Malobrojni Bošnjaci koji su otvoreno podržali politiku NDH i uzeli učešće u zločinima nanijeli su nesagledivu štetu svom narodu i svojim potomcima, dajući alibi za zločine koje su tokom Drugog svjetskog rata počinili Srbi nad Bošnjacima. Poražavajuća je činjenica da je, zbog zlodjela pojedinaca, ispaštao cijeli jedan narod koji ne samo da nije imao nikakve krivice nego je otvoreno i masovno stao u zaštitu svojih komšija

Čavkarica

Gacko 1942

Halid Čomić

Konjic 1942

Mostar 1941

Safet Ćatović s porodicom

Safet Ćatović

Šefket ef. Kurt

Piše: Jasmin GROŠIĆ

U posljednjih nekoliko stoljeća nije postojala nijedna generacija na ovim prostorima koju nije dotakao plamen rata nanijevši joj neopisivu bol. Gotovo da bi se moglo reći da se etnički sukobi u Bosni i Hercegovini događaju stoljećima u neprekinutom nizu.

Mržnju i netrpeljivost među narodima oduvijek su u Bosni izazivali, a potom raspirivali drugi kako bi stekli određenu korist, a potom zavađene narode prepuštali samim sebi. I umjesto da nakon tolikih ranijih patnji i stradanja napokon izvuku pouku, ovdašnji narodi stupali su u nove, sve teže i sve krvavije konflikte, a mržnja i netrpeljivost postajali su sve izraženiji.

Pored protekle velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, poseban trag na život ovdašnjih ljudi ostavio je Drugi svjetski rat, odnosno stradanja stotina hiljada nevinih. S progonima i ubistvima nedužnog stanovništva najprije su počele vlasti Nezavisne Države Hrvatske. Nakon uspostave NDH, u čiji je sastav uvrštena i Bosna i Hercegovina, ustaške vlasti pokrenule su zločinačku kampanju koja je imala za cilj uništenje svih njenih potencijalnih neprijatelja, među kojima su se u prvom redu našli komunisti i Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. I dok su trajale pripreme za zločin koji će uslijediti, vlasti NDH aktivirale su rasnu teoriju o Bošnjacima kao “najčišćem dijelu hrvatskog naroda”.

BOŠNJACI NA UDARU USTAŠKE PROPAGANDE

Vodstvo NDH aktivno je radilo na širenju svijesti o pripadnosti Bošnjaka hrvatskoj naciji. Zato su i neki istaknuti Bošnjaci imenovani na visoke položaje, poput Džafer-bega Kulenovića, potpredsjednika vlade, ili ministra skrbi za stradale krajeve Nezavisne Države Hrvatske Mehmeda Alajbegovića. Neobrazovanost Bošnjaka i njihova ozlojeđenost bivšim režimom utjecale su na to da ih jedan broj povjeruje ustaškoj propagandi.

Bošnjaci, narod koji je posljednjih stotinu godina najviše progonjen u svojoj vlastitoj zemlji, opominjan je da mu slijedi novo doba torture i progona ako ne iskoriste povijesnu šansu i uz pomoć “prijateljske” NDH napokon ne progna svoje stoljetne neprijatelje. U fokusu ustaške propagande bila su kazivanja o zločinima hajduka u vrijeme Hercegovačkog ustanka, o haranju komita, stradanju Bošnjaka u vrijeme prevrata 1918. godine, o obespravljenosti u vrijeme Kraljevine Jugoslavije i, napokon, o Agrarnoj reformi, odnosno o srpskom otimanju bošnjačke zemlje.

Opisujući početak progona komunista i Srba u Bosanskoj krajini nakon uspostave NDH, Branko Bokan, autor biografije Prvog krajiškog odreda, konstatirao je da su “neki, uglavnom stariji Muslimani, mislili da im NDH pruža mogućnost, da bar u svom rodnom kraju, povrate primat koji su imali do propasti Turskog carstva. Tih dana se često čulo: ‘Dosta je bilo srpske vlasti. Sada mi treba da vladamo!’ Malobrojni propali begovi kojima je agrarna reforma 1918–1922. godine oduzela zemlju koju su već obrađivali dotadašnji kmetovi, a sada slobodni seljaci, nadali su se da će sada povratiti izgubljeno. Zato se dogodilo da su poneki od njih sa ustašama izvršili masovni pokolj nad Srbima ljeta 1941. godine, dok su ostali razumniji, pošteni i bolje upoznati sa situacijom u svijetu i stanjem u zemlji, bili podalje od takvih zločina ustaša i njihovih pristalica.”[i]

Ogroman broj Bošnjaka nije povjerovao u govor predstavnika vlasti u NDH, zato su bili ravnodušni na njihova obećanja. Neki su čak otvoreno negodovali i izražavali gađenje prema agitatorima ustaštva i nacističke Njemačke, a koji su im govorili da će s Hitlerom i Pavelićem nestati patnja Bošnjaka i da će im biti vraćen nekadašnji imetak i ugled. “No izvjesno vrijeme nakon ulaska njemačke vojske u Sarajevo Mulalić je sreo starog poznanika hamalbašu Avdagu zvanog Rahe, koji mu je, kroz bijes i psovku, saopćio svoje mišljenje o novom gospodaru: ‘[….] te vratiće vam se kmetovi, te vratiće vam se agaluci i begaluci, a za fukaru postavljaće se nasred Baščaršije kazan sa vrućom halvom i tahte vrućih somuna, pa grabi narode koliko ti u džan može da stane! Gdje mu je sad kazan, majku li mu kurvanjsku i lopovsku! Gdje mu je sad halva i somuni?!’”[ii]

NEPRAVDA I PROGONI BOŠNJAKA IZ VREMENA KRALJEVINE SHS

Među malobrojnim Bošnjacima, kako i sam Bokan tvrdi, koje je komunistička vlast okrivila za progone komunista i Srba na području Bosanske krajine bili su Osman i Džafer Kulenović, Smajo Gradaščević, Mehmed Alajbegović, Husein Muradbegović, Ibro Šahinpašić, Enver Kapetanović i Himzo Biščević. Zajedničko im je svima bilo to da potječu iz uglednih begovskih porodica kojima su agrarnom reformom oduzeti zemljišni posjedi te su tako lišeni osnovnih prihoda za život. Kako navodi Husnija Kamberović u svojoj studiji Begovski zemljišni posjedi u BiH 1878–1918 , neke begovske porodice su “toliko osiromašene da ni hljeba nemaju”. Ako uzmemo u obzir ovakve činjenice, postaje vidljivo da su neki Bošnjaci podržali politiku NDH iz razloga što su željeli povratiti oduzetu imovinu i osvetiti se za svoje teško stanje, koje su, prema njihovom mišljenju, skrivili i uzrokovali Srbi. Dio Bošnjaka, simpatizera ustaške ideologije, tražio je osvetu za ranije počinjene zločine srpskih i crnogorskih komita nad Bošnjacima u toku i neposredno nakon Prvog svjetskog rata. Slikovit primjer o tome naveo je general Asim Pervan u djelu Ljudi i događaji Fatničkog kraja.[iii]

“Tih dana bivši narodni poslanik Veljko Višnjevac organizuje u Gacku sastanak uglednih ljudi s područja čitavog sreza. Govorio je da su se u prošlosti u svim promjenama i prevratima kola lomila na grbači naroda, sad Srba, sad Muslimana. Podsjetio je i na nepravde koje su se između dva rata činile prema Muslimanima. Pozvao je muslimanske prvake da ne dozvole razračunavanje u narodu, da se ne dozvoli da osamnaestu plaća četrdeset prva, pa da bi i nju plaćala neka druga godina. I drugi govornici, kako Srbi, tako i Muslimani, podržali su Veljkove riječi.

– Braćo Muslimani, glavno je sloga – završio je svoje izlaganje jedan od govornika Filip Starović, predsjednik Udruženja solunskih dobrovoljaca u Gacku.

– Filipe, zakasnio si! Zakasnio za ona kola ljudskog mesa iz Lipnika govnima zamazana. Ja ću to osvetiti – odgovorio je Džemo Tanović izazvavši opštu pometnju na sastanku, koji je završen u dosta mučnoj atmosferi.”[iv]

Ovim riječima Džemo Tanović najavio je osvetu zbog smrti svog oca Arifa i dvojice rođaka Tanovića, koje su, neposredno po završetku Prvog svjetskog rata, strašnom smrću umorili gatački Srbi, a zatim njihova mrtva tijela oskrnavili kako je naveo Džemo Tanović.

