Dan prije umro je Tito, a nama je “EI-Niš” kolor-televizor riknuo nekoliko dana ranije. Nismo imali gdje gledati sahranu pa smo zamolili Libriće da dođemo kod njih. U jednom momentu, za vrijeme sahrane, krenuo je prolom oblaka, na šta je Mugdim, sin čika Šefika i tete Kadre, gledajući kroz prozor, tužno dodao: “I nebo danas plače!” Mugdim je nesretno poginuo na Dobrinji tokom opsade Sarajeva, od metka koji je uletio u stan u kojem je živio
, uvijek rado posmatrao na vrhu starog crno-bijelog televizora s dva kanala, uz obavezan ručni rad koji je na televizoru kupio prašinu. Kada je jednog dana Nona umrla, pitao sam se šta li je bilo s gondolom, želio sam da je imam, da odem do obližnje bare i konačno je veličanstveno porinem.</p>
<p>Iza sljedećih vrata, pored kojih sam morao proći prije samog uspona prema vrhu, živjeli su Librići. Čika Šefik i teta Kadra nisu bili ljubitelji posjetilaca na vrhu zgrade. Mi djeca smo znali tabanati baš iznad njihovih glava, što je, razumljivo, u satima popodnevnog odmora izazivalo reakciju. Znali smo praviti i probleme, bacati zapaljene papirne avione s vrha zgrade. Kod Librića u stanu bio sam u više navrata, ali jednu posjetu itekako pamtim. Dan prije umro je Tito, a nama je “EI-Niš” kolor-televizor riknuo nekoliko dana ranije. Nismo imali gdje gledati sahranu pa smo zamolili Libriće da dođemo kod njih, što im nije bio problem. U jednom momentu, za vrijeme sahrane, krenuo je prolom oblaka, na šta je Mugdim, sin čika Šefika i tete Kadre, gledajući kroz prozor, tužno dodao: “I nebo danas plače!” Mugdim je nesretno poginuo na Dobrinji tokom opsade Sarajeva, od metka koji je uletio u stan u kojem je živio.</p>
<p>Skupio sam hrabrost i krenuo uz posljednji potez prema vrhu stepenica, mjestu gdje se stepenište sužava, gdje su rešetke gušće. S vrha vrata, kroz mali prozor, dolazila je jarka svjetlost koja je prolazila i kroz ključaonicu kroz koju je trebalo proturiti i okrenuti ključ. Na jedvite sam jade otvorio vrata. Ukazao se veličanstveni gospodin Trebević, u svom punom sjaju i veličini. Zatrčao sam se kao bez glave, glavom udarao kroz mokre čaršafe koje su komšinice objesile da se suše, mirisao različite deterdžente i osjećao svježinu. A onda sam se propeo i uzeo staru kantu bombona “Kraš”, u kojoj su se držale štipaljke. Uzeo sam nekoliko komada i bacio ih u daljinu prema Trebeviću. Nisam smio prići bliže ogradi jer sam se plašio visine, sve je izgledalo kao da se nalazim na najvišoj zgradi na svijetu, višu nisam poznavao. A onda sam se pomokrio u odvod kišnice koji je uvijek bio zatrpan lišćem s obližnje topole. Vukao sam kablove antena, udarao motkom po štrikovima, trgao komade fasade i bacao ih negdje dolje prema žbunju, utiskivao stopalo u vrući katran kojim su bile zalivene betonske ploče. Mojoj zabavi nije bilo kraja, bio sam beskrajno slobodan i sam. Trajalo je to sve dok nisam čuo poznate korake koji su značili da moram sići, oprati ruke, sjesti za sto i velikom kašikom zagrabiti mrsku supu.</p>
<p>Penjem se uz stepenice podzemne željeznice baš kao i nekada, teško i zastajkujući. Ovaj su put prepreka godine i kilogrami. Nema više naizgled ogromnih stepenica, straha od visine, starog Jove kojim su me roditelji plašili govoreći da će me zaposve ukrasti, nakon čega bih briznuo u plač. Nema više ničega što bi ukazivalo na bilo šta avanturističko u svakodnevnom kretanju. Čak i kada se popnem na vrh svoje zgrade, koja je nekih desetak spratova viša od stare zgrade na Džidžikovcu, ne osjećam strah. Nema ni obješenih čaršafa, štipaljki, rastopljenog katrana, zapušenih odvoda za kišnicu.</p>
<p>Iz nekog čudnog i ničim izazvanog privatnog revolta, napravih avion od računa za struju, zapalih ga i bacih dolje, prema ulici koja ne vodi nigdje.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Neka pisma ostaju paučini da na njih odgovaraSljedeći članak
Čudnovati život Omera ibn Saida
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo