Nisam se dao zavarati laskavim rezultatima iz laboratorije. Sa mnom definitivno nešto nije u redu, to znam odavno. Mora biti da je neka greška, nazvat ću doktora ponovo i zakazati novi sastanak. Nešto moramo pronaći, mora postojati neki znak koji govori u prilog mom definitivnom odlasku na drugi svijet
dopuštenim sredstvima. Umjetnost je oduvijek bila prljava igra: podilaženje bogatim, šarmiranje javnosti, druženje s političarima i bogatašima i mnogo toga drugog što je neprijatno, ali potrebno.</p>
<p>Birvaktile, na kraju tih veselih devedesetih stajao sam na ulazu u Muzej moderne umjetosti u Parizu, u kojem sam tu večer izlagao s brojim umjetnicima iz raznih zemalja. Bio sam jedini koji je pao s Marsa i koji je zvjerao okolo u potrazi za bilo kakvom konverzacijom, bilo kakvim oblikom komunikacije. U toj nesnosnoj gužvi primijetio sam kolegu umjetnika kojeg sam znao još iz Sarajeva. Priđoh mu i pozdravih ga na šta je on odmahnuo rukom i odgovorio: “Nemoj sad!” Shvatio sam odmah da sam tu višak, da kolega ima prečeg posla od razgovora sa mnom. Bilo je tu mnogo poznatih likova kojima je trebalo staviti do znanja da si tu i da su vrata prodavnice širom otvorena. Ja sam došao bez kupca u svatove.</p>
<p>A samo koji dan prije bio sam kod doktora, dermatologa. S kože mi je, hirurškim putem, odstranio neke izrasline koje nisu izgledale veselo. Dugo sam ih posmatrao kako rastu i debljaju se “mojim parama”. Paranoja je ubrzo preuzela mjesto vozača autobusa i cijeli mozak bacao se desno-lijevo na svakoj okuci. Konduktera nije bilo, samo sam ja sjedio na posljednjem sjedištu s kartom koja nije poništena. Rezultati biopsije kao puž golać gmizali su prema mom poštanskom sandučetu. Kada sam konačno otvorio kovertu, uslijedilo je olakšanje veće nego pražnjenje bešike nakon sati i sati neprekidne vožnje u autobusu bez toaleta.</p>
<p>Svejedno, nisam se dao zavarati laskavim rezultatima iz laboratorije. Sa mnom definitivno nešto nije u redu, to znam odavno. Mora biti da je neka greška, nazvat ću doktora ponovo i zakazati novi sastanak. Nešto moramo pronaći, mora postojati neki znak koji govori u prilog mom definitivnom odlasku na drugi svijet.</p>
<p>Samo dan prije u posjetu mom ateljeu došla je majka od žene koju sam primio da radi besplatno u zamjenu za znanje koje će odnijeti kad nauči sve što joj je potrebno. Ćaskali smo malo, hvalio sam napredak njene kćerke, ali i ukazivao na neke momente koji joj baš i nisu išli u prilog. Nakon što sam iznio svoja zapažanja, gospođa mi je, ne znam zašto, saopćila informaciju o godini svog rođenja. Do tog momenta posmatrao sam je sa strahopoštovanjem kao nekada kada sam automatski ustajao u tramvaju da bi mogle sjesti osobe, puuuno starije od mene. Broj koji je gospođa izbacila nikako mi nije ulazio u glavu. Bio sam nekoliko godina stariji od nje! Šta se desilo? Koliko sam dugo glavu držao u pijesku? Starost me je konačno sustigla, a da toga nisam bio svjestan. Primijetio sam da me mnogi ozbiljno posmatraju, ali mislio sam da je to u vezi s poslom, da to nema ništa s mojim izgledom.</p>
<p>Odavno se nisam ovako duboko posjekao. Oštrica skalpela dogurala je do same kosti. Promijenio sam mnogo flastera, ali nijedan nije odgovarao. Rez je bio drugačiji od svih prethodnih. Krv je curila na sve strane bez obzira na to koliko sam nastojao zaustaviti krvarenje. A onda sam pustio da krv teče i teče sve dok se rana nije sama zatvorila. Posmatrajući to malo čudo, taj dar prirode, to tijelo koje nije nikada istinski pripadalo meni, ugledah u ogledalu lice koje nikada prije nisam vidio.<br />
</p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Svi smo mi drugačiji između četiri zidaSljedeći članak
Iz Rusije s ljubavlju
PROČITAJTE I...
Kad se traži – svašta se nađe
Tu su i očeva pisma. Pita me šta da radi s mojim stvarima koje su ostale u Sarajevu, sa starim oštećenim skulpturama i kako ih popraviti. Tu je i izvještaj o njegovoj operaciji. Poslao je gomilu slika iz njegove mladosti, iz FIS-a, s rukometnih i košarkaških utakmica, duela Prve i Druge gimnazije, ribolova na Ramskom jezeru, linkove za gomilu videomaterijala snimljenog za vrijeme rata u Fočanskoj ulici
Sito-štampa kod Fike
Od zarađenih para kupio sam “Čajavec”, pojačalo za buduće nastupe “Siktera” i “Sing-Singa”. Znao sam navratiti ponekad da vidim kako ide štampa, da maznem neki kolor-film iz frižidera zaostao iza Olimpijade, da pomognem na sat-dva jer nisam ništa imao raditi taj dan. Nije prošlo mnogo vremena, a Olimpijski muzej zapaljen je granatama i izgorio je do temelja