Počeo je oslikavanjam obnovljene džamije u Vrbanjcima, nakon toga je ukrasio na desetine objekata širom Bosne i Hercegovine. Povratnik u Kotor Varoš danas je jedan od najcjenjenijih mladih kaligrafa u našoj zemlji. Sa svojim prijateljima oformio je i umjetnički kolektiv “Nakši Art”

Piše: Sudbin MUSIĆ

Islamska kaligrafija na našim je prostorima prisutna koliko i islam. Historija kaže da su Osmanlije dale poseban pečat ovoj vrsti umjetnosti. A svakako, poseban dio historije Osmanskog carstva i kaligrafije kao umjetnosti vezan je i za Bosnu i Hercegovinu. Ona se u Bosni razvijala prepisivanjem knjiga i dijelila je sudbinu Bosne i Bošnjaka u njoj. Snažan je pečat ostavila u brojnim bosanskim džamijama, na levhama, te brojnim ručno prepisanim primjercima Mushafa. Historija kaže i to da je oko 300 kaligrafa Bošnjaka ostavilo pečat na kaligrafiji zlatnog doba Osmanskog carstva. Odlaskom Osmanlija s naših prostora počeo je period postepenog uništavanja bogatog kulturnog naslijeđa stvaranog stotinama godina. Nastupit će za Bošnjake vrijeme periodičnih trauma sve do agresije i genocida, pod kojim se, dakako, podrazumijeva i uništavanje svega što je podsjećalo na ovaj narod na gotovo tri četvrtine teritorija domovine.

IZMEĐU LJUBAVI I SUMNJE

U 20. stoljeću opada interesiranje za kaligrafiju kao umjetnost, posebno nakon Drugog svjetskog rata. Brižno je njegovana tek u bosanskohercegovačkim medresama, prenošena s koljena na koljeno jednom malom broju ljudi, i tako je ipak očuvana. Poseban trag u kaligrafiji u izazovnoj, drugoj polovini prošlog stoljeća ostavit će rahmetli profesor Ešref‑efendija Kovačević. Ostat će upamćena anegdota vezana za njegovu posjetu Plavoj džamiji u Istanbulu sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Prilikom klanjanja namaza, istanbulskoj ulemi do tada nepoznati kaligraf Ešref‑efendija skreće pažnju na grešku u natpisu na lampi, desno od mihraba, na kojoj je na arapskom jeziku pisalo: “Nema Boga, nema Allaha”, što će konačno i tek tada biti ispravljeno. Ešref‑efendija je preselio na ahiret 1996. godine. Prve godine nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma i godine početka obnove porušenog, pa i 614 uništenih bosanskohercegovačkih džamija. Nekako, s njihovom je obnovom ponovo oživljena uspomena na bogatstvo jedne umjetnosti kojoj smo i sami dali ogroman doprinos. Na scenu stupaju neki novi mladi ljudi koji joj daju neki novi zamah, od Bosanske krajine pa do Hercegovine.

Jedan je od njih i Mehmed Džananović. Rođen 1986. godine, tokom agresije protjeran je iz svoje kuće u Kotor‑Varoši. U Bosnu i Hercegovinu vraća se upravo 1996. godine. Prvo u Zenicu, gdje je pohađao osnovnu školu do sedmog razreda, a onda 2000. godine kući u Kotor‑Varoš, gdje završava osnovnu školu. Srednju školu u rodnom mjestu nije želio pohađati. Razarala ga je, kaže, činjenica da je među njegovim sugrađanima i ubica njegovog oca, razarao ga je i diskriminatorski odnos prema Bošnjacima u njegovom gradu. Zato je srednju školu upisao u Ilijašu, na Perzijsko-bosanskom koledžu. ”Svoj talenat sam posebno ovdje razvijao i nesvjesno se već usmjeravao”, priča nam Mehmed. Nakon srednje škole, imao je ponudu od rodbine da studira u inostranstvu, no ipak ostaje u Bosni. Razmišljao je o studiju psihologije, arhitekture, engleskog jezika… Ipak, upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu 2005. godine. “Prvi doticaj s kaligrafijom imao sam u srednjoj školi. Na Akademiji sam, kao fakultativni predmet, izabrao baš kaligrafiju kod sjajnog profesora Ćazima Hadžimejlića. No, iskreno, nisam je dugo pohađao i nisam baš bio predan u mjeri u kojoj bih trebao biti.”

