oca. Od peterice odraslih muškaraca iz njene porodice preživjela su samo dvojica.

Šaha se brinula o četvero djece, a pomagale su joj sestre i ostala rodbina. Kada bi se jedno umorilo, preuzelo bi drugo. Od Šušnjara je Selima nastavila put u kolicima. Vozile su je naizmjence Fatima, Šahina majka, i Šahina jetrva, koja se također zove Šaha. Kada su krenuli iz Slatine, još je bio dan, a u Potočare su stigli u četiri sata ujutro narednog dana. Već je bila zora kada su umorni i iscrpljeni stigli do baze UN-a, gdje su se skupili žene, djeca i starci iz Srebrenice.

“Ja sam Selimu preuzela u Potočarima i odvela u Crveni krst. Zgrada u kojoj je bio Crveni krst bila je puna nepokretnih. Kada sam je tamo odvela, oni su garantovali da će ih sve prebaciti u Tuzlu. Mi smo došli ujutru oko četiri u Potočare, a ja sam nju odvela u Crveni krst oko sedam sati”, priča za Stav. “Rekli su mi da nema mjesta i da je ostavim ispred fabrike na betonu da čeka. Tako sam i uradila. Vratila sam se djeci, bili smo odmah na ulazu u fabriku. Kada sam se vratila tamo u Crveni krst, bilo je oko 12 sati, da vidim jesu li je uzeli u fabriku. Tada su već bili ušli četnici i oni su stajali možda nekih pet metara od nje. Jedan je stajao u sredini, ostali oko njega. Onaj što je bio u sredini imao je samo pištolj, ostali su imali puške. Bilo ih je 10-15. Pitali su me što sam došla, pošto se narod bio povukao u onu drugu fabriku iza Crvenog krsta. Ja kažem da sam došla da vidim je li nju uzeo Crveni krst. Kaže on meni: ‘Kakav Crveni krst, nema više Crvenog krsta, sada smo mi ovdje glavni. Uzimaj tu ženu i nosi na kamion.’ Krenem da je podignem i stavim u njena kolica, koja su bila prislonjena uz zid fabrike, ali u njoj sto kila, ne mogu ni da je pomjerim. Stala sam i čekam da me ubiju, neka ubiju, jednom je. Taj što je bio u sredini zovne žene iz druge fabrike da dođu da mi pomognu, ali one ne smiju da dođu. On potrči prema njima, opsuje i kaže: ‘Sve ću vas pobiti’, a one zavrište i pobjegnu u fabriku. Dvojica vojnika ga sustignu, uhvate za ramena i kaže jedan od njih: ‘Polako, Arkane, vidiš da je u ženi 100 kila, kako će je dići!?’

Onda je on otišao do fabrike i doveo dvije ili tri žene, ne sjećam se tačno, i one su mi pomogle da je stavim u kolica. Rekao mi je: ‘Idi tamo utovari je na kamion, počeli su kamioni da voze, šta čekate ovdje?!’ Kad sam se vratila tamo djeci, pita me: ‘Mama, šta ti je’, a ja ne mogu da progovorim, ukočile mi se i ruke i noge. Hoću da se onesvijestim. Pomislila sam kad je Arkan došao tu da je gotovo i samo govorim da će nas sve poklati. Uzeli smo djecu i krenuli do onog lanca koji su držali srpski vojnici. Kad smo došli do lanca, kaže onaj jedan vojnik: ‘Prođite vi pošto imate tu ženu u kolicima’ i pitao me imam li koga da me prati. Rekla sam da mi je tu porodica i sve su nas pustili da prođemo. Ostavili su nas iza lanca da čekamo da dođu kamioni. A ovi što su snimali onu fotografiju bili su na potkrovlju kuće koja se sada nalazi pored mezarja u Potočarima. Vidjela sam da snimaju i pomislila: Bože, koji li su ovi, jesu li njihovi ili su strani?! I ondje gdje je onaj orah, blizu tih kuća, bio je jedan kamion.

Nekoliko žena se onesvijestilo od straha i oni ih samo bacaju na kamion. Bilo ih je puno na kamionu. Mi smo tu bili još neko vrijeme, otišli smo iz Potočara tačno u četiri sata. Kada su došli kamioni, mi smo otišli u prvi kamion, došao je jedan čovjek, srpski vojnik, i odveo nas. Ne znam ko je on bio. Na cesti su bili srpski vojnici, pucali su i vodali pse. Moja Jasmina, tada je imala pet godina, vrištala je, ona se ukoči od straha kad vidi pušku. Pita me taj srpski vojnik šta joj je, ja kažem plaši se kerova, ne smijem kazati da se plaši njegove puške. Rekao nam je da idemo u prvi kamion jer taj kamion neće pretresati. I nisu ga pretresali. Stajao je da se natoči vode, ali niko nije izlazio iz kamiona. Prva tura je otišla u jedan sat, a mi smo u četiri sata krenuli. U osam sati smo bili u Tišči”, priča nam Šaha.

Tišča je mjesto koje se nalazi na pola puta između Vlasenice i Kladnja. Tu su bili srpski položaji, a teritorija od Tišče do tunela, gdje su bili položaji Armije RBiH, bila je ničija zemlja.

“Kada smo izašli u Tišči, srpski vojnici su s drugog kamiona skinuli dvojicu naših ljudi da nose Selimu. Oni su je nosili u ćebetu sto metara i ostavili. Vojnici su mi rekli da idem i odnesem djecu do neke izgorjele kafane jer će tu biti sigurna pošto srpski vojnici ne idu na tu teritoriju i onda da se vratim po nju. Tako sam i uradila. Kad sam se vratila, već je bila došla druga tura kamiona. Pitali su me hoću li da mi daju nekog drugog da je nosi. Rekla sam da neću, čekaju me djeca. Oni su išli sa mnom do barikade, ti srpski vojnici, do bukve koja je bila oborena na cestu, jedan je nosio Selimu sa mnom, a drugi samo psovao. To je bio prvi dan, pa su bili koliko‑toliko obazrivi. Vidjela sam tu jednog komšiju, Nazifa. Bio je ušao u kamion u Potočarima pa su ga skinuli s kamiona, ušao je u drugi i došao u Tišču, prošao je pored mene i otišao. Ali nikad nije došao do Kladnja”, priča Šaha.

Cijelu noć Šaha nosi djecu jednu dionicu puta pa se vrati po Selimu. Nekad bi joj pomagala sestra, nekad strina. Putovanje je trajalo 12 sati, od osam navečer do osam ujutro. Konačno, u osam sati ujutro svi su bili na slobodnoj teritoriji, u mjestu Ravne nedaleko od Kladnja. Ali već oko 12 sati autobusom su prebačeni u Živinice, na livadu, a nakon toga u šatorsko naselje na aerodromu Dubrave.

“Kad smo došli do onog tunela, tu je čekala hitna pomoć i naša vojska, oni su preuzeli Selimu i rekli su mi da će je voziti u Tuzlu u bolnicu da je pregledaju i da će biti u vojnoj bolnici u Dubravama. Rekli su, ako hoću, da dođem da je obiđem kad se negdje smjestimo. Kad smo bili pod šatorima, išla sam joj svaki dan u posjetu. Ubrzo joj se stanje pogoršalo i prebacili su je u bolnicu na Gradini u Tuzli”, kaže Šaha.

Dva mjeseca je Selima živjela na slobodi. Njoj je to ionako bilo svejedno, već neko vrijeme nije znala za sebe, nije bila svjesna šta se dešava oko nje. Nije znala kroz kakve patnje i muke je njena porodica prolazila. Nije znala da je izgubila dva sina. Umrla je devetog septembra 1995. godine.

Šaha je tog jula 1995. ostala bez muža i oca. Bez jednog brata, Rašida, ostala je još u maju 1992. godine, kada je on među prvima uzeo pušku u ruke i rekao: “Ja neću gledati da vas kolju i siluju, ja idem u borbu!” U toj borbi je i poginuo, a bio je mlad. Šahina djeca su danas odrasla. Ima i troje unučadi. Ona je primjer nezamislive snage jedne žene i nepokolebljivosti principa da je svačiji život svet i vrijedan spašavanja bez obzira na to koliko je teško. A bilo je toliko teško da i nakon 25 godina o tome se ne može pričati a da ne se grlo ne stisne i oči ne zasuze.