Sanel Kajan, novinar “Al Jazeere Balkans” i dobitnik Specijalne plakete “Srđan Aleksić”

Razgovorao: Edib KADIĆ

Novinarska nagrada “Srđan Aleksić” dodjeljuje se za profesionalno i kontinuirano izvještavanje o marginaliziranim i ranjivim grupama u bh. društvu, kao i za razvoj društveno odgovornog novinarstva, a u sklopu USAID-ovog projekta “PRO-Budućnost”. Ove je godine na konkurs za dodjelu nagrada pristiglo ukupno 19 prijedloga nevladinih organizacija koje su nominirale novinare i emisije za koje su ocijenili da promoviraju i doprinose afirmaciji spomenutih vrijednosti. Do sada je nagradu “Srđan Aleksić” dobilo 25 novinara, novinarki i medija iz Bosne i Hercegovine. Ove godine Specijalna plaketa “Srđan Aleksić” pripala novinaru Al Jazeere Balkans Sanelu Kajanu.

STAV: Ovo nije prva nagrada koju ste primili za svoj novinarski rad. Koliko Vam one znače u smislu daljnjeg poticaja na posao?

KAJAN: U mojoj novinarskoj karijeri, a već sam 23 godine u medijima, bilo je mnogo nagrada. I nagrada UNICEF-a za novinarski doprinos informiranju i promociji prava djeteta u BiH, i nagrada OSCE-a za podizanje svijesti o ekologiji, i USAID-a o seriji priča o problemima s kojima se susreću ranjive grupe stanovništva i priznanja DW-a i RFE-a za koje sam ranije radio. I svaka od njih mi je draga. Vjerujem da svako ko kaže da mu nagrade ništa ne znače ne govori istinu. Zar čovjeku nije drago kad neko prepozna njegov trud, rad i profesionalnost? A nije nas mnogo profesionalaca ostalo u medijima.

Tako mi je i ova nagrada “Srđan Aleksić” posebno draga i moram kazati da sam ponosan na nju iz više razloga. Zbog jake simbolike. Siguran sam da čitaoci znaju ko je bio Srđan Aleksić, odnosno kakvo je njegovo djelo, zbog čega je i, nažalost, izgubio glavu. Ponosan sam i zbog jake poruke koju šalje – poruke mira, normalnog života svih stanovnika ove zemlje, poruke pomirenja. Naravno, prošlost nikad ne treba zaboraviti, ali moramo stremiti boljoj budućnosti zbog svih nas. I draga mi je jer je potekla iz moje Hercegovine, da mi se moji dragi Bosanci ne naljute. A neće, znam to. Nagrade jesu važne novinarima. Neko vam daje do znanja da prati vaš rad, da cijeni ono što radite, da prepoznaje vaš trud i nagrađuje ga.

U Mostaru je moja radna soba puna različitih nagrada, priznanja, diploma… Često uhvatim svoju djecu kako čitaju te isječke iz novina ili gledaju nagrade, a mnogo ih je iz perioda kada se oni nisu ni rodili. I znači mi to. Ostat će uspomene, kada za to dođe vrijeme, koje će govoriti da nismo svi bili isti. Posebno u ratu i poraću. Postojali su novinari i “novinari”. A to nije isto!

STAV: Poznato je da ste posebno senzibilizirani za tegobnu političku situaciju i podjele u Vašem Mostaru. Kako biste opisali trenutno stanje?

KAJAN: Mostar je moja bolna rana. Ne mogu se pomiriti sa stanjem koje vlada u mom rodnom gradu. Istina je da mnogo kritiziram. Baš mnogo. No, te kritike nikad nisu zlonamjerne. Nisu s ciljem da pozivaju na destrukciju ili agresiju bilo koje vrste. Upravo suprotno. Svojim kritikama preko društvenih mreža, gdje sam mnogo aktivan, ali i u svojim medijskim istupima ili kroz priče čiji sam autor, želim ukazati na probleme kako bi se oni riješili, kako bi bilo bolje svima koji žive i u Mostaru i u Bosni i Hercegovini. Znam da je ovaj narod dobar. U to sam se uvjerio bezbroj puta. Mostaru je Bog dao sve što treba za ugodan život. Blizu su nam planine, blizu more, tu je i rijeka Neretva… Često čujem pitanja kako Mostar uopće funkcionira kada je toliko godina bez gradskog vijeća. A ne treba tom gradu mnogo da se pokrene. Zar nam to trebaju pokazati “Red Bull skokovi”, koji su ovog mjeseca održani u Mostaru? Rijeke ljudi su se slile kod Starog mosta. Svi. Iz cijelog Mostara, a, nažalost, moram to svaki put naglašavati jer i danas brojni moj grad dijele na “istočni” i “zapadni”, gosti iz drugih bh. gradova, ali i iz Hrvatske, Srbije, skandinavskih zemalja. Grad je pun turista. Tih dana nisu se osjećale nikakve podjele, a pozitivna slika iz Mostara preko nekoliko domaćih i evropskih TV kuća otišla je u svijet. Onakva kakvu bi ovaj grad svakodnevno mogao slati jer imamo sve potrebno za takvo što.

Nažalost, imamo i politiku koja stanovnike Mostara drži taocima svih ovih proteklih godina. Mi ne možemo ostvariti osnovno pravo da biramo i budemo birani. Rak-rana Mostara jeste i nečistoća. Često znam reći da je Mostar grad pun smeća, s pet komunalnih preduzeća. Sramota je to. Sramota su i ovolike ruševine 22 godine nakon završetka rata. Ovo je jedini grad u kojem su hiljade njegovih stanovnika još uvijek “interno raseljeni”, tj. izbjeglice u vlastitom gradu. Ne ulaže se dovoljno u obnovu. Nedopustivo je da su nam trotoari ograđeni željeznim armaturnim matama, tako da moramo hodati ulicom kojom jure vozila. Mislio sam da će ruševine nestati još za vrijeme mojih momačkih dana. Danas sam otac troje djece i uhvatim se kako im govorim ista ona upozorenja koja su meni govorili moji roditelji prije 20 i više godina: “Sine, pazi se ruševina!” Tužno je to. I ljut sam zbog toga! Podijeljena su ovdje i djeca. Na hrvatski i plan i program na bosanskom jeziku. Nastava ne počinje jednako u svim školama u gradu. Nemaju ni raspuste u isto vrijeme. U Mostaru jedan dio djece uči da im je Zagreb glavni grad i više znaju o Karlovcu i Puli nego o Sarajevu ili Tuzli.

STAV: Vi ste s novinarstvom započeli na radiju, nedavno ste uradili i audiodokumentarac, kakve su reakcije?

KAJAN: Na Radio BiH – Ratni studio Mostar došao sam 1993. godine, u kasnu jesen. Za vrijeme rata, dok sam radio na tadašnjem Radiju Mostar, trudio sam se zabilježiti sve što sam mogao. Ni sam ne znam kako sam to uspijevao u vrijeme kada nismo imali struje, vode, hrane… No, zabilježio sam i snimio mnogo. Kao mladom spikeru, bio mi je ponos dok sam čitao vijesti na Radiju Mostar. Tada smo ih snimali na kasete ili magnetofonske trake, da bismo ih kasnije mogli preslušati s lektorima, fonetičarima i starijim kolegama koje su nam ukazivale na pogreške u čitanju koje bi trebalo ispraviti.

Nažalost, brojna arhiva i dokumentacija je stradala. No, vijesti i izvještaje koje bi emitirao Radio Mostar snimali su i moji članovi porodice, govoreći da će to biti veoma značajna uspomena u budućnosti. I zaista jeste. Prošle sam godine na tavanu pronašao nekoliko kutija punih starih audiokaseta s materijalima Radija Mostar i počeo ih preslušavati, onako, za svoju dušu. Ipak, kada sam shvatio koliko ima materijala i koliki je značaj tih zvučnih zapisa, odlučio sam sve to pretočiti u radijski dokumentarac. Zove se Sjećanje na herojski radio i u njemu govorim o vremenu od 1992. do 1996. godine, koje je za BiH, a posebno za Mostar, bilo jako teško. Podsjećam i na 9. maj 1993. godine i ulogu koju je taj medij odigrao u kasnijem periodu, kao most koji je povezivao pokidane veze. Govorim o 9. novembru 1993. godine, kada je srušen Stari most… Ali prvenstveno ukazujem na to kako medij i u izuzetno teškim vremenima može ostati profesionalan i dizati svoj glas protiv mržnje, šovinizma i ksenofobije.

STAV: Kako usklađujete svoj posao i obiteljske obaveze na relaciji Mostar – Sarajevo?

KAJAN: Moj porodica je stub oko kojeg se sve vrti. Djeca i supruga su mi najveće bogatstvo. Oni su mi na prvom mjestu jer je porodica svetinja čija vrijednost nikada neće iščeznuti. Supruga i troje djece. Alina ima 10, Anur 9 i najmlađa Ejna 3 godine. Oni su u Mostaru, a moje radno mjesto u Sarajevu. I odlučili smo da, za sada, tako i ostane. Pa vidjet ćemo šta vrijeme donosi. U Mostaru je naša porodična kuća u blizini Starog mosta. Sve je nadohvat ruke. A Mostar je naš grad! Oni su južna djeca i teško im pada sarajevska oštra zima i veliki broj maglovitih dana i teškog smoga. No, Mostar i Sarajevo nisu “preko svijeta”. Posao na Al Jazeeri mi omogućava da, uz obavljene poslovne obaveze, dosta vremena provodim i sa svojim najdražim.