Prema dokumentima koji su nedavno dostavljeni u Hag, kao jedna od ključnih osoba kada su u pitanju zločini počinjeni u Krajini početkom '90-ih godina prošlog stoljeća, spominje se Nenad Stevandić, potpredsjednik Narodne skupštine Republike Srpske. Prema tim dokumentima, Ljuban Ećim, zapovjednik Crvenih beretki, i Nenad Stevandić bili su nalogodavci brojnih zločina počinjenih nad Bošnjacima i Hrvatima u Banjoj Luci, Prijedoru, Kotor-Varoši, Doboju

Potpredsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Nenad Stevandić optužio je SDA i Savez za promjene da namjeravaju da zaposle dvije hiljade ljudi u sigurnosnim agencijama BiH kako bi na taj način srušili Republiku Srpsku i Milorada Dodika. “Lider SDA možda nema tajnu stranačku vojsku, ali zato ‘kontroliše paralelne strukture u zajedničkim institucijama. Plan za obaranje Srpske maslo je Osmana Mehmedagića, direktora OBA-e, i Bakira Izetbegovića”, kazao je Stevandić. “Radi se o ljudima koji su preko Saveza bosanskih džemata i vojnog krila SDA inkorporirani u sve institucije Bosne i Hercegovine. I oni uglavnom nisu nikakva tajna organizacija, nego su paralelni sistem vlasti u BiH. Zaposliće 2.000 ljudi u svim agencijama, pretežno u bezbjednosnom sektoru, 1.500 će zaposliti SDA, a 500 Savez za promjene. Ovih 1.500 koje zaposli SDA će raditi protiv Republike Srpske, a ovih 500 koje zaposli Savez za promjene će raditi protiv Milorada Dodika.”

STRAH I TREPET BANJE LUKE

Iako to svakom normalnom zvuči kao potpuna besmislica, Nenad Stevandić je ozbiljan. Nakon “vijesti” o formiranju paravojske u kojoj je devet hiljada mladih Bošnjaka, potpredsjednik NS RS otišao je korak dalje u odbrani Milorada Dodika od “islamskih fundamentalista” i “izdajnika iz Saveza za promjene”. Nije mu prvi put. Čitava “karijera” Nenada Stevandića obilježena je političkim konvertitstvom. Stevandić je, podsjetimo, bio član gotovo svake stranke osnovane u Republici Srpskoj. Prvo je početkom ‘90-ih bio član SDS-a. Onda je otišao u Krajišku demokratsku stranku, pa je uslijedila Srpska radikalna stranka, pa Demokratska stranka za Banju Luku i Krajinu, pa Patriotska demokratska inicijativa, pa Srpska stranka Krajine i Posavine, pa Srpska stranka RS. Onda se vratio u SDS, odakle je konačno najuren 2015. godine. Stevandić je, međutim, kazao kako je sam otišao iz SDS-a, razočaran “moralnim posrnućem” rukovodstva te stranke. O moralu, dakle, priča Nenad Stevandić, u ratnim godinama jedan od ključnih ljudi paravojnih Srpskih odbrambenih snaga (SOS), član ratnog štaba Autonomne regije Krajina Srpske Republike BiH, čiji su čelnici bili presuđeni ratni zločinac Radoslav Brđanin, zatim general Momir Talić, Stojan Župljanin…

“Čuo sam za njega, nisam ga poznavao tada. Kasnije sam ga upoznao”, kazao je svjedočeći u Hagu Milorad Dodik. Tada je ispričao kako je, kao pripadnik policije, prvi put sreo pripadnike SOS-a na banjalučkom aerodromu. “Postojao je zračni koridor kojim su ljudi iz Banje Luke išli ka Beogradu. Oni su došli u aprilu 1992. godine na aerodrome i preuzeli kontrolu nad tim”, svjedočio je Dodik. “Nije bilo moguće kopnenim putem otići iz Banje Luke ka Beogradu. Jedini način da se ode bio je avionom. Mnogo ljudi je pokušavalo napustiti Banju Luku i otići za Beograd, a kasnije negdje dalje ka Evropi. Bilo ih je svih nacionalnosti, ali su Muslimani i Hrvati bili većina.” Dodik je ispričao i šta se desilo kada su pripadnici SOS-a stigli na aerodrom. “Pripadnici Vojne policije, kojoj sam i ja pripadao, bili su povučeni u kasarnu i ti su ljudi preuzeli nadzor nad osobama koje su se pokušavale ukrcati u avion za Beograd. Stigli su nenajavljeni, ali su se tu kratko zadržali. To je trajalo samo jedan dan.”

Zanimljivo je još jedno haško svjedočenje u kojem je detaljno opisano djelovanje SOS-a u Banjoj Luci i okolini tokom ratnih godina. Riječ je o iskazu Predraga Radulovića, inspektora Službe državne bezbjednosti, koji je, govoreći o SOS-u, između ostalog, kazao da su to bile oružane formacije pod direktnom kontrolom SDS-a, poznate i kao Crvene beretke. “Bukvalno rečeno, blokirali su kompletan život u Banjoj Luci. Zauzeli su i zgradu u Banjoj Luci Službe državne bezbjednosti, odnosno Centar službi bezbjednosti. Bili su na skoro svim markantnim mjestima, mostovima i tako dalje, na prilazima gradu. I evo samo jednog paradoksa: jedan od izuzetno stručnih i normalnih ljudi koji je bio u Službi državne bezbjednosti, od jednog od pripadnika SOS‑a ubijen je na mostu koji se zove Venecija u Banjoj Luci zato što se pripadnik Službe državne bezbjednosti Goran Bijelić nije zaustavio na njegov znak, a nije ga mogao ni vidjeti jer je iskočio ispod mosta. To je kasnije razjašnjeno”, ispričao je Radulović, dodavši: “Pripadnici SOS-a, čast izuzecima, uglavnom su bili lokalni kriminalci s debelim pedigreima u kartotekama… Većina tih ljudi je bila, bukvalno rečeno, nepismena, neobrazovana, izuzimajući, naravno, Ećima Ljubana i Zdravka Samardžiju, ali mislim na ove ostale koje sam nabrojao. Oni su u jednom trenutku postali gospodari života i smrti. Oni su postali strah i trepet. Banja Luka je, bukvalno rečeno, bila pod njihovim strahom i terorom. I to nije samo bilo vezano za Srbe koji nisu bili po njihovom izboru, nego je to bilo i za Bošnjake i Hrvate. Svi su se plašili te grupe koji su sebe nazivali pripadnicima specijalnog odreda ili SOS-om.”

Radulović je svjedočio i o tome šta su pripadnici SOS-a radili građanima Banje Luke nesrpske nacionalnosti. “Činili su krivična djela oduzimanja vrijednih predmeta, maltretiranja fizičkog, oduzimanja svega što su oni smatrali da njima treba, pa čak su vršili i određena krivična djela silovanja. Ubistava u tom periodu nesrpskog stanovništva nije bilo, ali da dodam, identično su se ponašali i prema Srbima koji bi se na bilo kakav način takvom njihovom ponašanju usprotivio”, kazao je Radulović, nastavivši: “Ali ne samo u Banjoj Luci. Tu su relativno najmanje činili jer je tu služba bila najmoćnija. Daleko je njihova takva djelatnost više dolazila do izraza kada su bili detaširani na područje opština drugih, kao što je Kotor-Varoš, pa naravno, i kao što je Doboj i druga mjesta, da ih ne nabrajam. Ja sam svjestan da se ovo prenosi, da je javno, ali vjerujte, ja sam taj ološ nazivao ološem i prije 15 godina, i 14, prije 17 godina. I nikad se nisam mogao poistovjetiti da mi pripadamo istom narodu i da pripadamo istom interesu, istom cilju. To su bile divlje zvijeri u uniformama, ne znam kako bih Vam drugačije rekao.” Radulović je ispričao i o tome kako su pripadnici SOS-a pristupili Službi državne bezbjednosti. “Između ostalih, tri brata Kajkuta, izvjesni Šubara, pa Predrag Božiroda, zatim izvjesni Baja. Bilo ih je više. Nenad Kajkut i Danko Kajkut su bliži rođaci. A tri brata Kojića su rođena braća. Sva ova lica su prvo postali radnici Službe bezbjednosti, pa onda su bili kao detaširani u specijalni odred policije.”

CRVENE BERETKE

Nije to prvi put da se Stevandić, ali i rođaci Kajkut pominju u svjedočenjima u Tribunalu u Hagu. Sredinom juna ove godine počeo je pretresni postupak u ponovljenom suđenju Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, tvorcima Crvenih beretki, jedinice koja se “proslavila” zločinima počinjenim u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu 90-ih godina prošlog stoljeća.

Nekadašnji načelnik Službe državne bezbednosti (SDB) Srbije Jovica Stanišić i zapovjednik specijalnih snaga SDB-a Franko Simatović Frenki optuženi su za učestvovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bio prisilno i trajno uklanjanje većine nesrpskog stanovništva s velikih područja u Hrvatskoj i BiH. Optuženi su po četiri tačke za zločine protiv čovječnosti te jednom tačkom za kršenje zakona ili običaja ratovanja.

Crvene beretke uglavnom su činili pripadnici beogradskih navijačkih skupina, pristalice radikalnih nacionalističkih stranaka i udruženja te kriminalaca čiji su dosjei brisani u zamjenu za učešće na ratištima u Hrvatskoj i BiH. Prema dokumentima koji su dostavljeni u Hagu, kao jedna od ključnih osoba kada su u pitanju zločini počinjeni u Krajini, spominje se Nenad Stevandić. Prema tim dokumentima, Ljuban Ećim, zapovjednik Crvenih beretki, i Nenad Stevandić bili su nalogodavci brojnih zločina počinjenih nad Bošnjacima i Hrvatima u Banjoj Luci, Prijedoru, Kotor-Varoši i Doboju. Ećim i Stevandić angažirali su Nenada Kajkuta, Radojicu Kajkuta, Danka Kajkuta, Jadranka Mikića, Borana Makivića i druge da otimaju novac, zlato, vozila i druge vrijednosti. Prema svjedočenjima onih koji su prisustvovali tim zločinima, od njihove su ruke stradali, između ostalih, Ivica Beneš, Velimir Tomanić, Nura Berbić, Džemila Berbić, Nebojša Kalik, Drago Rulić, Boris Sjerikov, Midhat Mustajbašić i Mario Olah.

Ivici Benešu, bratu boksera Marijana Beneša, pripadnici Crvenih beretki, prema iskazima svjedoka, smrskali su lobanju u naselju Rakovačke Bare i to nakon što su od Marijana tražili i dobili određena sredstva za njegovo oslobađanje. Velimir Tomanović pozvan je u hotel “Bosna”, u kojem su odsjedali Ećim i Stevandić. Tomanovićev automobil Renault 4 pronađen je u Bosanskoj Kostajnici, a njemu je izgubljen svaki trag. Džemilu Berbić je po nalogu Ljubana Ećima iz kuće odveo Sveto Makivić, a ona je ubijena u ugostiteljskom objektu Jadranka Mikića, koji se nalazi u blizini autopijace u Banjoj Luci.

Midhatu Mustajbašiću je, prije nego što je ubijen, oteto 20.000 maraka. Mario Olah je početkom rata bio maloljetan, a iz kuće ga je odveo Ranko Novaković, i to u kancelariju Ljubana Ećima, a koji je od Marijovog oca Ferde uzeo 18.000 maraka kako bi Marija prebacio u Srbiju.