ČETVORKA IZ KOTOR‑VAROŠI

Tokom studija je pomalo sumnjao u sebe, bio u dilemi da li se uopće želi baviti slikarstvom, kako zbog vlastitih teških životnih uvjeta, ali i položaja likovnih umjetnika u našoj zemlji. “Ljudi na našim prostorima i nisu mnogo zainteresirani za umjetnine, što je i shvatljivo, jer većina vodi bitku za egzistenciju. Možda zbog vjere mnogi vole imati levhu na zidu u kući, no, u mnogim džamijama i među ljudima kaligrafija još uvijek i nije prihvatljiva. Bijeli su zidovi najljepši”, priča Mehmed.

Kada se nakon studija vratio u Kotor‑Varoš, brzo je ostao razočaran. Posla za njega nije bilo. “Konkurirao sam za nastavnika likovne kulture, no bezuspješno. Nisam posustao, volonterski sam obavio pripravnički staž u srednjoj školi u Kotor‑Varoši, a i to sam jedva dobio zbog represije nad povratnicima.” Nekako je u isto vrijeme Emir ef. Bilić želio oslikati džamiju u Vrbanjcima u kojoj je bio imam. Mehmed se sam ponudio da je oslika. Bio je to, kako kaže, njegov prvi ozbiljni izazov. Bez ikakvog prethodnog iskustva koje bi odgovaralo tom projektu, prihvatio se posla. “Tokom rada sam shvatio da baš to želim raditi. Ljubav prema kistu i boji nije mogla nestati, ali sav smisao duha slikarstva našao sam u islamskoj kaligrafiji i ornamentici, što me je još više ispunjavalo kao muslimana. Pronašao sam čitavu filozofiju i smisao životnog ciklusa u tom Božijem pismu. Bio sam fasciniran. Spojene su dvije ljubavi.” Nakon tog projekta, Mehmedov talent biva primijećen. Uskoro su mu ponuđeni drugi projekti.

Na neke je od njih posebno ponosan, na svoj rad u džamiji u Biljanima kod Ključa, na spomen‑obilježju u Kamičanima u Kozarcu, džamiji Sultan Ahmeda u Starom gradu u Prijedoru, džamiji Gazanferija u Banjoj Luci, nakšibendijskoj tekiji u Tešnju… Pomagali su mu i Admir Meštrovac, Šemsudin Klepić i Ismar Hajro, s kojima je oformio umjetnički kolektiv “Nakši Art”. Mehmed danas živi između Kotor‑Varoši i Tešnja, u kojem je našao posao kao nastavnik likovne kulture u OŠ “Rešad Kadić”. “S ponosom mogu reći da imam dobre rezultate u radu s djecom. Pored škole u kojoj radim, vodim i privatnu školu slikanja za djecu i odrasle.” Uskoro okončava masterske studije na IPF-u u Zenici.

U poslu mu je posebno pomoglo usavršavanje na IT Akademiji u Beogradu, na smjeru dizajna i multimedije. “Imao sam ogromnu želju za studiranjem kaligrafije u Turskoj, no, jednostavno nemam uvjeta, a nije mi se ni pružila prilika.” Nada se, kaže, boljem životu u BiH, popravljanju sistema vrijednosti među ljudima, boljem obrazovanju mladih, boljoj ekonomskoj situaciji, razumijevanju za položaj umjetnika. “Želio sam ostati ovdje. Iskreno, često sam se na trenutak pokajao zbog situacije u zemlji. Mnogi moji prijatelji i brojna rodbina napustili su BiH, pa i mene nekad povuče želja za boljim životom. Nešto jače od svega toga me ipak drži tu gdje jesam, da živim u zemlji za koju su mnogi iz moje porodice krv dali.”