U svrhu izlaska Bosne u svijet, jer je svijet velik i ne ograničava se samo na EU i SAD ili Rusiju, a u svjetlu referenduma u RS i njegovih prvih i ostalih posljedica, trebalo bi poduzeti diplomatsku ofenzivu
, idejnog vizionara međunarodne saradnje na monoteističkim načelima morala i pravednosti, filozofa prava, ali i političkog lidera malog naroda i male zemlje. Bernard-Henri Lévy zvao je Aliju Izetbegovića melanholičnim vojskovođom, izrazivši pri tomu divljenje zagovaratelju mira kojemu je sudbina namijenila zapovijedanje vojskom izraslom iz naroda koja je, maksimalno moguće, protivno svim nedaćama agresije i genocida, zadržala i čuvala principe morala i pravednosti.</p>
<p>Zbog toga bi u svrhu izlaska Bosne u svijet, jer je svijet velik i ne ograničava se samo na EU i SAD ili Rusiju, a u svjetlu referenduma u RS i njegovih prvih i ostalih posljedica, trebalo poduzeti diplomatsku ofenzivu. Naravno, ne samo kroz slabašnu bosansku diplomaciju, već prvenstveno posjete na najvišem nivou koje bi ocrtale stvarnu političku i sigurnosnu situaciju koja se više ne bi saznavala preko srbijanskih diplomata širom svijeta. Također, potrebno je osmisliti i organizirati ministarske pohode u svrhu promocije privrednih i kulturnih potencijala, iniciranja investicijskih ciklusa i bilateralne saradnje na svim poljima.</p>
<p>Prisustvo, ali aktivno u političkim i ekonomskim multilateralama različitih regionalnih (regija je znatno širi pojam od eufemizma za bivšu Jugu) i širih organizacija također je neodvojiv dio toga procesa. Međutim, želi li se poštovanje druge strane, potrebno je mnogo raditi na izgradnji našeg interesa i poštovanja prema drugima. Na pamet pada scena iz filma <em>Ničija zemlja</em>. Na liniji fronta jedan bosanski vojnik čita novine i komentira strašnu situaciju u Ruandi. Drugi mu na to, valjda je to bilo duhovito, kaže kako nije normalan. Taj nedotupavan odgovor koji treba značiti “ko j… Ruandu kad mi imamo svoj rat, a naš je, zato valjda što je naš, puno gori”. Naravno da je rat u Ruandi bio nekoliko puta gori i sa znatno težim posljedicama i na okolne zemlje, no to nas ne zanima. Gdje je, uostalom, ta Ruanda? Neokolonijalni rat za ogromne afričke resurse ušao je u novu fazu zbog otkrića novih nalazišta strateških materijala, a u tu su se fazu uključili Rusija i Kina, dolazi Indija i latinoameričke zemlje. Nailazi uskoro i Iran. Male zemlje, poput Srbije, koje se ne mogu s velikima takmičiti u Africi itekako su prisutne. Sve osim Bosne.</p>
<p>Drugi je front Azija, brzo rastuća, sve snažnija i samosvjesnija, koja će se sve manje osvrtati na evropska mišljenja, posebno ona proizašla iz birokratizirane kaljuže institucija EU. Tu je i Latinska Amerika. Potrebno je, osim kroz UN, s mnogim zemljama graditi odnose. To je polagan proces, ali se isplati s mnogih aspekata – privrednih, političkih, sigurnosnih, strateških. Čovjek je bogatiji što ima više prijatelja. Tako je i zemlja bogatija i snažnija ako ima više prijatelja širom svijeta. Ne zaboravimo, EU nije cio svijet. EU i NATO integracije za Bosnu su značajne i strateške, ali to ne može biti jedini cilj vanjske politike. Treba misliti dugoročno i imati više varijanti, a to znači više prijatelja. Izgraditi povjerenje teško je i mukotrpno, ali treba početi širokom ofenzivom autohtonog prikaza stanja u zemlji, pokrenutih reformi i ciljeva.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Križar na dvoru kraljice KitarovićSljedeći članak
Naš recesivni rasizam
PROČITAJTE I...
Zašto je Alija Izetbegović, nakon teškog pregovaranja, potpisao Daytonski sporazum
Nakon propasti Aprilskog paketa stvorio se vakuum u koji je vrlo vješto ušao Milorad Dodik i u dobroj mjeri usporio ili zaustavio procese promjena u skladu s Daytonskim mirovnim sporazumom i njegovim Aneksom 4, koji su se odvijali baš kako je to na vrijeme shvatio Alija Izetbegović, korak po korak, ne naglo i radikalno
Apelacija koja je stvari pomakla s mrtve tačke u manjem entitetu
Ova apelacija nije niti najmanje naivna niti neusklađena s ključnim međunarodnim faktorima. Ona ne samo da prebacuje lopticu gdje joj je mjesto, u entitet RS, i ukazuje na kršenje ljudskih prava, odnosno Evropske konvencije, već i skreće pažnju na nerad i neaktivnost Valentina Inzka, OHR-a u cjelini, koji je po Daytonu odgovoran za civilni dio provedbe mirovnog sporazuma i zaštitu i provođenje svih njegovih aneksa, pa i aneksa 4. i 7. (Ustava i povratka) i svih odluka ustavnih i međunarodnih sudova