Sigurnost građana nije upitna jer su policijske uprave rubnih kantona dobile zadatak da održavaju redovne sastanke s predstavnicima SIPA-e, terenskih ureda Službe za poslove sa strancima BiH i Granične policije BiH, ali je pitanje ima li Unsko-sanski kanton resurse i mogućnosti da se bavi zbrinjavanjem migranata pored svih svojih problema s kojima se suočava

Pripadnici Granične policije Bosne i Hercegovine od 1. januara do 15. aprila 2018. godine u pokušaju, ili neposredno nakon ilegalnog prelaska naše državne granice, otkrili su 1.036 državljana zemalja visokog migracionog rizika, što je značajno povećanje u odnosu na isti period 2017. godine. Pored toga, 1.191 osobu policijski službenici na samoj državnoj granici spriječili su da uđu u Bosnu i Hercegovinu.

Najviše je migranata na području Unsko-sanskog kantona, odnosno Bihaća i Velike Kladuše. Ko su ti ljudi i odakle dolaze, poznato je sigurnosnim agencijama naše zemlje, ali ko ih i s kakvim ciljem usmjerava u pogranične dijelove Bosne i Hercegovine, za sada je nepoznanica. Sve indicije ukazuju na to da migranti nisu slučajno zalutali u ovaj dio teritorije naše zemlje i da iza svega opet stoji neki novi pokušaj imputiranja problema Bošnjacima, koji čine apsolutnu većinu u najzapadnijem kantonu Federacije BiH.

VIŠE POSLA ZA POLICIJU

Unsko-sanski kanton nije konačno odredište nego tek usputna stanica do zemalja Evropske unije, kojima teže migranti bježeći od rata i neimaštine. Dok je 2013. godine registrirano svega 228 osoba, a tokom cijele 2017. godine 753 osobe, od januara do kraja prve sedmice aprila došlo je čak 929 migranata. Podaci govore da je na samoj graničnoj liniji sa Srbijom i Crnom Gorom još 1.080 spriječeno u namjeri da uđu u Bosnu i Hercegovinu. Unsko-sanski kanton je u posljednjih nekoliko mjeseci sve češća baza migranta koji se uglavnom privremeno smještaju u Bihaću i Velikoj Kladuši, odakle preko graničnih prijelaza Izačić i Maljevac pokušavaju ući u područje Evropske unije, u čemu ih sprečava Granična policija Hrvatske. To produžava boravak migranata u Unsko-sanskom kantonu, ali i daljnju neizvjesnost, zbog čega dolazi i do narušavanja javnog reda i mira.

“Pažnju policije trenutno privlači migrantska kriza na području Velike Kladuše. Prisustvo afroazijskih migranata povlači za sobom aktivniji rad policije i sprečavanje vršenja krivičnih djela, kršenja javnog reda i mira, kao i svih ostalih segmenata koji narušavaju stanje sigurnosti na području Unsko-sanskog kantona”, ističe Mujo Koričić, policijski komesar MUP-a USK.

Sigurnost građana nije upitna jer su policijske uprave rubnih kantona dobile zadatak da održavaju redovne sastanke s predstavnicima SIPA-e, terenskih ureda Službe za poslove sa strancima BiH i Granične policije BiH, ali je pitanje ima li Unsko-sanski kanton resurse i mogućnosti da se bavi zbrinjavanjem migranata pored svih svojih problema s kojima se suočava.

“Te osobe uglavnom dolaze iz država koje ‘proizvode izbjeglice’. Popriličan je procent osoba koje dolaze iz Sirije, Pakistana, Afganistana, određeni broj iz Irana, Iraka, Alžira i Maroka. Svako ko zatraži azil u BiH treba imati efikasan pristup postupku, osnovne uslove koji su propisani Zakonom o azilu u pogledu prihvata i da mu se omogući da se u potpunosti razmotri njegov zahtjev i da nadležna institucija, odnosno Ministarstvo sigurnosti BiH, odluči o tom zahtjevu”, kaže Ljiljana Kokotović, viša savjetnica za međunarodnu zaštitu pri UNHCR-u.

Kroz evidenciju MUP-a USK prošlo je 570 migranata, među kojima ima i onih čiji identitet nije mogao biti utvrđen. Grad Bihać prvi je alarmirao javnost i ukazao na moguću eskalaciju problema. Inicirano je održavanje sastanka s predstavnicima zakonodavnih organa i nevladinih organizacija kako bi se pronašlo rješenje za ovaj problem i uspostavilo koordinaciono tijelo koje bi se bavilo ovim pitanjem. Kada je riječ o zdravstvenom stanju migranata, iz Ministarstva zdravstva, rada i socijalne politike USK tvrde da situacija nije alarmantna, ali da ima naznaka slučajeva ušljivosti i da treba preventivno djelovati kako bi se spriječili epidemija i crijevne infekcije.

“Ti se ljudi javljaju u bolnicu. Oko 90 osoba je u Domu zdravlja u Velikoj Kladuši zatražilo medicinsku pomoć. Sve to stvara finansijski trošak zdravstvenim ustanovama koje to ne mogu pratiti. Mi smo se već pisanim putem obratili Ministarstvu sigurnosti BiH i Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH. Još nemamo nikakvih uputa. Mi ne možemo u ovom slučaju reagirati pojedinačno, već moraju doći upute s viših nivoa”, ističe Hazim Kapić, ministar zdravstva, rada i socijalne politike Unsko-sanskog kantona.

HUMANITARNI I SIGURNOSNI PROBLEM

Povećan broj migranata u Bihaću za gradonačelnika Šuhreta Fazlića predstavlja humanitarni i sigurnosni problem. Fazlić kaže da ne bi bilo teško nositi se s ovim problemom kada bi bio poznat broj migranata koji dolaze u grad. “Zbog toga sam sazvao sastanak na koji smo pozvali sve za koje smo mislili da nam mogu pomoći. Bili su ovdje predstavnici kantonalnog ministarstva i policije, Međunarodne organizacije za migracije, OSCE, Dom zdravlja, ‘Vaša prava’, Granična policija i Služba za poslove sa strancima. Prije sastanka sam bio paranoičan, sada sam već paničan. Bojim se da niko živ nema evidenciju koliko je tih ljudi uopće u Bihaću, koliko ih dolazi. Imamo humanitarni problem. Prošli smo rat, glad i izolaciju u Bihaću. Ne možemo okrenuti glavu od tih ljudi. Imamo i sigurnosni problem jer nam neko spava 50 metara od stana i kuće u parku, a ne znamo ni ko je ni šta je”, rekao je Fazlić.

Osman ef. Nadarević, imam velikokladuškog džemata Trnovi, prvi je ukazao gostoprimstvo migrantima u Velikoj Kladuši. U vrijeme velikih minusa i snijega, on ih je primio u džamiju i pružio im svu potrebnu brigu i pažnju. Nadarević tvrdi da na području općine Velika Kladuša ima i do 1.000 migranata: “Određen broj migranata i sada je u mom džematu, ali su smješteni po kućama kod ljudi koji su izrazili želju da im pomognu i pruže im utočište dok se ne nađe adekvatno rješenje. Vrlo je malo izbjeglica iz Sirije. Uglavnom su to osobe koje bježe iz zemalja kao što su Alžir, Afganistan, Pakistan i Irak, u potrazi za boljim životom ili u želji da se spoje sa svojim porodicama koje žive u nekoj od zemalja Evropske unije. Glavna ruta im je Turska, Grčka, Crna Gora i Srbija, odakle ulaze u Bosnu i Hercegovinu, pa se onda pokušavaju prebaciti u Hrvatsku i dalje.”

