Zaliježem da promijenim okvir i izvadim bombe. Pogled mi skrenu desno, dva-tri metra od mene naslonjen na stablo jelike njihov vojnik sjedio je i velikim crnim razrogačenim očima nepomično gledao u mene. Tek tren poslije spazih kako desnom rukom stišće vrat iz kojeg je šikljala krv. Pružio je ruku prema meni, kao da hoće nešto kazati
. Na branioce Olova napadaju pripadnici četiri korpusa VRS-a: Sarajevsko-romanijskog, Krajiškog, Drinskog i Hercegovačkog. Tu su 2. romanijska brigada, dijelovi 11. lake pješadijske brigade iz Mrkonjić-Grada, 6. sanske i 43. prijedorske brigade, 65. zaštitni puk, kao i združene jedinice iz Drinskog korpusa.</p>
<p>Uprkos niskim temperaturama i velikom nedostatku MTS-a (materijalno-tehničkih sredstava), naše snage u dvosedmičnim borbama odolijevaju i odbijaju sve napade. Dotad najžešći udar otpočinje 22. novembra na rejonu Bakića.</p>
<p>Oko 11 sati dobijamo informaciju da je linija na Bakićima probijena, a da se na Kruševu jedva odbijaju napadi. Polupospani, izmoreni i promrzli, penjemo se u polutrku uz brdo. Žestoke detonacije odjekuju cijelim krajem uz gromoglasnu pješadijsku pucnjavu.</p>
<p>Na zadnjem dijelu linije dočekuje nas komandir bataljona Olovske brigade, koji je s borcima na liniji: “Pomagajte, puca nam desno krilo, izbili su nam bok, imam dolje ranjene ljude.”</p>
<p>Trčimo, praktično letimo niz stranu. Desno od nas vidimo kako Srbi ulaze u šumarak s boka našim snagama. Odjednom, kao da se sam Džehennem otvorio. Uletjeli smo i zatvorili bok četnicima ispred nosa.</p>
<p>Stiže naredba za kontranapad, ne smije se dopustiti ulazak u borbu neprijateljskom pojačanju. Nastaje drama. Pucamo jedni na druge s razdaljine od petnaestak metara. Šuma sva u dimu.</p>
<p>Odjednom, osjetim, pomičemo se naprijed. Povlače se, ali otpor je i dalje snažan. Do mene pada pogođen Jasmin Salihović. Dolje, malo ispred, padaju pokošena još dva naša borca.</p>
<p>Krećemo se dalje. Zaglušujuća je pucnjava. Zaliježem da promijenim okvir i izvadim bombe. Pogled mi skrenu desno, dva-tri metra od mene naslonjen na stablo jelike njihov vojnik sjedio je i velikim crnim razrogačenim očima nepomično gledao u mene. Tek tren poslije spazih kako desnom rukom stišće vrat iz kojeg je šikljala krv. Pružio je ruku prema meni, kao da hoće nešto kazati. Ja sam okrenuo glavu, skočio i nastavio se kretati.</p>
<p>Pucao sam kao u bunilu. Stjerali smo ih u šumarak iz kojeg su bježali niz uski put. Desno od nas gorjela je njihova praga. Tijela vojnika oko nje razbacana.</p>
<p>“Bježe, bježe”, čuh iza sebe glas. Osjetih ruku na ramenu. Moj drug Mirza…</p>
<p>Čujem viku, traže da se uvedu ljudi u obezbjeđenje linije. U blizini odjeknu ezan, a onda se zaori pjesma: “Olovo je moje porušeno, al’ ranjeno sad podiže glavu”.</p>
<p>Čučnuo sam jer su mi se noge tresle od iznemoglosti. Tijelom su me prožimali trnci, u ušima je bubnjalo.</p>
<p>Vraćali smo se polahko. Na izlazu na proplanak vidjeh kako iznose tijela naših momaka. Među njima je ležao i rahmetli Jasmin. Razbarušene kovrdže pale su mu na čelo. Kao da spava. Spustim se na koljena, pomilujem ga po čelu i polahko mu rukom zatvorim oči.</p>
<p>Teški, preteški trenuci.</p>
<p>Zato molim, kad nabrajate heroje, ne zaboravite hrabre branioce Olova. Taj su dan za odbranu naše domovine živote položili Jasmin Salihović (1973), Almir Sarajlić (1970), Vehad Hasić (1974) i Mensur Kahrić (1973). Lahka vam zemlja bosanska, gazije naše, moje…</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Sljedeći članak
Vizionar koji je često bivao neshvaćen