Malobrojni Bošnjaci koji su otvoreno podržali politiku NDH i uzeli učešće u zločinima nanijeli su nesagledivu štetu svom narodu i svojim potomcima dajući alibi za zločine koje su tokom Drugog svjetskog rata počinili Srbi nad Bošnjacima. Poražavajuća je činjenica da je, zbog zlodjela pojedinaca, ispaštao cijeli jedan narod koji ne samo da nije imao nikakve krivice nego je otvoreno i masovno stao u zaštitu svojih komšija. U nastavku koji slijedi osvrnut ćemo se samo na neke od bezbrojnih primjera komšijske solidarnosti i humanosti bošnjačkog naroda iskazanih tokom Drugog svjetskog rata.

RISKIRALI ŽIVOTE DA SPASE SRBE OD POKOLJA

Zadivljujući je primjer tuzlanskog muftije Muhameda Šefket-efendije Kurta, koji je spasio živote nekoliko hiljada Srba. Početkom januara 1942. godine saznalo se da ustaše spremaju pokolj tuzlanskih Srba u znak odmazde za likvidaciju ustaša zarobljenih kod Doboja, a koje su četnici strijeljali na Ozrenu. Tajni ustaški odbor za istrebljenje tuzlanskih Jevreja i Srba pozvao je zloglasnog Vjećeslava Montanija, kotarskog predstojnika za Brčko, koji se već “istakao” po zločinima, da dođe sa svojim ustašama u Tuzlu i da uz njegovu pomoć bude izvršena odmazda nad Srbima, na način da se u pravoslavnu crkvu punu vjernika na badnju večer postavi eksploziv. Poslije toga bi se razorila Srpska varoš Tuzle i pobilo i protjeralo preostalo srpsko stanovništvo. Nakon što se saznalo za ovaj plan, upriličena je konferencija uglednih tuzlanskih Bošnjaka. Odluka je bila da tročlana delegacija na čelu s muftijom Kurtom ode kod Hochbauera, njemačkog komandanta Tuzle, i njegovog zamjenika potpukovnika Wüsta, te zatraže od ove dvojice da spriječe ustaški plan. Kada je njemačka komanda vidjela koliko je protivljenje Bošnjaka, izdala je pismenu naredbu kojom je zabranila ustašama da poduzimaju bilo kakve mjere odmazde bez njenog odobrenja.

Šefket-efendija Kurt i hadži Hasanaga Pašić, nekadašnji gradonačelnik Tuzle, poslije rezolucije koja je upućena Njemačkoj, predvodili su i delegaciju koja se sastala s Andrijom Artukovićem, ministrom unutrašnjih poslova NDH, desnom rukom poglavnika Ante Pavelića. Njihov razgovor nije bilo nimalo prijatan, a u jednom je trenutku Artuković repetirao svoj luger i krenuo na efendiju Kurta i Pašića. Preostali članovi delegacije poručili su Artukoviću da će cijela Tuzla otići u šumu ako ih ubije.[v]

Zanimljiv je i primjer donošenja muslimanskih rezolucija u kojima su najugledniji predstavnici bošnjačkog naroda, riskirajući vlastite živote, javno osudili ustaške zločine i pozvali Bošnjake da se ograde od zločinačke politike vlasti NDH. Potpisnicima rezolucija upućivane su razne prijetnje, od onih Ante Pavelića da će Sarajevom poteći krv autora rezolucije, do onih Jura Francetića, ustaškog povjerenika u Sarajevu, da će svi potpisnici rezolucija biti upućeni u koncentracione logore. Prijetnje i ucjene dodatno su osnažile i motivirale Bošnjake da ustraju u činjenju humanih djela i pomaganju nevinog naroda.

U Bosni i Hercegovini zabilježeno je bezbroj slučajeva u kojima su Bošnjaci pomagali i spašavali svoje pravoslavne komšije, unatoč riziku da su zbog takvih djela i sami mogli postati žrtve. Teška i nesretna vremena, pored zla, iznjedrila su i dobre ljude – Bošnjake koji su štitili i pomagali svoje komšije. Spomenut ćemo samo neke primjere izuzetne humanosti koje smo zabilježili u dvjema bošnjačkim sredinama: u istočnoj Hercegovini i u Bosanskoj krajini. Proganjane Srbe u NDH pomagali su svi slojevi bošnjačkog društva: imami, učitelji, obični građani, radnici, seljaci, razni službenici, trgovci i ostali uglednici, pa čak i neke ustaše, o čemu ćemo navesti primjere.

Unatoč dobro osmišljenoj ustaškoj propagandi, većina Bošnjaka nije nasjedala na priče raznih agitatora pokolja, nego je stala na stranu progonjenih komšija Srba. Ustaše iz Bileće pozivale su Bošnjake da osvete žrtve komita iz 1918. godine: “Braćo Muslimani, osvetimo 1918, sad ili nikad. Došlo je i vaše vrijeme!” Zlo je progovorilo iz usta pojedinih ustaških ideologa i probisvijeta. Na njihovu žalost, efekt od takvih poziva bio je obratan. Bilećki Muslimani nisu prihvatili ustaška zagovaranja i priželjkivanja. Naprotiv, u ogromnoj većini činili su sve da do zločina ne dođe.[vi]

Slično su postupili i Bošnjaci Nevesinja, koji su otvoreno stali na stranu progonjenih Srba.

“Junski pokolji nevesinjskih Srba u gornjem Nevesinjskom polju nisu uzeli masovne razmere zato što muslimansko stanovništvo Hrušta, Sopilja, Pridvoraca, Lakta, Kruševljana i Prkovčića nije podržalo ustaške koljače, već im se, naprotiv, otvoreno suprotstavljalo, uzimanjem u zaštitu komšija Srba. Postupak Meha Šendra, uglednog seljaka iz sela Hrušta, koji je na svoju ruku pustio iz zatvora pohapšene Srbe, može da služi na čast nevesinjskim Muslimanima.”[vii]

Nažalost, plemenita gesta nevesinjskih Bošnjaka nije ostala zapamćena među hercegovačkim Srbima koji su na dobročinstvo uzvratili zločinom. Kada su 14. februara 1945. godine partizani ušli u Nevesinje, komandant Desete hercegovačke udarne brigade NOVJ Vlado Šegrt dao je partizanima odriješene ruke tri dana da ubijaju i rade šta hoće. Tom prilikom ubijeno je 189 Bošnjaka starosne dobi od 12 do 60 godina.[viii]

U ustaškom napadu na selo Prebilovce kod Čapljine 4. augusta 1941. godine, u prvom pretresu sela, ustaše su ubile dvanaest Srba, dok se većina razbježala. Nesretnim ljudima ovog sela tom su prilikom izlazili u susret Bošnjaci. Mještanin Halid Đulić ovom je prilikom sam spasio desetak Srba iz bratstva Buluta tako što ih je sklonio u šumu iznad svoje kuće.[ix]

Poznat je i slučaj koji se desio u selu Idbar kod Konjica 23. decembra 1941. godine, kada su “Crnolegijaši”, predvođeni Jurom Francetićem i Rafaelom Bobanom, vršili masovna hapšenja i likvidacije Srba u selima na lijevoj obali Neretve. Bježeći pred svojim krvnicima, Srbi su potražili utočište kod Bošnjaka koji su ih posakrivali po svojim kućama i imanjima, svako na svoj način. Tom su prilikom “Crnokošuljaši” pronašli samo dvojicu Srba, dok su svi ostali bili spašeni zahvaljujući njihovim komšijama Bošnjacima iz sela Idbar.[x]

BOŠNJAČKI SCHINDLER IZ BOSANSKE DUBICE

Brojne Srbe, Jevreje i komuniste spašavali su Bošnjaci raspoređeni na različitim službama i dužnostima u NDH. Policajac Mehmed Ćehajić, sin Mustafe, iz Bosanske Dubice, još prije izbijanja Drugog svjetskog rata radio je kao policijski službenik u Mostaru na odjeljenju legitimacija. Kasnije ga je preuzela policija NDH. U jeku ustaškog progona Srba ovaj je čovjek nesebično pomagao unesrećene ljude u skladu sa svojim položajem i mogućnostima, što će platiti vlastitim životom. Kao službenik policije, falsificirao je, a ponekad prevarom pretpostavljenih dobijao originalne potpise na propusnice koje su ilegalno dostavljane interniranim srpskim porodicama. Na bjanko propusnice, kakve su internirci dobijali od Ćehajića, upisivali su više osoba, odnosno onoliko koliko je imena moglo stati na neodštampani dio propusnice. Na ovaj je način Ćehajić od sigurne smrti spasio između 120 i 160 Srba koje je ustaška vlast namjeravala pobiti. Za svoje dobročinstvo nikad nije uzeo niti tražio bilo kakvu naknadu.

Ustaški policajac Glavaš otkrio je i prijavio Ćehajića, a upravitelj redarstva Mate Roko naredio je da ga se uhapsi. Dugo su ga zadržali u mostarskom zatvoru, tukli, ispitivali, vodili u Dubrovnik na suočenja i konačno predali sudu u Mostaru. Protiv njega svjedočila je jedna osoba koja ga je optužila da je njoj i još dvjema porodicama izdao sporne propusnice. Nakon raznih tortura, Mehmed Ćehajić prebačen je u ustaški logor, gdje je 3. februara 1943. godine ubijen. Iza njega su ostali supruga i četvero djece.^[xi]

Bilećki Bošnjaci bili su među najaktivnijim u spašavanju svojih komšija Srba. Kako bi u svojoj humanoj misiji spašavanja nedužnih ljudi bili što uspješniji, neki su čak ušli u ustaške redove. Jedan od njih bio je čuveni hercegovački revolucionar Halid Čomić, koji je po zadatku partije stupio među ustaše i postao ustaški tabornik u Divinu.

Sa sličnim ciljem postavljen je i Meho Dedović za predsjednika Divinske općine. Halid Čomić kao ustaški tabornik spasio je stotine, a možda i hiljade Srba od pokolja. Neki primjeri spašavanja Srba od njihovih komšija Bošnjaka opisani su i u djelima komunističke historiografije.

“Hako Selimović i drugovi okupili su oko sebe uticajne Muslimane, imućne trgovce, kao što je bio stari Ibro Selimović i drugi, uz čiju su pomoć spriječili nekoliko pokušaja ustaških ‘lovaca’, koji su dolazili u Bileću da i tu otpočnu sa zločinima. To isto činio je i stari komunista Halid Čomić, koji je, u svojstvu ustaškog tabornika na Divinu, pored svakodnevne zaštite pojedinaca od ustaškog nasilja, u dva navrata protjerao sa svoje teritorije ustaške koljače, koji su dolazili sa strane da vrše nedjela.

U bilećkim selima Kljencima, Milavićima, Bijeljanima, Fatnici, Njeganovićima i drugim bio je također veliki broj Muslimana koji su javno osuđivali zločinačku politiku ustaša, čineći sve da zaštite svoje komšije Srbe. U tome su se najviše isticali: Muho, Osman i Ahmet Habota te Bajro i Omer Gabela iz Milavića. Pored osuđivanja ustaškog terora, oni su obavještavali srpsko stanovništvo o upadima ustaških patrola sa strane, a u nekoliko navrata oteli su pohapšene komšije Srbe koje su ustaške patrole, zbog toga što su odbili da predaju oružje, već povele u ustaški zatvor. Tako su se ponašali: Halil i Hamzo Novaković i Osman Ćustović iz Klenka, Bajro Dedović iz Bijeljana (koji je nekoliko puta skrivao ugrožene komšije Srbe u svoju kuću), Meho Dedović, Šaban Zećić i Murat Pizović iz Prisoja, Džafer Merdžanić iz Bačevice, Murat Pervan, Omer Pervan i Suljo Salkov Pervan iz Fatnice, koji su oštro osuđivali ustaštvo i javno se zalagali za to da Muslimani ne stupaju u redove ustaša i ne uzimaju ustaško oružje.”[xii]

ZA UČINJENO DOBRO UZVRATILI ZLOČINOM

Posebno emotivno svjedočenje o spašavanju bilećkih Srba, ali i stradanju nedužnih Bošnjaka, među kojima je bila i njegova kompletna porodica, ispričao je dr. Safet Ćatović, rođeni Bilećanin, koji je nakon Drugog svjetskog rata postao veoma cijenjen američki profesor i naučnik. Prema njegovom kazivanju, jednom su ustaše pohapsile veliki broj Srba i ukrcali ih na voz s namjerom da ih upute u logor Jasenovac. Čuvši to, Safetov otac Abid Ćatović s nekoliko svojih prijatelja otišao je da to spriječi. Svađali su se s upravom i nisu dali svoje komšije Srbe. Čitava stvar kulminirala je kad se Abid sa svojim prijateljima bacio na prugu i rekao da prvo njih moraju zgaziti, pa tek onda njihove komšije odvesti u progon. Pred takvim stavom popustiše ustaše i pustiše Srbe na čelu s njihovim vođom Božom Vukojem. Božo je zatim došao u pohode Abidu da mu se zahvali na nečuvenom junaštvu i odanosti. Tri dana mu je bio gost u kući. Nakon što je Božo otišao, Safetova majka Derviša rekla je mužu Abidu:

– Abide, bježimo odavde. Ovaj će nas sve pobiti!

– O čemu pričaš, ženo!? Zar ga nisi čula da veli da će moje ime zlatnim slovima biti ispisano u srpskoj historiji – odgovorio joj je Abid. I tako pođe prepirka između Abida i Derviše. Na kraju se Derviša plačući bacila na noge svom mužu: “Abide, noge ti ljubim, molim te spasi mi barem Safeta!”

Da smiri ženu, popusti Abid i posla Safeta u Sarajevo u Gazi Husrev-begovu medresu. Tu se Safet upoznao s Alijom Izetbegovićem i čak imamio na nekim zajedničkim skupovima. Nakon nekoliko nedjelja, počeše pristizati bošnjačke izbjeglice u Ćatoviće (selo Đeče). Božo Vukoja sa svojim četnicima započeo je masakr nad Bošnjacima u jednom selu. U vrijeme dok su četnici vršili zločin Abid je dojahao na konju i zatekao Božu Vukoju u činjenju masakra.

– Šta to činiš, Božo?! – sleti Abid s konja i udari rukom zulumćara.

Nakon toga je Božo ubio Abida, otišao u Ćatoviće (Đeče) i pobio čitavu Abidovu porodicu. Safetova sestra Suada, petogodišnja djevojčica koja je posljednja ostala živa, molila je Božu da je ne ubije. Rekla je:

– Šta mogu učiniti da me ne ubiješ?

– Ništa! – odgovorio je Božo, a potom zaklao Safetovu sestricu iako je imala samo pet godina.[xiii]

Nakon ovog zločina koji se zbio augusta 1941. godine, četnici i mjesni Srbi pobili su i protjerali preostale Bošnjake. U selu Berkovići i okolini krajem augusta 1941. godine ubijeno je, prema istraživanjima Tahira Pervana, približno 1.600 Bošnjaka. U jamu Čavkaricu, koja se nalazi u okolini Berkovića, prema istim istraživanjima, bačeno je između 700 i 740 Bošnjaka. Među bačenim u jamu nalazilo se približno 140 članova porodice Ćatović.

Uzvraćanje na dobročinstvo zločinom genocida nije zabilježeno samo u Bileći. Slično iskustvo doživjelo je i bošnjačko stanovništvo Kulen-Vakufa.

Bošnjaci Kulen-Vakufa i okoline saznali su za zatvaranja i ubistva Srba koje je organizirao i provodio lokalni ustaški poglavar Miroslav Matijević i upozoravali svoje pravoslavne komšije na zlo koje im se sprema. Skrivali su ih i pomagali im da izbjegnu sudbinu koju su im ustaše bile namijenile. Ovi pojedinci uspjeli su spasiti znatan broj Srba. Kako bi prikrio buduća ubistva, ustaša Matijević naredio je da se uhapšeni Srbi sprovedu osam kilometara zapadno od grada prema jami u blizini hrvatskog sela Boričevac i tamo likvidiraju. Samo u Kulen-Vakufu Bošnjaci su spasili 59 od 106 srpskih mještana.[xiv] Ali nakon što su ustanici zauzeli Kulen-Vakuf i okolna naselja, nastupio je sveopći pokolj u kojem je ubijeno više od 2.000 Bošnjaka, među kojima i oni koji su do tada spašavali Srbe i sarađivali s ustanicima.[xv] Svi su ubijeni pod izgovorom da su ustaše, iako su među ustaše stupila svega 32 Bošnjaka s područja cijele Ljutočke doline, što je činilo samo 0,56 posto tamošnjeg stanovništva.

Slično iskustvo, četiri mjeseca kasnije, imala je i Foča, u kojoj je u to vrijeme počinjen genocid. Samo dvanaest stanovnika Foče stupilo je u redove ustaša, što je bilo dovoljno “opravdanje” da četnici i mjesni Srbi u tom gradu pobiju hiljade ljudi.

