Posljednji srušeni simbol Sarajeva ponovo je na svom mjestu. Trebević se opet spustio u grad. Rat je za mene na nekoj simboličkoj ravni konačno završio. Pobjedom! Barem u Sarajevu. Ratni ciljevi ovdje nisu ostvareni. Sva uništena infrastruktura je obnovljena. Svi simboli stoje na svom mjestu. Vijećnica, Zetra, Dom mladih, Pošta... Tramvaji rade. Žičara se penje... “nebu pod oblake”.
 Stigao je iz Rogatice da desetak godina poslije skonča braneći Sarajevo na Trebeviću.</p>
<p>Ima ih još mnogo, znanih i neznanih, od Rame Bibera do mojih pobrojanih i nepobrojanih drugova koji su Sarajevo posljednji put vidjeli s Trebevića.</p>
<p>Prolaze slike. Uspinjem se ko zna koji put. Gledam kako se grad smanjuje. Uvijek pogledom tražim naninu kuću kraj greblja na Alifakovcu. Neću li je vidjeti u avliji. Tražim komad njezine jemenije u prozoru pod sjenom velikog oraha u teta Bebinoj besprijekorno uređenoj bašči. Ovaj će put, nakon dvadeset šest godina, biti drukčije. Nema nane, nema teta Bebe, orah je davno pretvoren u pepeo.</p>
<p>Imam sačuvanu poneku fotografiju. S mamom u snijegu. Ili kako se spuštamo s Brusa. Ranih sedamdesetih. U glavi je preživjelo mnogo više slika. Nekim čudom, ni za trunku ih nije oštetilo vrijeme. Barem tako mislim.</p>
<p>Nas smo trojica pretrčavali to jutro na obroncima Trebevića. Na Zlatištu. Pod mitraljeskom vatrom. Č. je bio u sredini. Pripucali su. Pao je. Molio nas je da ga pustimo da odspava. E. ga je šamarao. Ja sam bio bijesan ne samo zato što je Č. bio pogođen već i što mu je koji sat prije zatajila friško zadužena papovka.</p>
<p>Pričali su odmah iz rata Bošnjaci koji su rat proveli na Grbavici kako je to iz grbavičke perspektive izgledalo kad je u martu 1994. godine proradio tramvaj. Tvrdili su da ništa do tog trenutka, a ni poslije, sve do NATO bombardiranja, nije tako snažno djelovalo na pad morala među vojnicima VRS-a i srpskim stanovnicima tada okupiranog dijela Sarajeva. Dvije godine granatiranja, snajperiranja, neselektivnog ubijanja, rušenja i paljenja, <em>a oni pokrenuli tramvaj</em>. Gradski saobraćaj, kao simbol urbanog, kao znak funkcioniranja jednog grada, proradio je nakon dvije godine pauze. Pod puščanom, topovskom i minobacačkom vatrom. Znak da nas nisu uništili. Da smo preživjeli dvije zime. Da je Sarajevo za njih neosvojivo. <em>Sve je bilo uzalud. Oni žive, obnavljaju se.</em> <em>Balijama je proradio tramvaj</em>.</p>
<p>Još jedna velika poslijeratna infrastrukturna obnova je završena. Prošlo je 26 godina. S Trebevića više ne puca ruski pisac Limonov. Karadžić je u Hagu. Ostatke razvaljenih kabina u kojima se pred kamerama igrao sa štenetom izdajući nekakve komande pojelo je vrijeme. Krug se zatvorio. Posljednji srušeni simbol Sarajeva ponovo je na svom mjestu. <em>Trebević se opet spustio u grad.</em> Rat je za mene na nekoj simboličkoj ravni konačno završio. Pobjedom! Barem u Sarajevu. Ratni ciljevi ovdje nisu ostvareni. Sva uništena infrastruktura je obnovljena. Svi simboli stoje na svom mjestu. Vijećnica, Zetra, Dom mladih, Pošta… Tramvaji rade. Žičara se penje… “nebu pod oblake”.</p>
<p>A., H. i S. neće čekati u redu za kartu.</p>
<p>Ovaj ću put pogledom tražiti tetku. I nanin mezar pokraj turbeta na alifakovačkom greblju. I posve zapuštenu teta Bebinu bašču. Pretvarati se da je sve isto, samo malo drukčije. Starije. Dvadeset šest godina starije.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Sljedeći članak
Škripari
