Pored uobičajene patologije nostalgije kao žala za mladošću, primjetna je i ova maliciozna dimenzija, kada se demonizacijom sadašnjosti i uljepšavanjem prošlosti pokušava vratiti točak vremena, spriječiti ulazak kapitala i svesti Sarajevo ponovo na periferiju “regiona”, uspavanu provinciju u kojoj svako zna svakoga, i hermetički ga izolirati od onih tokova i trendova koji se ne mogu kontrolirati.

Na svašta smo se već navikli od ovdašnjih jugonostalgika, kao i od onih koji koriste ovo specifično duševno stanje da bi promovirali svoju ideologiju, i to tako da današnje stanje predstave gorim od onog nekadašnjeg, a sebe kao predvodnike u to neko “bolje jučer”.

No, već neko vrijeme – jer pokušajima da se dočara navodno bolja prošlost argumenti i činjenice ne idu u prilog – borba se svela na negativistički agitprop: Šire se očaj i defetizam u vezi s današnjim životom, pokušava zaustaviti bilo kakav istinski napredak današnjeg društva te doslovno izmišlja i izmaštava prošlost koja kao takva nikada nije postojala.

Da bismo ilustrirali o čemu je riječ, dovoljna su dva primjera. Jedan je tekst Pavla Pavlovića objavljen na portalu Depo.ba pod rogobatno-histeričnim naslovom Rat za kvadrate: Ruši Vilsonovo, betoniraj sve… Sprži i zadnju zelenu travku u tijesnoj sarajevskoj kasabi!, u kojem Pavlović, inače stanovnik visoko urbanizirane i progresivne Holandije, pardon Nizozemske, lamentira nad urbanizacijom i progresom Sarajeva.

Pritom je Pavlović inventivan, jer pored uobičajene jugonostalgičarske gnjavaže i smaranja, u svom didaktičkom narativu (maskiranom kao poprilično promašena ironija) koristi i neke slike, scene i situacije Sarajeva koje su potpuno izmišljene. Tako, recimo, žali za nekadašnjom robnom kućom “Unima”, poznatijom kao “Sarajka”, socijalističkim mastodontom iz sedamdesetih koji je izgledao poput kubističke vizije plavog kita nasukanog u sami centar grada, te zbog činjenice da se tu danas nalazi BBI tržni centar.

To ne bi bilo sporno, o ukusima ne vrijedi raspravljati, pa je sasvim legitimno da se nekom sviđa i socijalistička verzija brutalizma, no sporno je što Pavlović tvrdi da je “Sarajku” zamijenilo “zdanje koje je satralo svaku zelenu travku na tom prostoru”. Koje je i kakvo zelenilo postojalo na mjestu stare robne kuće? Autor ovih redova rodio se u blizini, u “Sarajci” je s roditeljima ko zna koliko puta kupovao odjeću, gramofonske ploče, rekete za tenis i badminton, rolšue i stotine drugih sitnica, ali nikada nije vidio nikakvog zelenila. Po čemu je to “Sarajka” bila ekološki prihvatljiva, “green friendly”, što bismo rekli, a današnji BBI nije?

Također, nije baš najjasnije ni zašto Pavlović problematizira i demonizira današnju izgradnju Marindvora i uopće razvoj tog dijela grada. Da ne spominjemo da su upravo u onom prošlom sistemu na tom prostoru izgrađeni i prvi neboderi, kojih se jugonostalgici naravno ne gnušaju, nego im tepaju kao “Momi i Uzeiru”. Izgrađen je i Hotel “Holiday Inn”, vrlo diskutabilnog izgleda, ali i čitavo stambeno naselje na nekadašnjoj ogromnoj ledini koju Pavlović naziva “parkom svoga djetinjstva”.

Kako je moguće da od svega toga izgrađenog na Marindvoru problem predstavlja jedino tržni centar SCC? Neko bi mogao pomisliti da se na prostoru na kojem je izgrađen SCC nekada nalazila kakva zelena oaza, a ne (kasnije) devastirana fabrika. Ruinirana fabrika u centru grada! Zar je došlo dotle da se i za tim pati!?

Naravno, u sve ovo Pavlović upetljava i mitsku “Hastahanu”, također sasvim izmaštanu oazu zelenila koje u stvarnosti nema, a za koju se “bore” oni kojima u suštini nije do bilo kakvih parkova ili prirode nego do pronalaska nekog vlastitog “Gezi parka”, okupljališta i inicijalne kapisle putem koje bi politizirali komunalna pitanja te tako presudno utjecali na razvoj Sarajeva.

Ipak, najnejasniji je sam povod Pavlovićevog teksta, a to je navodno uništavanje i betoniranje Vilsonovog šetališta.

Jedan od događaja koji je mogao izazvati ovakvu reakciju jeste nedavna vijest da će se graditi cesta između Zemaljskog i Historijskog muzeja, kao i most koji bi spojio naselje Grbavica s prvom transverzalom, a što bi uveliko smanjilo saobraćajno zagušenje u Sarajevu.

Nije baš jasno zašto je toliko problematičan ovaj projekt, jer osim tri ili četiri drveta, ne bi nanio veliku štetu, osim što bi se možda pokvario ugođaj posjetiocima kafane “Tito”. U tom smislu, vizavi Vilsonovog, mogle su se iz istih jugonostalgičnih krugova čuti i zamjerke i na račun gradnje Turske ambasade, a odnedavno i Ambasade Saudijske Arabije, ali one nisu imale niti imaju bilo kakve veze s betoniranjem ili s rušenjem Vilsonovog šetališta, što je valjda sasvim jasno iz ilustracije ovog teksta. A dovoljno je i pogledati na šta je sve to ličilo neposredno poslije rata, tačnije, dok je još bilo građevina iz prošlog sistema, pa da se vidi kako je ustvari riječ o uređenju i oplemenjivanju tog prostora.

Zašto je sve to tragično i sporno, otkud čitav izmišljeni svijet prošlosti koja kao takva nije postojala i da li je pravi razlog za bijeg u takvu fantastiku izvjesna odbojnost spram onoga što Sarajevo postaje? Da je možda upravo o tome riječ, potvrđuje i drugi primjer.

Već je duže prisutna gotovo prava medijska kampanja kojem se insistira da je Sarajevo najzagađeniji grad ili u svijetu ili u Evropi (što svakako nije), da bi se zatim kao uzročnik navodila “pretjerana gradnja”, i to, naravno, “previsokih objekata u centru grada” (što je također sporno), a sve u cilju da bi se nekako, ako već ne zaustavio, onda barem političkim putem usporio razvoj Sarajeva kao grada koji može biti rival drugim glavnim gradovima bivše Jugoslavije.

Čini se da mnogima smeta što Sarajevo više nije jugoslavenska provincija, već je to istinski glavni grad jedne suverene države, politički, ekonomski, duhovni i kulturni centar jednog naroda, moderan, uvezan u tokove koji su mimo onih “regionalnih”, grad koji se izgrađuje, u koji se ne uvoze već iz kojeg se izvoze kulturni trendovi, za koji se ne presjeda nego se u njega direktno dolazi, grad u koji se investira, na čijim se ulicama može vidjeti istinska, a ne vještački projektirana socijalistička multikultura, i grad koji prijeti da možda jednom preuzme primat u “regionu”.

Pored uobičajene patologije nostalgije kao žala za mladošću, primjetna je i ova maliciozna dimenzija, kada se demonizacijom sadašnjosti i uljepšavanjem prošlosti pokušava vratiti točak vremena, spriječiti ulazak kapitala i svesti Sarajevo ponovo na periferiju “regiona”, uspavanu provinciju u kojoj svako zna svakoga, i hermetički ga izolirati od onih tokova i trendova koji se ne mogu kontrolirati.

No, niti subudalasta nostalgična fantastika poput Pavlovićevog teksta, niti daleko opasniji neoboljševički pokušaji političke instrumentalizacije komunalnih i ekoloških pitanja radi borbe protiv “kapitalizma” neće uspjeti, jer, kako kaže stara poslovica, “čemu je vrijeme, tome je i vakat”, a Sarajevu je vakat da opet bude “šeher kakvog nema do Stambola”. /M. Drnišlić/