U nekropoli stećaka u mjestu Ursule kod Sjenice postoje primjerci “kamenih spavača” s istim onim astralnim motivima koji se pojavljuju na stećcima u Bosni i Hercegovini i ostalim područjima, predočava arheolog i istraživač iz Sjenice Mustafa Baltić i naglašava da u Sandžaku postoji na hiljade stećaka, što je dokaz postojanja srednjovjekovne bosanske države na tom području. Prema zaključku Baltića, stećci koji se nalaze na području Sandžaka ne mogu se i neće zanemariti kao tema u historiografiji zbog činjenice da se radi o istim spomenicima kakve je moguće sresti u istočnoj Hercegovini

Nekropola Hrta kod Prijepolja jedini je arheološki lokalitet sa stećcima na području današnje regije Sandžak koji je UNESCO sredinom jula 2016. godine uvrstio na Listu svjetske baštine, kada je, kao zajedničko kulturno dobro, upisano 28 nekropola, od čega 20 u Bosni i Hercegovini, dvije u Hrvatskoj, i po tri u Srbiji i Crnoj Gori.

“Stećci na području Sandžaka”, kao jedan od najpoznatijih brendova srednjovjekovne države Bosne, još su neistraženi, za širu javnost i dalje su nepoznanica i zauzimaju malo prostora u historiografiji. Iznoseći mišljenje da proglašenjem stećaka za zajedničku kulturnu baštinu, jedinstvenu u evropskoj kulturi i historiji, priča o stećcima nije i nikako ne može biti završena, arheolog iz Sjenice Mustafa Baltić predočio je za Stav podatak da u sjevernom Sandžaku može biti oko 80 do 100 lokaliteta, a u južnom oko 60, s preko 3.000 stećaka, te da taj broj nije konačan.

U Sandžaku pouzdano imamo stećke u Priboju, Prijepolju, Sjenici, Novom Pazaru, Pljevljima i Bijelom Polju. Samo na teritoriji Priboja, prema utvrđenim podacima istraživača iz ove oblasti, postoji sačuvan 721 stećak. Prema Planu upravljanja za nekropole sa stećcima iz 2013. godine, Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Beograda, u Republici Srbiji nazivi mramorje i grčko groblje veoma često označavaju mjesto gdje se nalazi staro groblje uopće, a posebno na teritoriji zapadne Srbije česti su nazivi za srednjovjekovna groblja na kojima su nadgrobna obilježja stećci.

Naziv mramorje, mramorovi ili mramornjača na teritoriji zapadne Srbije zabilježeni su dvadeset sedam puta, i ovaj naziv preovladava u okolini Bajine Bašte, Loznice i Krupnja. Naziv grčko groblje obilježava dvadeset četiri lokaliteta sa stećcima, najčešće na teritoriji Priboja, Prijepolja, Sjenice i Novog Pazara.

U arheološkoj karti Novog Pazara, Sjenice i Tutina, projekta podržanog od strane Ministarstva kulture Republike Srbije, publiciranog 2014. godine od strane muzeja “Ras” u Novom Pazaru, čiji je autor Dragica Premović-Aleksić, navodi se da se “na prvi pogled može vidjeti da je na području grada Novog Pazara evidentirano 651, Tutina 415 i Sjenice 460 lokaliteta”. Ti lokaliteti (groblja, molitveni i drugi objekti) najčešće su označeni kao grčko groblje, latinsko ili rimsko groblje, crkvište ili crkvine, svetilište.

U nekropoli stećaka u mjestu Ursule kod Sjenice postoje primjerci “kamenih spavača” s istim onim astralnim motivima koji se pojavljuju na stećcima u Bosni i Hercegovini i ostalim područjima, predočava arheolog i istraživač iz Sjenice Mustafa Baltić. Prema zaključku Baltića, stećci koji se nalaze u zapadnom području Sandžaka ne mogu se i neće zanemariti kao tema u historiografiji zbog činjenice da se radi o istim spomenicima kakve je moguće sresti u istočnoj Hercegovini.

“Sve do pojave miješanja politike u nauku stećci nisu bili ‘tabu tema’ već se o tome normalno govorilo i vodio se jedan normalan kulturološki pojas koji je vezen u današnjoj Bosni i Hercegovini, čak i do Dalmacije i jedan dio ovdje. Pisalo se sve do onog trenutka dok to nije bilo politički nepodobno. Devedesetih godina promijenili su ime pa su, odjednom, postali ‘kamene ploče’. Važno je da u zapadnom Sandžaku nikada nisu mogli promijeniti terminologiju, primjer je za to nekropola Hrta kod Prijepolja, kao i one na području Priboja i Pljevalja. U istočnom dijelu, kako je ta granica bila manje porozna i kako je bio sve udaljeniji od centra, taj utjecaj srednjovjekovne bosanske kulture slabio je, tako su ti nadgrobni spomenici sve manje ličili na stećak, ali i dalje itekako liče, manje su obrađeni, šljemenici na taj način nisu umjetnički ukrašeni, nemaju možda te motive stećaka, ali se u malo monumentalnijem obliku ti motivı mogu nazirati. Ne možete reći da nema. Otvoreno se može reći da su stećci. Negdje možete reći da su ti nadgrobni spomenici iz 9. stoljeća, a negdje su najčešće iz 12, 13. i 14. stoljeće, kada je i najveći utjecaj bosanske države i bosanske kulture na ovom prostoru”, smatra on.