Sirijac Ayman (26) porodicu je ostavio u Siriji. Prošao je Tursku i Grčku. Kada se domogao Crne Gore, pokušao je ući u Hrvatsku. Uhvatila ga je hrvatska policija i vratila u Crnu Goru, odakle je otišao u Srbiju. “Hrvatska policija nas je istukla i oduzela nam dokumente, telefon i novac. Kada smo se vratili u Crnu Goru, odlučili smo da idemo u Srbiju. Ondje nismo naišli na dobrodošlicu i rečeno nam je da idemo u Bosnu i Hercegovinu jer su tu ‘naši muslimani’. U Velikoj Kladuši sam dvadesetak dana. Ljudi su nas lijepo primili, brinu se o nama, donose nam hranu, paze nas, a bosanska policija nas ne tuče. Želimo dalje u Evropu, da se spojimo s našim porodicama. Ja imam brata u Francuskoj i pokušat ću tamo da odem”, rekao nam je Ayman.

Refik Hasani (25) iz Alžira bježi zbog lošeg života. Ističe da je u Alžiru mjesečno zarađivao stotinu dolara, što mu nije dovoljno za životne troškove, te je odlučio napustiti domovinu i krenuti u potragu za boljim životom.

“Ljudi u Alžiru teško žive i ono što vidite u medijima je slika službenog Alžira. Sav novac od naših prirodnih resursa odlazi u džepove onih koji upravljaju državom. Obični narod teško živi. Tako je i sa mnom bilo. Već u pola mjeseca ostanete bez novca”, kaže Refik i dodaje da još nije odlučio kuda da ide, u koju zemlju.

BIJEG OD SIROMAŠTVA

Muhamed Jalal (26) iz Alžira također traga za boljim uvjetima života. Do Bosne i Hercegovine se prebacio tako što je platio nekim ljudima da ga prošvercaju iz Srbije. Sad nema novca da to isto učini i pređe hrvatsku granicu, te se zaputi u druge zemlje Evropske unije u kojima žive članovi njegove porodice: “To se plaća, nema ništa džabe, brate. Sad nemam para i čekam ovdje nekoliko sedmica. Pokušavali smo nekoliko puta da pređemo u Hrvatsku, ali su nas uhvatili. Ljudi su ovdje dobri prema nama i hvala im. Ali mi ne želimo ovdje ostati. Naš cilj je Evropska unija jer ondje svako od nas ima nekog svoga, pa želi da započne novi život.”

Abdullah (30) je student i izbjeglica iz Sirije. On već mjesecima pješači. U Grčkoj su, kaže, jedva ostali živi jer su ih u zagušljivim kamionima odvezli na brdo i ostavili na hladnoći. Tvrdi da su veoma loše s njima postupali i u Hrvatskoj, dok ih nisu dovezli u Bosnu i Hercegovinu.

“Moj plan je bio da se prebacim u Sloveniju, ali je to kroz Hrvatsku bilo vrlo teško. Njihova policija me uhvatila, a zatim pretukla i otela novac. Ukrali su mi dvije hiljade eura”, tvrdi Abdullah.

U ovdašnjoj javnosti špekulira se da migrante na područje Unsko-sanskog kantona ciljano šalju vlasti Crne Gore i Srbije u koordinaciji s vlastima Republike Hrvatske, koje ih vraćaju u Bosnu i Hercegovinu svaki put kada uspiju preći njihovu granicu. Iako migranti ističu kako se ne žele zadržavati na području Balkana, nekome je cilj da ih što više zadrži uz pogranična područja naše zemlje. Ako tome još dodamo prošlogodišnju laž koja nam je stigla iz susjedstva, kada je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović izjavila da postoje podaci o navodnih 10.000 radikalnih muslimana Bošnjaka uz granicu s Hrvatskom, onda nije teško predvidjeti odakle migrantski vjetar puše.

No, migranti ne planiraju dugo ostati na području Unsko-sanskog kantona. Želja im je da se što prije prebace na teritoriju Evropske unije. Situaciju, ipak, ne treba potcjenjivati jer u migrantskim skupinama ima osoba koje su uništile svoje dokumente i kojima je nemoguće utvrditi identitet.