Svi članovi ove porodice, bez obzira na godište, tečno govore albanski, jezik svojih djedova, i iz njihovog bi se primjera moglo dosta naučiti, što bi naročito moglo biti zanimljivo bosanskohercegovačkoj dijaspori rasutoj širom svijeta

Piše: Alma ARNAUTOVIĆ

Kada je Ferat Rufati iz rodnog Tetova u Makedoniji 1946. godine krenuo “trbuhom za kruhom”, boreći se da prehrani djecu, vjerovatno nije ni pretpostavljao da će njegovi potomci postati jedna od najuglednijih tuzlanskih porodica, koje danas sugrađani u ovom gradu vole, poštuju i cijene.

Vlasnici su nekoliko ugostiteljskih objekata, završavali su škole i fakultete u Bosni i Hercegovini, gdje su zasnovali vlastite porodice, ali i dan-danas održavaju bliske veze sa svojim i rodnim mjestom svojih predaka, kao i s rođacima u Tetovu. Uz sve to, svi članovi ove porodice, bez obzira na godište, tečno govore albanski, jezik svojih djedova, i iz njihovog bi se primjera moglo dosta naučiti, što bi naročito moglo biti zanimljivo bosanskohercegovačkoj dijaspori rasutoj širom svijeta.

O životu u ovoj sredini i njegovanju kulture govora albanskog jezika razgovarali smo s Feratovim unukom, Dževadom Rufatijem, u njegovoj “Limenci”, kultnoj tuzlanskoj ćevabdžinici.

Prva stanica Dževadovog djeda bila je Srbija, odnosno Beograd. Bilo je to, kaže, neposredno po završetku Drugog svjetskog rata.

“Bila je velika glad i neimaština, a on nije imao dovoljno sredstava za život i otišao je u Beograd. Radio je najteže poslove. Radio je sve i svašta. Zadržao se ondje godinu-dvije, pa je u Hrvatskoj, u Osijeku, našao zaposlenje. Bavio se proizvodnjom oblatni i korneta. Djed je imao trojicu sinova i dvije kćerke, a moj je otac bio najstarije dijete i najviše mu je pomagao. U Osijeku su radili trinaest godina, ali mog je oca uvijek privlačila Bosna i Hercegovina. Vjera je bila razlog zašto se odlučio doći ovdje, jer je on sa šesnaest godina klanjao pet vakata namaza i isključiv razlog za dolazak bio je muslimanski živalj na ovom prostoru”, navodi Dževad, čiji je otac s braćom došao 1961. godine Tuzlu. Uzeli su pod zakup jedan objekt i otvorili slastičarnu, a radili su tako sve do 1968. godine, kada su od Ume Ćivić kupili ćevabdžinicu “Limenku”.

Dževad je, priča, rođen u Tetovu 1953. godine, sa sedam godina pridružio se roditeljima u Osijeku, a u Tuzlu je došao 1961. godine, gdje je završio osnovnu i srednju školu.

“Prvi razred osnovne škole završio sam u Tetovu, drugi i pola trećeg u Osijeku, a ostatak u Tuzli. Bilo mi je teško, ali adaptirao sam se s djecom. Tri puta mijenjao sam školu u tri godine, što je mnogo promjena za jedno dijete. Najlakše mi je bilo s mojim vršnjacima ondje gdje sam rođen, međutim, majka i otac živjeli su u Osijeku i ja sam ondje stigao u drugom razredu. Nisam znao ni jezik. Kultura i običaji bili su drugačiji. Ni sam ne znam kako sam naučio srpsko-hrvatski jezik. Sjećam se jedne anegdote iz drugog razreda. U Osijeku je zoološki vrt preko Drave i imali smo sportski dan. Učiteljica je pripremila sendviče sa salamom. Naša vjera zabranjuje salamu od svinjetine. Učiteljica je dijelila sendviče s tom salamom i, kada sam došao na red, kazala mi je da uzmem, a ja sam joj rekao da nisam gladan. Ona mi je ponovila da uzmem, a ja sam odgovorio da ne mogu. Treći put je strogo, povišenim tonom kazala: ‘Uzmi’, i pomislio sam da mogu uzeti sendvič, ali da ga ne moram pojesti. To nikada ne mogu zaboraviti. Uzeo sam taj sendvič, ali sam ga dao drugom djetetu koje ga je pojelo. Želim reći da smo živjeli u sredini u kojoj je bila druga vjera i drugačiji su bili običaji.”

U Tuzli je situacija o pitanju vjere i običaja bila drugačija. Zapravo, kaže naš sagovornik, običaji su skoro jednaki onima u Tetovu.

“Vjera je jedna, i ovdje i tamo. Neko je malo više prakticira, neko manje, i to je individualna stvar, ali u pogledu običaja i kulture sve je skoro isto osim jezika.”

Po završetku osnovne škole, priča nam, počeo je pomagati ocu. Radio je one poslove za koje je otac smatrao da su prikladni njegovim godinama.

Vojsku je, kaže, služio u Kičevu i Ohridu u Makedoniji pa je često posjećivao rodbinu u Tetovu. Ondje je upoznao i suprugu Medisire, a ubrzo nakon vjenčanja, sa suprugom se vratio u Tuzlu, zaposlio se u očevoj ćevabdžinici i, malo-pomalo, s bratom počeo preuzimati posao.

“Brat je više radio u sali i bio je veoma dobar u tome. Moje je bilo sve ostalo što se tiče organizacije posla, nabavke, inspekcija i sve što uz to ide. Otac je preselio na ahiret 1986. godine, u 55. godini života, šest mjeseci nakon što se vratio s hadža, a ovu je vjersku dužnost obavio sa suprugom, mojom majkom. Za sve nas to je bio veliki šok, ali nastavili smo s poslom. Moja najstarija kćerka je Azema, Tarik je drugo dijete, a treća je Ferizada. Djeca su se, naravno, ovdje školovala. Svi smo u kući govorili albanski jezik, i to nam je naročito odgovaralo jer, kada je 1974. godine moja supruga došla, nije znala ni jednu riječ tadašnjeg srpsko-hrvatskog jezika. Kasnije je naučila, ne baš perfektno, ali je naučila. No, mi smo u kući uvijek govorili albanski i tako smo odgajali djecu, a oni to isto prenose na svoju djecu. Mi kod kuće i dan-danas govorimo albanskim jezikom. Doduše, kod nas u porodici nije bilo vjenčavanja za bosanske muslimane ili muslimanke, pa smo lakše njegovali maternji jezik.”

U pogledu govora i verbalne komunikacije, Dževad ističe da svi tečno govore albanski, ali kada je riječ o pismenom izražavanju, situacija je nešto drugačija.

“Albanci imaju nekoliko glasova i slova više u odnosu na bosanski jezik, a pošto sam se ja ovdje obrazovao, nikada nisam koristio ta dodatna slova i nisam pisao na albanskom jeziku. To mi stvara probleme, jer kada sam u Tetovu i želim nešto napisati, ispuniti neki formular ili ček, ne mogu se snaći. Znam svoj maternji jezik, ali ne znam pisati, ne znam pravopis i to mi stvara probleme. Ipak, uvijek se nađe neko od rodbine ili prijatelja ko pomogne.”

Najstarija Dževadova kćerka udata je u Tetovu. Ondje živi s mužem, kćerkom i sinom koji su peta, odnosno četvrta godina Medicinskog fakulteta. Sin Tarik ima kćerku koja je tokom studija stomatologije upoznala muža, također Albanca, udala se i sada žive u Njemačkoj, dok je mlađi Tarikov sin srednjoškolac. Mlađa je kćerka u Ljubljani i ima dvojicu sinova koji su osnovci.

“Tarik je preuzeo firmu jer sam ja u penziji. Najstarija kćerka je domaćica, a mlađa kćerka sa suprugom u Ljubljani ima restoran.”

Dževadov sin Tarik, koji se sa sestrama školovao u Tuzli, ističe da u pogledu jezika nije imao nikakve poteškoće.

“Albanski smo govorili u kući, a s djecom iz komšiluka, s kojom smo se igrali, razgovarali smo na bosanskom. Nije nam to bilo teško, pogotovo u djetinjstvu, jer se u tim godinama mnogo lakše uči i pamti. Ista je situacija i s mojom djecom.”

Na kraju razgovora, Dževad napominje da je sva njegova bliža rodbina u Tuzli i okolini. Ovdje su, kaže, njegove amidže i tetke i njihove porodice.

“Kada je djed napustio Tetovo, nije znao gdje će završiti i kako će mu biti. Moj je otac, ponavljam, u Tuzlu došao isključivo iz religijskih razloga. Što se posla tiče, uvijek je podvlačio da se mora raditi pošteno. Znači, nema laži, petljanja, prevare, nego samo i isključivo pošteno. Tako je odgojio i brata Envera, i sestru Muhabiju, i mene. Ako se radi pošteno, dragi Allah, dž. š., otvara vrata”, uvjeren je Dževad.