Ako smatramo da je škola mnogo više od zbira informacija, planova i programa, matematičkih operacija i fizičkih zakona kojima nas uči; ako smatramo da je ona platforma na kojoj zasnivamo prijateljstva, učimo se razgovoru, zajedno jedemo, putujemo, bivamo ismijani i povrijeđeni, pohvaljeni i odgurnuti – onda i sam koncept online nastave možemo smatrati nečim što nema veze sa stvarnošću tog ljudskog iskustva. Da, i takva će nastava omogućiti informiranje i učenje, ali će učenike zatvoriti u virtualna geta u kojima su igranje igrica i školovanje jednako stvarna iskustva
, a koristi se u značenju priviđenja, utvare, lažne slike. Simulakrumi su paralelne slike, imagološki entiteti koji nastoje biti zamjena pojavnoj stvarnosti. Baudrillard ističe da postoji ogromna razlika između simulacije i simulakruma. Simulacija je podražavanje stvarnih i realnih objekata i procesa, dok simulakrum sam nastoji postati objektom / procesom preuzimajući na sebe ulogu stvarnosti.</p>
<p>U vremenu “posvemašnje vladavine slike, informatičkog znaka i medijskog zaposjedanja stvarnosti”, rečeno Baudrillardovim jezikom, mediji prestaju biti puki posrednici informacija, razbijajući klasične modele komunikacije i odašiljanja poruke, te postaju glavnim agentima stvaranja <em>hiperrealnosti</em> – u doslovnom prijevodu <em>naglašene verzije realnosti</em>. Naglašenost ovdje ne podrazumijeva intenziviranje doživljaja stvarnosti što nas okružuje, već pomicanje granica u definiranju onog šta jeste stvarno. Ne govorimo, dakle, o “višku stvarnosti”, već o novoj stvarnosti kojoj izmiče veza s pojavnim svijetom.</p>
<p>Baudrillardovo najznačajnije djelo <em>Simulakrumi i simulacija</em> temelji se na razaranju odnosa između označitelja i označenog. Znakovi u postmodernom svijetu ne veže se za stvarnost, za originalne referente koje žele opisati, već egzistiraju kao kopija bez originala, pomažući svijetu hiperrealnog da zavlada našom svakodnevicom – zaključuje Baudrillard primijenivši modele strukturalne lingvistike.</p>
<p>Lingvističar Ferdinand de Saussure postavio je distinkciju između onog “označenog” i “označitelja”, pri čemu je označitelj jezička apstrakcija u službi definiranja ideje “označenog”, kao onog što označitelj želi predstavljati. Drugim riječima, simbolička struktura ili označitelj se kroz posebno definirane odnose referira i asocira na nešto određeno, a sama veza između označitelja i označenog je proizvoljna. Možda i najbolja potvrda tačnosti ove tvrdnje jeste činjenica da ljudi govore stotinama jezika, a da se u različitim jezicima na različit način “označavaju” predmeti, procesi i ideje. Pojednostavljeno rečeno, mi znamo šta mislimo pod riječju “kruška” samo zato što pod tim imenom ne mislimo na “prozor”, “asfalt” ili “tugu”. Značenje je, smatra De Saussure, u svojoj prirodi diferencijalno i ovisi isključivo o razlikama među označiteljima.</p>
<p>Baudrillard preuzima De Saussureove ideje iz strukturne lingvistike, te odmah na početku svog djela <em>Simulakrumi i simulacija</em> postavlja odnose između znaka, prezentacije i simulacije, te tezu o četiri faze znaka. Ovisno o razini prikaza stvarnosti u nekom znaku, on razlikuje vjeran prikaz stvarnosti, distorziran prikaz stvarnosti koji maskira ili naglašava određene karakteristike, prikaz koji skriva nedostatak stvarnosti kroz vlastitu vizualnost i prikaz koji nema nikakve veze sa stvarnošću. Takav prikaz, takva slika koja prikazuje nešto čije referentno / označeno nije utemeljeno u stvarnosti, Baudrillard naziva simulakrumom. Era simulakruma započinje u trećoj i kulminira u četvrtoj fazi znaka, gdje znakovi ne koreliraju s onim stvarnim čiji privid nastoje kreirati. Nastupa svekolika nemogućnost između razlikovanja istinitog i lažnog, gurajući tu vrijednosnu dihotomiju u sferu irelevantnog. Zbog čega je ovo važno i kakve veze ima s tim kako će djeca ići u školu?</p>
<p>Školovanje nikada nije bilo – a naročito ne danas – samo skupljanje informacija. Školovanje je avantura. Pustolovina! Njegova je svrha formiranje, ne tek informiranje čovjeka. Pitanje je: Šta je moguće formirati u odsutnosti? (Je li moguća online pustolovina?) Uspostavljanjem virtualnog prostora kao supstituta školskim zidovima distorziran je prikaz stvarnosti s potencijalom da vlastitom vizualnošću skrije njene nedostatke. Online nastava ne predstavlja školu. Ona jest škola. Važna institucija našeg ljudskog iskustva prerasta u simulakrum.</p>
<p>Ako smatramo da je škola mnogo više od zbira informacija, planova i programa, matematičkih operacija i fizičkih zakona kojima nas uči; ako smatramo da je ona platforma na kojoj zasnivamo prijateljstva, učimo se razgovoru, zajedno jedemo, putujemo, bivamo ismijani i povrijeđeni, pohvaljeni i odgurnuti – onda i sam koncept online nastave možemo smatrati simulakrumom koji nema veze sa stvarnošću tog ljudskog iskustva. Da, i takva će nastava omogućiti informiranje i učenje, ali će učenike zatvoriti u virtualna geta u kojima su igranje igrica i školovanje jednako <em>stvarna</em> iskustva.</p>
<p>A kakve tek mogu biti posljedice prihvatanja da se samo tako, putem simulakruma, i može formirati čovjek, stvarnost, istina i smisao? Sam Baudrillard ne ukida kategorije stvarnosti, istine, društvenosti i smisla. On samo dovodi u pitanje <em>princip realnosti</em>. Stvari, po njemu, svakako i dalje postoje, ali ne postoji princip vjerodostojnosti koji će to postojanje dokazati. O tome je, uostalom, pisao još Ibn Arebi u 13. stoljeću. Prema njemu, cio je dunjaluk jedan veliki simulakrum. <em>Matrix</em> iz kojeg se valja probuditi: dobrovoljno – gutanjem crvene pilule Istine, ili prisilno – sa zvonom za kraj “časa”. Ali to nam – složni su Ibn Arebi i Morpheus – niko ne može do kraja objasniti jer pripada sferi neizrecivog.</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Pedofilija kroz film “Netflixa”Sljedeći članak
Indonezija: Gotovo 300 Rohingya pronađeno na plaži u Acehu