Adil-beg Zulfikarpašić krajem januara 1942. godine boravio je u rodnoj Foči. Tom prilikom susreo se s partizanom Vojinom Božovićem, koji mu je, u najkraćem, opisao četnički pokolj nad Bošnjacima ovog grada na Drini: “Ljudi su ubijani svuda: po kućama, dvorištu, ulicama. Kasnije je red došao na žene i na djecu… ‘Pa ko je to učinio?’, pitao sam. Većinom mještani i srbijanski četnici, ali ovih zadnjih je bilo vrlo malo. Četnici su ušli bez borbe i otpora u Foču i napustili je bez borbe i otpora. Kad je došla naša brigada i kalinovački odred, srbijanski četnici i desetak mještana su pobjegli, ostali su ostali i ništa im se nije dogodilo. Eto, za šest mjeseci našlo se među muslimanima 12 ljudi koji su prihvatili poziv da sarađuju sa ustaškim vlastima, a za osam sati su skoro svi Srbi postali četnici i počeli da kolju sve od reda, ne birajući i ne praveći razliku ko je kriv, a ko nije. I nije se našlo ni dvanaest od šesnaest hiljada Srba da uzme u zaštitu bar jednog muslimana ili njegovu obitelj i imovinu od osam hiljada poklanih muslimana u fočanskom srezu. To je ljaga koju niko neće moći izbrisati sa lica mojih srpskih sugrađana. To je zločin kome nema premca.”[xvi]

Iako su na učinjeno dobročinstvo Srbi uzvraćali zločinima, Bošnjaci nisu prestajali da spašavaju svoje pravoslavne komšije. Postupali su u skladu sa svojom islamskom vjerom, prema kojoj je spasiti jedan ljudski život isto kao spasiti čitav svijet. U svim mjestima gdje su živjeli izmiješani sa Srbima uvijek bi se našao bar poneko da spasi nekoga riskirajući svoj život.

Komunistička historiografija zabilježila je brojne slučajeve masovnog spašavanja Srba od Bošnjaka. Poznat je slučaj spašavanja Srba u selu Gornji Borač. Kako je pokolj nad Bošnjacima od četnika i mjesnih Srba u Istočnoj Bosni krajem 1941. i početkom 1942. godine bio na svom vrhuncu, stotine i hiljade bošnjačkih izbjeglica pobjeglo je bez najosnovnijih sredstava za život i spas potražio uglavnom u šumama. Bez hrane, skrovišta, lijekova i tople zimske odjeće, mnogi su umirali na strašnoj studeni sanjajući o toplom domu i hrani. Najčešće su umirali starci i djeca. Znajući za ovakvo stanje prognanih Bošnjaka, ustaše iz okoline Gacka sastale su se u selu Mjedenik i donijele odluku da napadnu srpsko selo u Gornjem Borču kako bi se u kuće prognanih Srba smjestile izbjeglice iz istočne Bosne. “Istine radi, valja reći da se toj bezumnoj odluci suprotstavio Šaćir Fržina, jedan od najistaknutijih pobornika ustaškog pokreta, i hodža Uzeir Delalić, ali uzalud.”^[xvii] Ipak, do napada na selo i pokolja Srba nije došlo s obzirom na to da su Bošnjaci na vrijeme upozorili svoje pravoslavne komšije.

Evo kako je to spašavanje Srba opisao svjedok događaja Tomo Mučibabić, koji je slučajno sreo prijatelja Ahmeta Džankovića s ostalim ustašama i ne prepoznavši ga uveo u svoju kuću. “Uveo sam ga u kuću sa četvoricom pratilaca i svakome dao po punu šaku hercegovačke škije. Čim sam odavio šal (napolju je neprestano padao sneg u krupnim pahuljicama koje su neverovatno brzo zatrpavale tragove ljudi), on se zagleda u mene i, očevidno uzbuđen, viknu:

– Jesi li ti to, Tomo!?

Prepoznadoh i ja njega. Zagrlismo se i poljubismo, oživljavajući uspomene iz našeg zajedničkog službovanja u rezervi u Nikšiću, neposredno uoči rata. Njegovi pratioci se uzmuvaše, hoće da idu.

– Idite vi, stiću vas ja – reče im on.

Čim su se vrata za njima zatvorila, Ahmet me začuđeno upita:

– Pobogu, Tomo, šta vi ovde čekate?

Kada sam mu objasnio da ja tu živim i da nemam kuda da bežim, on ispruži kažiprst desne ruke prema Brnjcu (planinska visoravan koja razdvaja taj deo Borča od gatačke Površi) i tiho reče:

– Bežite gore, ti i svi ostali, među svoje, pa tamo ginite, jer ukoliko ostanete ovde, poklaće vas kao brave; zato bežite, bežite što pre, čim padne mrak i to što brže, inače će bit dockan. Na kraju se udari desnom rukom po fišeklijama punim municije i kategoričnim tonom reče da ima preko sto metaka i da će nas, ukoliko budemo napadnuti, braniti do poslednjeg, rukova se sa mnom i ode. Gotovo u isto vreme Stoja Bejatović je otišla nekim poslom kod našeg prvog komšije Derva Okerića. Čim ju je ugledala, Dervova žena Amida joj je potrčala u susret, zagrlila je i gotovo izbezumljeno uzviknula:

– Bježite, sestro mila, sve će vas poklati!

Njen muž Dervo je nekako smirio žene, a potom rekao Stoji da Amida govori istinu i da, stoga, svi muškarci od 10 godina naviše i odrasle devojke i mlađe žene treba bezuslovno da beže čim padne mrak. Rekao je, takođe, da će on pokušati da stražare pozove u kuću, na kafu, da se malo ugreju, da bi svojim komšijama Bejatovićima na taj način omogućio bekstvo.”[xviii]

Primjera pomaganja i spašavanja Srba tokom Drugog svjetskog rata bilo je na stotine, a možda i na hiljade. Ipak, vlastima bivše države kao da nije bilo u interesu da se ispriča puna istina o ovom periodu i odnosu Bošnjaka prema njihovim komšijama pravoslavne vjere. Bošnjacima je nepravedno prikačen epitet ustaških pomagača, kakvim se i danas smatraju među velikim brojem Srba. Zanemarena je činjenica da su altruizam Bošnjaka i njihova uloga u spašavanju Srba, htjeli to neki priznati ili ne, od ogromnog, a možda i presudnog značaja za fizički opstanak Srba na ovim prostorima. U svrhu širenja historijske istine, na svima nama je da ovakve činjenice uvažavamo i poklanjamo im pažnju kakvu zaslužuju.

[1]Branko Bokan, Prvi krajiški NOP odred, Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd, 1988. str. 35.

[1]Adnan Jahić, “Zbivanja u Bosni i Hercegovini 1941. godine prema Hronici Mustafe Mulalića”, U: Zbornik radova Bosna i Hercegovina 1941, Novi pogledi, str. 176. (Izvor: Mustafa Mulalić, Hronika str. 121.)

[1]Hercegovina u NOB, knjiga II, Vojnoizdavački i novinski centar, Historijski arhiv Hercegovine, Beograd – Mostar, 1986, str. 749-778.

[1]Isto, str. 352-353.

[1]https://avaz.ba/vijesti/bih/539952/na-badnje-vece-od-ustaskog-pogubljenja-spasio-zivote-komsija-srba

[1]Hercegovina u NOB II, Vojnoizdavački i novinski centar, Historijski arhiv Hercegovine, Beograd – Mostar, 1986, str. 754.

[1]Savo Skoko, Pokolji hercegovačkih Srba 1941, Stručna knjiga, Beograd, 1991, str. 121.

[1]Ibrahim Kajan, Sjećanje Hasana Tanovića, Behar, br. 3, Zagreb, studeni-prosinac 1992. godine, str.10.

[1]Savo Skoko, Pokolji hercegovačkih Srba 1941, Stručna knjiga, Beograd, 1991, str. 185.

[1]Isto, str. 350.

[1]Hercegovina u NOB II, Vojnoizdavački i novinski centar, Historijski arhiv Hercegovine, Beograd – Mostar, 1986, str. 117.

[1]Isto, str. 636.

[1]https://www.ins.ba/bs/article/8687/uz-salavate-je-na-ahiret-preselio-prof-dr-safet-catovic

[1]Max Bergholz, “Čudna šutnja – zašto nema spomenika za muslimanske civilne žrtve ubijene u Bosni u Drugom svjetskom ratu?”, Historijska traganja, br. 8, 2011, str. 116.

[1]Isto, str. 123.

[1]Adil Zulfikarpašić, Put u Foču, Godišnjak, Beč, 1957, str. 44-55.

[1]Savo Skoko, Pokolji hercegovačkih Srba 1941, Stručna knjiga, Beograd, 1991, str. 328.

[1]Isto, str. 329.