Nekoliko godina poslije: ista meta, isto odstojanje. Umjetnička škola išla je na gađanje. Poučen iskustvom, ovaj put nisam potrčao da sve metke ispucam odmah. Strpljivo sam nišanio i nišanio sve dok nisam potegao obarač. Razočarenje broj 2. Definitivno sam promašio sve što se moglo promašiti. Kako to? Pa jesam li, fakat, toliki idiot
 kao da to činim svaki dan. Stavio sam ruku iza leđa i dobio pet metaka u okviru. Napunio sam pušku i nanišanio. Bum! Za trenutak sve stade, trzaj je bio pojak. Ali moja ushićenost kratko je trajala. Nisam pogodio ništa konkretno, sve nešto okolo, jedva koji krug. Mnoge su djevojke s osmijehom pokazivale svoje rezultate, mnogo bolje od mojih, a neki su “levati” pogodili baš sve. Bio sam bijesan na sebe. Kako to da se desi, kako je to moguće? Kako ću sada familiji pred oči? Propadao sam kroz terase stida i srama sve dok nas nisu ukrcali nazad u autobuse i vratili u grad.</p>
<p>Nekoliko godina poslije: ista meta, isto odstojanje. Umjetnička škola išla je na gađanje. Poučen iskustvom, ovaj put nisam potrčao da sve metke ispucam odmah. Strpljivo sam nišanio i nišanio sve dok nisam potegao obarač. Razočarenje broj 2. Definitivno sam promašio sve što se moglo promašiti. Kako to? Pa jesam li, fakat, toliki idiot?</p>
<p>A onda je na red došla JNA. Htjedoh da budem nišandžija na protuavionskom topu M55 A3 B1. Trebalo je iz spregnute “papovke” na topu pogoditi nešto. Osjetio sam sigurnost, poput one iz osnovne škole. Po ko zna koji put sam nanišanio kako treba i opalio nekoliko puta. Ovaj put bilo je malo bolje. Bio sam pretposljednji. Završio kao punilac topa, onaj što čuči i dodaje, mali od kužine. Psovao sam i desno i lijevo. “Zar za mene nema sreće?”, orilo se iz svih zvučnika.</p>
<p>Desio se i moj 49. rođendan, skupilo se raje u mom ateljeu, zezancija, koješta. Iz gomile poklona sutradan izvukoh nešto što me zagolicalo. Pravi pravcati profesionalni pikado. Odmah ga zašarafih na zid. Hajde, rekoh, da bacim nekoliko puta, da vidim kako se to prima. Bacam, bacam, zabada se, ali podaleko od one crvene tačke u sredini. Što sam više promašivao, postajao sam uporniji. Gađao sam i gađao, nikako da pogodim centar. Vrijeme je prolazilo, a ja sam postajao sve gori i gori. Krenuo sam psovati i približavati se meti ne bi li konačno nešto pogodio. Neće!</p>
<p>Zgrabih pikado, odvalih ga iz zida i udarih o pod njime što sam jače mogao. A onda sam ga spucao nogom iz sve snage. Pikado je poletio kao leteći tanjir i udario posred male skulpture koju sam restaurirao za jednog klijenta. Skulptura je pala sa štafelaja i razbila se.</p>
<p>POGODAK!</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo
