Iz individualnog iskustva, koje se neprestano umnožava, može se učiniti da se točak inače pouzdane učiteljice Historije ponekad histerično okrene i unazad, a to je valjda baš onaj trenutak kad se pretpostavljeni individuum otkači takoreći s tog točka za koji se grčevito uhvatio
 i gle, o nepravde, kupi i podiže uvis one koje je naš individuum ranije vrlo uspješno izbacio sa samog točka, u stilu dječije igre <em>ne varaj carske zemlje</em>.</p>
<p>Točak je, doduše, naziv i za bicikl, ali teško je povjerovati da se stara dama Historija ikad vozikala na njemu i da je po tome dobio ime.</p>
<p>Točak je i izvor-voda, česma, koja odnosi trenutačne prljavštine i uvijek se umiva nastojeći da izvire bistra, bistra, bistra. Na njoj povremeno možda gasi žeđ Historija, možda ponekad i ispljune ono što popije, jer, događa se, neki trun padne u vodu, ali ono bistro, bistro, bistro, nadilazi sve.</p>
<p>Toliko o samom točku. Oni koje zanima više neka se zagledaju u dugu. Pod uglom od 47 stepeni točak se ponekad može sasvim lijepo vidjeti. Bitno je pritom da nam mozak bude očišćen od svega, osim želje da vidimo Historiju, i da svoje damare uskladimo s tim. Tek tad ćemo je vidjeti kako prolazi na svom velikom točku. Magistra Magna.</p>
<p> </p>
<p>S tim u vezi, možda je bio i</p>
<p> </p>
<p><em>TOČAKOVIĆEV SLUČAJ</em></p>
<p><em> </em></p>
<p><em>Slučaj čovjeka kojeg sam poznavao</em></p>
<p><em> </em></p>
<p><em>Bio je to čovjek koji je sve što je činio – činio nekako unazad, odnosno, prije nego se točak složi. Ne bih vam ovo pričao da ga nisam zaista dobro poznavao.</em></p>
<p><em>Predloži taj, recimo, da se u tom i tom trenutku učini ta i ta stvar kako bi to i to napokon krenulo.</em></p>
<p><em>– Ne, ne, ne i ne! – odgovore mu prisutni. Po broju odrečnih riječi možete i sami prosuditi da ih je bilo najmanje četiri.</em></p>
<p><em>Moj zlosretni poznanik Reuf, koji se usto još i preziva Točaković, predlagao je tako i predlagao, pokušavao da učini ponešto i sam, ali nikako nije išlo. Ponekad je čak bio odbijan s indignacijom i gnušanjem. Tako je to trajalo sve dok se Reufu Točakoviću nije počelo činiti da on sve radi krivo, krivo razmišlja i procjenjuje, jednom riječi, da se kod njega radi o bolesti zvanoj glupost. Kako drukčije objasniti da odmah bude oboreno čim on nešto predloži, takoreći munjevito, kao da su njegovi ništenjci već znali šta će predložiti.</em></p>
<p><em>Tako se Točaković počeo povlačiti. Sve se manje trsio u poslu i predlagao, a sve je više šutio.</em></p>
<p><em>I odjednom se počelo govorkati u njegovoj sredini kako posao počinje napredovati.</em></p>
<p><em>– Znači, ja sam smetao – tmurno je mislio Točaković o sebi kao o točku smutnje.</em></p>
<p><em>Pojavile su se nove ideje, govorilo se o prevladavanju stanja. I Točaković je bio sretan zajedno s drugima. Napokon je točak napretka bio oslobođen. I Točaković je odahnuo.</em></p>
<p><em>Jedino što ga je malo bunilo bilo je to što su mu mnoge stvari od novina u poslu bile pomalo poznate, čak bi se moglo kazati vrlo dobro poznate.</em></p>
<p><em>– Pa da – lupio se po čelu Točaković. – To je moja ideja. To sam ja onomad predlagao.</em></p>
<p><em>Nije bio ni svjestan da je to izgovorio glasno. Svi su začuđeno pogledali dotad šutljivog Točakovića. Prvi Neist (onaj koji je izgovorio prvo </em>ne<em> na Točakovićeve prijedloge) samo ga je blijedo pogledao.</em></p>
<p><em>– Šta bi to trebalo značiti? – rekao je.</em></p>
<p><em>– Nije korektno na taj način pokušavati smanjiti svoju odgovornost – dodao je drugi Neist.</em></p>
<p><em>Treći je Neist posve odsutno, kao da Reuf Točaković i ne postoji, izlagao njegove stare prijedloge kao posve nove i kao svoje. Neki su od njih već pokazali uspjeh.</em></p>
<p><em>Četvrti Neist odmah je predložio trećeg Neista za nagradu.</em></p>
<p><em>– Ali kako, recite mi samo kako – mucao je Točaković – kako onda nije bilo novaca i nije bilo moguće ovo izvesti, a sad je moguće, kako…</em></p>
<p><em>– Nećemo se sad vraćati unazad. Zadaci su pred nama. Nije važno šta je bilo prije. Moramo gledati naprijed. O tome je ovdje riječ – hladno, ali gotovo s ukorom u glasu, objasnio je prvi Neist i odmah potom dao se na razradu zadataka.</em></p>
<p><em>Promijenilo se preduzeće, promijenila se država, jedino su neisti ostali usti. Raštrkani su pomalo, doduše, ali začas se skupe i skoče.</em></p>
<p><em>Točakoviću je postalo jasno da se točak historije ne zanima za ljude nego samo za ideje. Ideje su nešto kao gorivo njegovog okretaja, a ljudi glib u koji se povremeno zaglavljuje.</em></p>
<p><em>Ako negdje vidite dugu, vjerovatno je i Reuf Točaković u blizini. Gleda kao da će nešto vidjeti. Pod uglom od 47 stepeni.</em></p>
<p><em>Možda i vidi. Ko zna?!</em></p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo