Spuštamo se ka gradu uskom, kaldrimisanom cestom i slušamo dragu mi Dedićevu pjesmu O, mladosti. Arsen rezignirano lamentira nad proćerdanim prilikama u mladosti, a ja, opet, pomislih kako su takve lamentacije, naročito u zrelim godinama, i patetične i besmislene: propuštene su prilike prošle, neće se vratiti, baš kao ni mladost, i to je sve
Prethodni članak
Inat kao jedina preostala zdrava ideologijaSljedeći članak
PEPEONIK
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo