Ko je bio nalogodavac zatočenja i mučenja Seada Rekića, heroja odbrane Mostara u početku rata, a zatim heroja i komandanta udarne diverzantske jedinice na hadžićkom ratištu od polovine 1992. do marta 1993. godine? Ko je od marta do maja 1993. godine zatočio i mučio brigadira Armije RBiH za kojeg stotine njegovih saboraca, s kojima je lio krv po raznim ratištima u presudnim borbama za odbranu BiH od agresije, tvrde da ne postoji ni najmanja mogućnost da je kao obavještajac KOS-a radio za srpsku stranu? Priča je ovo s mračnom političkom pozadinom koja svoje korijenje ima u nemilim događajima 1993. godine

Nakon oslobađajuće presude Vojnog suda za špijunažu vojni tužioc se žalio a Rekićev odvjetnik odgovorio

Rješenje kojim je sudija Senad Kreho iznuđeno Rekićevo priznanje izdvojio iz optužnice

Piše: Filip Mursel BEGOVIĆ

Mučenje i iznuđeno priznanje Seada Rekića, koje je intenzivno trajalo dva mjeseca u prostorijama Službe državne bezbjednosti Sarajevo u organizaciji Munira Alibabića Munje, a provođeno usred ratnog Sarajeva pod dirigentskom palicom misterioznog i ubojitog mučitelja Jovice Berovića, bio je samo jedan dio progona jednog od najboljih policijskih i vojnih specijalaca koji su ikada hodali Bosnom.

Naime, dok je Sead Rekić ilegalno ispitivan i mučen, a zatim prebačen u Vojni istražni zatvor Kasarne “Ramiz Salčin” (nekada “Viktor Bubanj”), počinje i medijska haranga na njega koja je trajala donedavno, zaključno s člancima Dnevnog avaza koje su prenosili iz nekadašnje Slobodne Bosne, a koje su oni preuzeli i proširivali iz Asa, u kojem su inicijalno objavljeni. Novinari Asa materijale su dobivali od Fahrudina Radončića, šefa kabineta Sefera Halilovića, i informacije nisu provjeravali. Tekstovi su pisani temeljem Rekićevog iznuđenog priznanja pod teškim mučenjem te montirane krivične prijave nastale u Službi države bezbjednosti. Tekstovi protiv Rekića izlazili su i u Slobodnoj Bosni, a Rekićevi specijalci pripovijedaju da su se 1994. godine susreli s urednikom tog sedmičnika Senadom Avdićem i u žustrom razgovoru on im priznaje da nije kriv za te napise jer “mu je sve naređeno”. Od koga? Nakon Rekićevog intervjua za Stav, i sam je Avdić nedavno napisao da je do tog susreta došlo i čak je objavio zajedničku fotografiju s Rekićem. Iako su mu Rekić i njegovi borci tada sve ispričali, nikada se nije udostojio to i objaviti.

Međutim, kako se ustvari u ovom obavještajnom krkljancu i medijskom kupleraju našao Sead Rekić? Osim što je prema njemu izvršena strahovita nepravda, patila je i njegova šira porodica. Rezultati medijske harange odrazili su se prvo na njegovog oca, koji, usred medijskog progona, umire od infarkta, a zatim umire majka i, na koncu, brat, koji kao 100% ratni vojni invalid skončava na sličan način. Svima su pod samrtničkim krevetima nađeni primjerci članaka u kojima su njihovog sina i brata optuživali da je špijun. Kako doznajemo, radi se o časnoj krajiškoj porodici koja je tokom odbrane BiH od agresije u svojoj porodici imala na desetine šehida, a zatim doživjela strahovitu nepravdu i medijsko anatemiziranje. I Rekićeva je sestra ranjena tokom rata, a i danas nosi gelere u glavi kao posljedicu ranjavanja. Za zločine nad Rekićem, kao i za posljedice tog zločina koji su putem medija koštali i njegovu porodicu, do sada niko nije odgovarao.

NIKO MI NIJE ZNAO KAZATI GDJE JE REKIĆ NESTAO

Sve započinje početkom 1993. godine, kada Sead Rekić, tada komandant diverzantske jedinice “Dido” na hadžićkom ratištu, odlučuje da kao stručnjak za urbano ratovanje uđe u Sarajevo i pomogne u odbrani grada. U svojoj jedinici okuplja dobrovoljce, među kojima su se nalazili tada već veterani i istinski obučeni i sposobni specijalci, te prelazi u glavni grad pod opsadom i pridružuje se specijalnoj jedinici policije.

Jedan od Rekićevih specijalaca bio je i Halid Čolo Kiza, koji je krenuo u Sarajevo sa svojim komandantom te se ovih događaja sjeća kao da su se jučer dogodili.

“Glasali smo ko je bio za to da idemo, a ko nije. Komandant je uvijek razgovarao s vojnicima o važnim i bitnim odlukama, pa nam je prepustio i odluku za to da li da idemo za Sarajevo ili ne. Komandant je tada kazao da je stručnjak za borbu u naseljenim mjestima i da se mnogo toga može uraditi u Sarajevu. Sjećam se da je svim srcem želio da pomogne Sarajevu, koje je bilo u katastrofalno teškom stanju. Veliki se broj momaka u januaru 1993. godine priključio specijalnoj jedinici MUP-a”, rekao nam je Halid Čolo Kiza.

Rekić dobiva zadatak da radi na poslovima u zgradi Republičkog MUP-a. Međutim, čini kobnu “grešku” koja će mu obilježiti život. Kao disciplinirani vojnik, iskreni branitelj i patriota Bosne i Hercegovine, smatrao je da je dužan da nadležnim institucijama prenese sigurnosno interesantna zapažanja koja je primijetio tokom ratovanja na području Hercegovine, a zatim hadžićkog ratišta. Rekić nije znao da je ušao u osinje gnijezdo i da ono što je imao za reći nadležnima upravo njih inkriminira. Osinje gnijezdo bio je Alibabićev kabinet, a ispitivanje je započeo njemu nepoznati službenik. Rekiću je razgovor otpočetka bio sumnjiv jer su ispitivači bili grubi te ih on upozorava da se moraju ponašati korektno jer je on inspektor MUP-a Republike Bosne i Hercegovine i da je došao po patriotskoj dužnosti. Razgovori ubrzo kreću u sasvim drugom smjeru i Alibabićevi ljudi se najviše interesiraju za oficire bivše JNA koji u to vrijeme imaju visoke funkcije u Armiji RBiH. A onda počinje stravično mučenje koje je trajalo puna dva mjeseca, da bi se poslije u bitno smanjenom intenzitetu nastavilo u kancelarijama Vojnog suda.

Za to vrijeme gorljivo ga traže njegovi specijalci i porodica, a niko ne zna gdje se nalazi. Rekić je za to vrijeme zlostavljan u ilegalnom mučilištu Službe državne bezbjednosti u Sarajevu, a nije mu uručeno nikakvo ni zakonito ni nezakonito rješenje da je lišen slobode. Dakle, ispitivanje je posve nelegalno.

Ratni vojni invalid Halid Čolo Kiza o tome govori ovim riječima:

“Jedinica je bila smještena na Dobrinji. Kada sam ušao u jedinicu, vidio sam da nam niko od momaka nema pušku. Pitao sam gdje je naoružanje, momci su mi rekli da je sve naoružanje smješteno u magacinu. Kako u magacinu kad su četnici 100 metara od nas?! Nisam znao da je operacija nad komandantom Rekićem već počela, a represija nad njime vršena je i nad nama. Neki su mi rekli da je komandant otišao na slobodnu teritoriju Pazarića. Tu mi je nešto bilo sumnjivo, jer bi sigurno svratio do svojih vojnika pa da neko ide s njim, a momci nisu ništa znali o komandantu. Onda sam se uputio na Koševsko Brdo kod komandantove svastike Esme, koja je bila vrlo zabrinuta i nije ništa znala. Niko mi nije znao kazati gdje je. Vratio sam se do Dobrinje. Dva ili tri mjeseca svog boravka u Sarajevu nisam mogao doći do informacije da nam je komandant pritvoren. Nismo uopće znali gdje je i šta se s njim desilo. Oni su znači krili sve ovo i od nas, njegovih boraca, i od njegove porodice, i bojali su se. Sada sigurno znam da su nas se bojali, jer nas je bilo elitnih momaka šezdesetak koji se nismo bojali ni 300 drugih vojnika. Onda su nas hapsili oko zgrade gdje smo bili smješteni. Pokupe nas i odvedu na ispitivanja. Ljudi su bili u crnim čarapama i u crnim džipovima. Pokupe te, odvedu te na nepoznato mjesto, ispituju i onda ujutro vrate.

Pri tome mi kažu da im kažem da sam našao djevojku ako me iko bude pitao gdje sam bio. Odmah sam nakon ovakvog prvog ispitivanja posumnjao šta se tu, zapravo, dešava. Sutradan nije bilo Dine, mog druga koji je spavao u istoj sobi sa mnom. Sutra kad sam ga pitao gdje je bio, Dino mi je rekao nešto tipa: ‘Kiza, našao sam curu u onoj zgradi, da samo znaš kakva je.’ Mislim si: ‘Dobro, Dino, i ja sam istu curu našao u istoj zgradi.’ Nakon šestog ili sedmog momka koji je tako odvođen na ispitivanje, vidjeli smo da tu nešto nikako nije u redu i da moramo napustiti takvu lošu atmosferu. Vidjeli smo šta se i kako se tu radi i samo smo htjeli otići na slobodnu teritoriju. Onda smo naišli na našu policiju koja nas je hapsila i tukla zbog našeg komandanta. Ovo je bilo u Tarčinu, a još mi je noga bila u gipsu. Mi smo svašta prošli u ovom periodu dok je komandant bio u zatvoru. Ni mi na ‘slobodi’ nismo imali mira, pa su nas proganjali, pričali svašta o nama, a mogu samo misliti kako je bilo komandantu u zatvoru.”

Slično je proživljavao i Senad Ovčina, koji je Rekića na hadžićko ratište pratio iz Mostara. Ovčina je pozvan na ispitivanje u Visoko. Kaže da su inspektori bili vrlo neugodni i neprofesionalni. Kasnije, kada je postao iskusni policijski kriminalistički inspektor, shvatio je da su se koristili specijalnim metodama ispitivanja radi izvlačenja željenih informacija. No, Ovčina, kao i drugi, nije imao šta kriti. Kasnije je u sarajevskom MUP-u gledao snimku Rekićevog iznuđenog priznanja. Ovčina ga u prvi mah ne prepoznaje jer je njegov komandant na snimci sa svojih 90 kilograma, a nakon dva mjeseca intenzivne torture, mučenja i zlostavljanja, spao na kost i kožu. Bio je bez nekoliko zuba i izgledao kao duh. Ovčina tada primjećuje još jedan važan detalj – učinilo mu se da komandant praktički recitira svoje priznanje da je KOS-ovac. Naravno, u priznanje nije povjerovao, kao ni drugi Rekićevi borci, a kaže da je tom prilikom komandant govorio stvari za koje on zna da se nisu ni desile jer je bio prisutan.

“Komandant je nestao, a mi ga tražimo. Ja odlazim u Mostar, prebacivao sam rahmetli Hujki neki MTS. Zikrija Džonko, načelnik državne bezbjednosti u Mostaru, kaže mi da se moram javiti u detašman u Visokom. Nismo znali šta je razlog. Krenuo sam s Baltom i Ikom, našim saborcima. U Visokom smo 72 sata pisali izjave, a cilj je bio da se kroz njih optuži naš komandant. Rekića su stalno nazivali četnikom, na šta je Balta zaprijetio da će ih podaviti ako još jednom našeg komandanta nazovu četnikom. Pokušavali su nas navesti da izjavljujemo svašta, ali nakon 72 sata kažemo: Dosta je bilo, mi idemo po komandanta u Sarajevo, a mogu nas pokušati vojno zaustaviti, pa šta bude neka bude. Nikada nismo potpisali nikakvu izjavu, a ono što smo jednom rekli u Visokom nikada nismo povlačili iako su neki tvrdili drugačije.

Dio je jedinice u Sarajevu i vodi ih legendarni rahmetli Naser Maksumić, koji je smrtno stradao od nekog pripadnika MUP-a sleđa od tzv. pijanog ustaše, a dio u Hadžićima. Ja sam nakon toga u Mostaru ranjen također sleđa, i to u vrlo sumnjivim okolnostima, baš kao što je i Naser stradao u sumnjivim okolnostima. Ipak sam ranjen ušao u Sarajevo, dobio sam kao neku uputnicu za liječenje, a ustvari da vidim šta se događa. Tada mi je jedan inspektor MUP-a pokazao snimku Rekićevog navodnog priznanja. Mene su u to vrijeme po Sarajevu sve vrijeme pratili. Rekić na snimci izgleda kao logoraš, ni živ ni mrtav, i, da vam kažem, vidi se da ustvari čita i da je sve lažno. I tu ja vidim, govori o pogibiji rahmetli Brade, čudno mi to bilo jer sigurno u toj akciji Sejo nije učestvovao, a o njoj govori. A zašto nije, jer je tada od granate ranjen ispod koljena, a ja sam bio s njim. Taj me inspektor, koji mi je puštao snimku, uvjeravao da je Sejo tu granatu onda sigurno namjestio.

Ma, dajte molim vas, kako je to moguće?! Refik Reizbegović Role tada je ostao bez noge, mene je ta granata odbacila nekoliko metara i poslije sam mokrio krv, Sejo je ranjen i tako dalje. Ko može namjestiti granatu da te rani, to je nemoguće. Pazite sada ovo, pita me taj inspektor kad ćemo za Mostar i upozorava me da nas na jednom punktu na Igmanu čeka zasjeda od naših. Pa kažem ja: Ako to znate, štao ih ne pohapsite i ne saznate ko je ustvari izdajnik? Ništa on, ali poslušao sam i izašli smo drugim putem do Jablanice i vjerovatno tako spasili živote. Vidite, bilo je tu još svašta, svakakvih ispitivanja o raznim događajima u kojima je navodno sudjelovao Rekić, ali niko nije mogao reći ništa šta se nije dogodilo, ali oni su svejedno montirali i falsificirali. Pa isto je bilo i s ranjavanjem Fadila Džoze. Pa kako su Seju za to mogli optuživati kada on nije bio ni blizu tog mjesta?! Znam sve to, pa bio sam tamo kao i mnogi drugi, vidio sam sve svojim očima”, kaže Ovčina, koji je u korist svog komandanta svjedočio i na Vojnom sudu u Sarajevu, koji ga je oslobodio optužbi da je špijun.

JOVICA BEROVIĆ, MUČITELJ IZ PAKLA

Seadu Rekiću bio je život u prostorijama Službe državne bezbjednosti u ta dva mjeseca mučenja na stalnom rubu. I vjerovatno bi taj rub prešao da nije pristao potpisati i pred kamerom izrecitirati izjavu koju je prethodno morao naučiti napamet. Kako nam je rekao, tada je pod iznudom priznao potpunu laž da je u srpskoj obavještajnoj mreži sudjelovao s mnogim drugim oficirima iz bivše JNA, a da je na čelu te mreže Fikret Muslimović. Ustvari je Fikret Muslimović bio glavna meta do koje su mučitelji željeli doći preko Rekićevog lažnog priznanja, a sebi priskrbiti još jači, direktniji i presudniji utjecaj na razvoj ratne situacije. To je, s obzirom na status nekih od involviranih, mogao ujedno biti i subverzivni cilj agresora. S obzirom na to da se ustalilo reći da je agresija na BiH nastavljena i nakon rata, samo drugim sredstvima, medijski linč nad Rekićem nastavio se od istih ljudi do današnjeg dana.

U ispitivanjima se isticao misteriozni Jovica Berović, koji se hvalisao UDBA-inim metodama mučenja, a Rekiću je prijetio da, ako ne prizna, UDBA će mu locirati i pobiti cjelokupnu porodicu. Optuživao ga je da je obučavan za KOS-ovca, što nije tačno jer Rekić kao oficir nikada nije bio unutar tih struktura u bivšoj JNA, za razliku od onih koji su ga optuživali, a s druge strane dobrovoljno priznavali svoju saradnju s KOS-om. Optuživao ga je da je poslat od KOS-a da ubije Aliju Izetbegovića, da je na čelu mreže Fikret Muslimović, a unutar nje Mustafa Hajrulahović Talijan, Nedžad Ajnadžić, Kemo Karišik, Agan Haseljić, Hajro Osmanagić, Enver Mujezinović, Senad Mikić, Sifet Podžić i mnogi drugi. Uzalud su bili Rekićeve tvrdnje da s Muslimovićem uopće ne kontaktira i da su svi navodi neistiniti. U jednom je trenutku Berović Rekiću čak nudio da zajedno likvidiraju Aliju Izetbegovića.

Istražitelji su se izmjenjivali. Gurali su mu olovke u rane zadobijene od granata s bojišta, uslijed strašnog fizičkog i psihičkog maltretiranja, više je puta padao u nesvijest, ponižavan je, izgladnjivan, prijetili su mu, pljuvali, nisu mu dopuštali da vrši nuždu nigdje osim pod sebe, tjerali ga nesanicom do ludila, u više je navrata osjetio da je izgubio volju za suprotstavljanje njihovim optužbama, pa i danas sumnja da su ga drogirali sredstvima za onesposobljavanje volje, nisu mu dozvoljavali da se opere pa je dobio svrab, a od češanja upalne kraste… Rekić je nakon teškog psihičkog i fizičkog mučenja na koncu počeo halucinirati, a detalje je ranije opisao u svom intervjuu za Stav. Ono što nam je rekao u pripremama za intervju bilo je da, nakon nekog vremena, više nije osjećao da mu muče tijelo, već da su mu doprijeli do duše, a tu je nezamislivu bol nemoguće opisati riječima.

Berović je bio trenirani mučitelj te je obavio “dobar” posao i nakon Rekićevog ilegalnog mučenja i iznuđenog priznanja, po nekim saznanjima, bježi na neprijateljsku stranu, a, opet, po drugim neprovjerenim informacijama, trag mu se može tražiti u zemljama Zapadne Evrope. Do današnjeg dana nije se uspjelo saznati ništa konkretnije o ovom čovjeku srpske nacionalnosti, osim što mu se ime spominje među osumnjičenima, a zatim oslobođenim od sumnje za događaje u Dobrovoljačkoj ulici 1992. Šta je bila njegova misteriozna uloga u prostorijama Službe državne bezbjednosti usred rata u Sarajevu? Je li bio UDBA-in specijalno trenirani agent, obavještajac ili kontraobavještajac, a koji mu je zadatak bio, moraju znati ljudi involvirani u Rekićevo mučenje.

Nakon dva mjeseca mučenja, protiv Rekića se podnosi krivična prijava, a istragu otvara Vojno tužilaštvo i postupak se vodi u Vojnom sudu u Sarajevu. Time je Rekićev progon pravno legaliziran, ali tortura nad njim revnosno se nastavlja u bitno smanjenom intenzitetu do sredine ljeta 1993. Rekić je tokom mučenja pomišljao i na samoubistvo, ali primijetio je da mu u predasima stvaraju prilike da pobjegne, što je bila ustvari namještaljka, prilikom čega bi ga vjerovatno ubili, te zaključuje da im je to i cilj, te od samoubistva odustaje odlučan da dobije priliku dokazati da je nevin.

SPAJANJE ČINJENICA OTKRIVA POZADINU

Istražni sudija Senad Kreho izdaje rješenje da se “iz istražnog spisa izdvajaju” Rekićeve iznuđene izjave, ali ne odustaje, te silom pokušava navesti Rekića da tokom postupka praktički ponovi ono što je rekao tokom mučenja od Berovića. Rekiću je bilo onemogućeno da izabere odvjetnika te mu je dodijeljen branitelj po službenoj dužnosti. Nisu uspjeli u svojim nakanama jer Rekić počinje dobivati snažnu potporu svojih boraca. Ustvari, na životu ga drži vjera u istinu i ljubav prema vlastitoj obitelji, znajući da, ako ostane živ, samo će tada imati priliku da dokaže istinu i da se suoči sa svojim katilima na sudu. Tada počinje i medijska propaganda protiv Rekića, a instruirani mediji nezakonito se služe iznuđenim Rekićevim priznanjem te montiranom krivičnom prijavom koja je kreirana u Službi državne bezbjednosti. Sve do intervjua koji je dao za Stav u javnosti nije bila poznata činjenica da je Sead Rekić od Vojnog i Vrhovnog suda BiH oslobođen od optužbi za špijunažu. Nije poznato ni to da je Rekićev slučaj tretiran kao državna tajna te da je zbog držanja i iznošenja tih podataka Fahrudin Radončić i uhapšen tokom rata. To potvrđuje i zapisnik sa saslušanja Ramiza Delalića Ćele od 29. oktobra 1993. godine, koji je nakon akcije “Trebević” i obračuna s odmetnutim komandantima uhapšen i ispitivan. Istražitelje su zanimale informacije o utjecaju Sefera Halilovića na njega i Mušana Topalovića Cacu. Ovako je izjavio Ćelo Delalić:

 “Fahro Radončić mi je, prije nego što je izašao list As, u kojem je objavljen tekst o KOS-ovcima, pokazao kod Sefera u kancelariji sudsku dokumentaciju koja tereti Fikreta Muslimovića. Rekao je da on i Sefer imaju dokaze protiv Muslimovića koje će objaviti u Asu te da je on bio i ostao KOS‑ovac, te da će on uticati na njegovo smjenjivanje. Radončić je dao te papire, odnosno zapisnike sa saslušanja u istrazi oko Rekića iz Višeg vojnog suda u Sarajevu, a zadatak mi je bio da o njihovom sadržaju upoznam komandu moje brigade i borce, te što više građana, kako bi se stvorilo nezadovoljstvo prema Fikretu Muslimoviću i uticalo na njegovu smjenu. U razgovorima sa mnom Sefer i Radončić su omalovažavali predsjednika Predsjedništva RBiH, govoreći da je on krivac za velika stradanja muslimanskog naroda. Sefer mi je pred Radončićem, nakon njegovog privođenja u MUP i oslobađanja, rekao da postoje planovi s kojim bi me oni trebali informisati. Da li se to krije od mene, ili za to nije bilo vrijeme, uglavnom mi ga nisu rekli. Prije mislim da za to nije bilo vrijeme.”

Ono što je objavljivao As zatim se proširuje i izdaje u Slobodnoj Bosni i s istom političkom namjenom. Stravičan je to bio i monstruozan odnos prema Seadu Rekiću, koji je trajao punih 25 godina. Koliki, govori i činjenica da dana 24. aprila 1993. godine predsjednik Okružnog vojnog suda u Sarajevu Senad Kreho, a u ulozi istražnog sudije, donosi rješenje broj Ki-III: 1248/93 da se iz istražnog spisa izdvajaju informativne izjave koje je Rekić dao u prostorijama sektora SDB Sarajevo i da se iste pohranjuju na čuvanje jer se radi o izjavi uzetoj bez procesnih garancija predviđenim članom 218 ZKP-a, na kojoj se ne može zasnivati sudska odluka.

Iako se te izjave ne mogu koristiti ni u jednom slučaju, Senad Kreho u ulozi predsjednika suda krši zakon i dostavlja informaciju iz predmeta koji je označen kao državna tajna, pored ostalih i u kabinet Sefera Halilovića, što se kasnije koristi u medijskom progonu i u dnevnopolitičke svrhe, a lažne informacije, neautentične, iznuđene i falsificirane Rekićeve izjave do današnjih dana cirkuliraju nekim medijima. Tek spajanjem ovih činjenica ovo zamršeno klupko počinje se razmotavati, a ostaje da se vidi kako će jedni te isti lažovi pokušavati u narednom periodu iznositi nove potvore ne bi li kamuflirali ono što su radili. Međutim, na stotine Rekićevih boraca složno poručuje: “Nema više šutnje, mi komandantu javno poručujemo da on više ništa ne treba reći, mi ćemo ga braniti, dosta ih je bilo. Pa neka iznose, a mi ćemo onda iznijeti sve, ama sve!”

Protiv Rekića se vodio postupak u kojem svi svjedoci koji su dali izjave u sumnjivim okolnostima, u korist optužbe, mijenjaju prethodno izrečeno, ali u korist Rekića, a tu su i Rekićevi borci koji jedan za drugim dolaze na sud i niječu bilo kakvu njegovu vezu s neprijateljskom stranom te otkrivaju istinu o Seadu Rekiću, heroju odbrambenog rata. U najtežim trenucima njegovi od borbi osakaćeni borci, amputiranih udova od teških ranjavanja, ulaze u Sarajevo i bodre svog komandanta. U jednom je trenutku čak promijenjena porota jer je nakon svjedočenja Rekićevih boraca vidno pokazivala naklonost, a Rekića počinju simpatizirati i čuvari koji shvaćaju da nije riječ o “četniku i špijunu”. Odbrana nije imala niti jednog svjedoka, te se desio paradoks, jer preko stotinu svjedoka optužbe svjedočilo je u korist Rekića. Štaviše, čak je i Sefer Halilović svjedočio u njegovu korist, a bilo je tu i drugih oficira, poput generala Jovana Divjaka, generala Rifeta Bilajca, brigadira Vehbije Karića i mnogih drugih koji su konkretno demantirali bilo koje optužbe u optužnom aktu.

Njegovi su borci organizirali i potpisivanje peticije u Pazariću za oslobađanje Rekića, koju je potpisalo više hiljada ljudi, i predali je na sud. Peticija nikada nije korištena u postupku kao i mnogi drugi zataškani materijali poput od državne bezbjednosti uzete Rekićeve vojne dokumentacije iz Pazarića o ratnim dejstvima, ali i ratni dnevnik s hadžićkog ratišta koji je pisao Sead Šehić Laufer, što svjedoči Nihad Šehić, načelnik vojne bezbjednosti u Pazariću, iskusni policajac i komandant brigade 4. korpusa Armije RBIH.

“Kad je Sejo uhapšen, došao je jedan operativac iz državne bezbjednosti u Pazarić i raspituje se o Seji. Vidim ja, bježi on od mene, a logično bi bilo da se meni kao glavnom bezbjednjaku prvom obratio. Dođe on meni na kraju i pita me kakav je Sejo. Kažem ja njemu ko je bio Sejo, heroj, vojno obrazovan, patriota, hrabar, pa mu ispričam istinite detalje o njegovim borbama i kažem mu da nikada nije pokazivao nikakve karakteristike špijuna, baš suprotno. A imao je priliku da je htio. Kažem da Sejo Rekić nikada nije niti jednim gestom pokazao da je imao veze s neprijateljskom stranom. Kažem ja sve to tom operativcu, i ode on. Nije mi čak uzeo ni pismenu izjavu koju bih potpisao. Ja sam bio obučen i znao sam da je to morao uraditi da priloži istražnom sudiji u spis, ali nije, a vjerujem samo zato što je ta moja izjava išla u prilog Seadu Rekiću.

Nikada nije korištena moja potpisana izjava. Dali smo mu i ratni dnevnik koji je pisao Laufer, bili smo sentimentalno vezani za taj dnevnik jer je u njemu bilo sve o našim akcijama. Obećao je da će ga vratiti, ali nije. Dnevnik je nestao i nije nikada korišten kao dokaz jer je također išao u prilog Rekiću. Znam ljude, moje kolege, koji su odvođeni na ispitivanja i pod pritiskom tjerani da govore protiv Rekića u prilog optužbe. Mi smo organizirali i potpisivanje peticije, bilo je nekoliko hiljada ljudi, a sudjelovala je 9. brdska brigada i veliki broj civila. Tražili smo da se Sejo oslobodi, da nije kriv, da je proces montiran, da se pozove bilo ko od hiljada ljudi koji su potpisali i da kaže šta zna o Rekiću. Peticija nije korištena na sudu. Vidite, meni su neki prijateljski sugerirali da o ovom ne govorim, da se ne miješam jer kao ‘boli glava od tog svega’. Ja želim reći istinu i tačka”, priča Šehić.

Zikrija Čović bio je Rekićev borac i za vrijeme rata ostao je bez noge te je s obitelji nakon teškog ranjavanja ušao u Sarajevo i tražio svog komandanta.

“Ne zna niko ništa, ne znamo gdje se nalazi komandant. Mislili smo da je dobio ponudu da bude neki ministar ili general. Saznam da je zatvoren i ja odmah ženu i djecu i u Sarajevu. Bez noge idem, pod temperaturom. Nema sile koja bi me spriječila. Nađem ga ja u zatvoru. Doveli smo svjedoka stotine. Pa čak smo komandantu nudili da ga oslobodimo. Toliko smo vjerovali u njegovu nevinost. Neće on ni čuti za to, bio je legalista bez obzira šta mu se dešavalo, a to su bile strašne stvari. On nas je uvjeravao da se želi braniti kroz institucije države i da je to jedino ispravno. Vodio se taj dugi proces, mučile su ga političke hijene. Izgledao je kao kostur. Kad je izašao, bila je fešta dva dana i dvije noći u mom stanu. Kasnije je u isti taj stan došao Senad Avdić, a bio je prisutan i Sead Rekić. Sve smo Avdiću ispričali, koliko smo mogli od emocija. Tada nam je Senad rekao da nije od njega to što je pisao, da nije pisao iz svoje glave, da mu je naređeno, da mu je stavljeno na sto i tako dalje. Pa vidite, dobili su materijale ti novinari i nisu mogli znati, dobili su ih od nekih ljudi u institucijama. Ali, ako to nisu tada znali, znali su poslije, a nastavili su kampanju protiv Rekića, i to je sramno”, kaže Zikrija Čović.

Emir Čović Tole obučavan je i vođen od Seada Rekića na hadžićkom ratištu. Nikada nije posumnjao u svog komandanta, a događaja se sjeća s mješavinom ponosa i tuge:

“Kiza je saznao da je komandant u gradu, da je skriven, otet i da mi nešto moramo poduzeti po ovom pitanju. Prvo smo u Pazariću krenuli; Kiza, Halid, Čolo i ostali saborci da organiziraju potpisivanje peticije za našeg komandanta. Na tu peticiju odaziva se veliki broj saboraca, nekoliko hiljada ih je potpisalo tu peticiju i ona je poslana prema tadašnjim institucijama, Vojnom sudu, kome već nije. Mi u proljeće nekada ulazimo u grad, živote smo rizikovali preko piste. Pretrčavamo pistu, upadamo u grad i idemo u Kasarnu ‘Viktor Bubanj’, dolazimo tamo i bilo nas je dvadesetak raznih boraca. Komandanta smo vidjeli u hodniku onako kako su ga sprovodili, da li je to bilo na ispitivanje, ili šta već. Komandant je bio u jako lošem stanju. Prije je imao devedesetak kila, bio je snažan, jak, kada smo ga vidjeli, bio je sav propao. Zapušten, duge kose, falilo mu je nekoliko zuba, bio je u lošem stanju. Zgrozili smo se. Od našeg vojskovođe i čovjeka koji nas je obučavao da branimo našu državu i oslobađamo naš grad odjedanput smo vidjeli neku drugu sliku koja nas je šokirala i, da vam kažem, maksimalno ponizila. Da bi komandant poslije svega toga izašao, oporavio se. Dobio je ratni raspored u 3. korpusu. Naš komandant, takav kakav je, otišao je na neutralan teren, pokazao svoju vještinu i svoje zvanje i znanje. Deblokirao je Maglaj i učinio je mnogo za taj kraj.”

NEUMORNI REKIĆ I U ZATVORU PROVODIO OBUKU

“Da bi dostigao neku kondiciju i vratio snagu u moje tijelo, dnevno sam prvo radio po 1.000 sklekova, a zatim po 2.000. U međuvremenu su u pritvor došli neki moji saborci iz Hrasnice i bili šokirani da sam ja u pritvoru. Pričali su ostalim o mojim borbama i hrabrosti, tako da se situacija počela mijenjati. Počeo sam izvoditi vojnu obuku s pritvorenicima i u početku po nekoliko časova, a zatim je to prešlo u šest časova prije podne i dva poslije podne. Postojala je ogromna zainteresiranost kod pritvorenika za ovu vrstu obuke i u početku je to bila obuka za vojnike, a zatim i za komandire vodova, četa i bataljona.

Bilo je među njima osoba koje su optužene i za najteža krivična djela, a neki od njih, nakon što su pušteni, izražavali su žaljenje što više neće prisustvovati obuci koja je organizirana u zatvoru. Bez obzira na razloge zbog kojih su bili zatvoreni, ja svjedočim da su ti momci željeli naučiti što više i da su na taj način pokazivali svoj patriotizam i ljubav prema Bosni i Hercegovini. Na kraju smo podijelili i ručno napisane diplome s upisanim memorandumom vojno-istražnog zatvora. U pritvoru sam napisao materijal koji sam nazvao Unapređenje organizacijsko-formacijske strukture sastava u Armiji BiH – razmatranja i ovaj materijal dao upravniku pritvora Himzi Dolanu sa željom da taj materijal da nekom stručnom ko bi to mogao implementirati u funkciji jačanja odbrambene moći jedinica Armije BiH. I danas smatram da je taj materijal predstavljao izvrsno rješenje i put razvoja kojim je trebala ići Armija BiH, što se pred kraj rata i potvrdilo”, rekao nam je Sead Rekić o ovom traumatičnom dijelu svog života, koji je kratio maštajući kako da unaprijedi borbenu moć Armije RBiH, kojoj se zakleo na vjernost.

Sead Rekić proveo je u istražnom zatvoru ukupno godinu dana i osam mjeseci, čime je Armija RBiH izgubila jednog vrlo sposobnog oficira i borca koji je mogao dati ogroman doprinos na ratištu. Optužba da je KOS-ovac bila je neodrživa i kao takva je pala, ali sud je morao opravdati vrijeme koje je proveo u zatvoru. Traže preko njegovog odvjetnika da se nagode i da prizna neki manji prestup. Rekić na ništa ne pristaje jer je nevin. Na koncu ga oslobađaju od optužbe da je špijun, a presuda “kriv je” odnosi se na falsificiranje dokumenta prilikom prelaska iz Saveznog u Republički MUP. Koliko je ta presuda smiješna u to vrijeme, govori i mnoštvo slučajeva prelazaka iz struktura bivše države u Armiju RBiH na bezbroj načina, u miru nelegalnih, ali u ratu sasvim uobičajenih. Da li to znači da bi Rekić bio u pravu da je ostao u redovima bivše JNA, da nije slobodnim izborom prešao u redove Armije BiH kao i mnogi drugi? Šta bi tek onda bilo s odbranom BiH od agresije?! Vodili bi je juke prazine i slični koji su pokazali hrabrost u samom početku rata, ali kada je riječ o vojnoj disciplini i organiziranju vojske, definitivno su pobacili i kasnije bili štetni po tok rata. Kada bi se ova Rekićeva presuda aplicirala na druge oficire bivše JNA i službenike MUP-a, pola komandnog kadra tadašnje Armije RBiH trebalo bi po tome biti presuđeno kao i Rekić.

“Onog dana kad sam izašao iz pritvora, ispred Kasarne ‘Ramiz Salčin’ me je dočekalo oko 30 mojih boraca s kojima sam se izljubio i dugo grlio. Moj izlazak na slobodu je ustvari podrazumijevao kraj jedne dugotrajne borbe pune emocija, patnje i sabura za sve ove i mnoge druge ljude, pa tako i za mene. Svi ti moji borci koji su me dočekali bili su u izlizanim maskirnim uniformama, neki u starim patikama, dvojica su od njih bez nogu, ali puni ljubavi koja me je obavezivala da izdržim sve ove muke. Tu smo večer uz harmoniku i veselje proslavili moj izlazak iz pritvora u stanu Zikrije Čovića, koji je, da bi bio meni pri ruci, napustio sigurnost slobodne teritorije i s porodicom sve vrijeme bio u mojoj blizini da bi me hrabrio i posjećivao. Vrlo brzo dobijam poziv da se javim u neku jedinicu radi rasporeda”, sjeća se Rekić, koji potom dobiva povjerenje od komandanta 3. korpusa Sakiba Mahmuljina da formira diverzantsko-izviđačku jedinicu. O tome u sljedećem nastavku ove filmske ratne priče.