Baltić ukazuje da po pitanju stećaka u Sandžaku, pogotovo istočnom dijelu, treba biti osjetljiv zbog toga što, kako ističe, jedan se dio istraživača svojski potrudio da izbriše tu pojavu, a drugi dio koji čine avanturisti i romantičari potrudili su se da ovu temu previše romantiziraju, te ono i što jeste ne može da se tvrdi zbog toga što je kompromitirano na nekim drugim mjestima. Prema njegovim riječima, pojava stećaka na ovom području može se povezati s utjecajem države Bosne, koja je u 14. stoljeću bila najmoćnija zemlja na Balkanu te imala i najveći utjecaj.

“Kao što se danas moda i kultura šire kroz politički utjecaj, tako se i u to vrijeme širio ideološki, kulturološki i svaki drugi utjecaj. Taj kulturni element uspio je da se svuda proširi i stećci postoje na ovom prostoru. Visoki stil imate najviše u zapadnom dijelu Sandžaka, imamo primjera i ovdje gdje se miješaju i s drugim oblicima. Nadgrobni spomenici danas ne znače u odnosu na ono što su tada značili. Mogli su biti moda, prevashodno su se pripadnici Crkve bosanske sahranjivali pod stećcima, ali ono što je šire i važnije jeste da su se i ostali koristili. Taj simbol vezan je za bosansku srednjovjekovnu državu. Bošnjaci, kao muslimani danas, odatle vuku predislamske korijene i autohtonost i samobitnost na ovom prostoru”, konstatira arheolog iz Sjenice.

U južnom dijelu regije Sandžak, koji danas pripada Crnoj Gori, imamo potpuno iste stećke kakve nalazimo i u Bosni. Za stećke i Crnu Goru nailazi se na priču po kojoj je Narodni muzej Crne Gore još 2012. godine pokrao stećke s područja Pljevalja i izložio ih u dvorištu Biljarde na Cetinju, nastojeći ih prikazati kao crnogorsku kulturnu baštinu koja tu stoji stoljećima. Kako je tada objavio beogradski dnevni list Danas, mreža NVO iz Crne Gore pozvala je Ministarstvo kulture da naloži upravi Narodnog muzeja da stećke neoštećene vrati na njihovu prvobitnu lokaciju.

“Biljarda i Njegoš nemaju nikakve veze s bogumilskim stećcima, te se očigledno radi o pokušaju prekrajanja historije ovih krajeva, koji su do 1912. godine pripadali državi Bosni i Hercegovini”, ukazala je tada mreža crnogorskih NVO.

GRČKO, LATINSKO, STARO, SRPSKO, VLAŠKO, TURSKO…

U terminološkom smislu je zanimljivo, prema arheološkoj karti Novog Pazara, Tutina i Sjenice, da se u gotovo svakom mjestu, gdje i danas ima nastanjenog stanovništva, nalaze lokaliteti grobalja ili molitvenog objekta, uglavnom neistraženi, s nazivima “grčko groblje”, “vlaško groblje”, “staro groblje, “srpsko groblje”, “latinsko groblje”, “crkvište”, “molitva”, “duvarine”. Na području tutinske općine znatno je veći broj nekropola koja mještani zovu “latinsko groblje”. U toj općini, u selu Paljevo, nalazi se lokalitet Ćelija, bez ikonostasa. Prema srpskoj historiografiji, radi se o pećinskoj crkvi s kraja 16. ili početkom 17. stoljeća, iscjeliteljskih moći, koju su posjećivali i pravoslavni i muslimani. Historičari i arheolozi iz redova Bošnjaka zauzimaju stav da je Ćelija u Paljevu klasični primjer sačuvane bogumilske ćelije.

Na području Pešterske visoravni u više sela nalazi se i po nekoliko lokaliteta s horizontalnim kamenim pločama, usadnicima, ne tako često sanducima u obliku ribljih leđa, koje mještani nazivaju grčko, latinsko, staro, srpsko, tursko…

Posljednjim iskopavanjima na lokalitetu Dublje iznad kuće, u blizini Petrove crkve kod Novog Pazara, arheolozi su početkom oktobra ove godine, između 120 okrenuti prema pravcu istok – zapad, pronašli nekoliko grobova usmjerenih u pravcu jugoistok – sjeverozapad (prema Meki) i izveli zaključak da su se na istom groblju, u srednjem vijeku (u periodu od 14. do 18. stoljeća), sahranjivali hrišćani i muslimani. Iako srbijanski arheolozi tvrde da se prvi put susreću s ovakvim fenomenom na ovom području, primjera ovakvih lokaliteta ima za ostala područja u Sandžaku (Priboj), gdje se na istom groblju nalaze stećci i nišani.

Isto vrijedi za nekropole u sjeničkoj općini, kao što je Divci (Vapa), u Vrhsjenici, a u Novom Pazaru imamo ih kod Bijelih Voda, na više desetina mjesta. Jedni istraživači tvrde da na tim arheološkim lokalitetima jesu, a drugi kažu da nisu stećci. Šta je tu politički nalog, a šta je naučno dokazivo? Prema riječima Baltića, zbog svega toga treba provesti jedno opširno naučno istraživanje.

“Mislim da će do toga brzo doći jer je to jedno polje koje povezuje ovu regiju, a za Bošnjake kao narod je posebno važno. Ti stećci su naš prvi biljeg. Sada ih svi svojataju i mi kažemo da se vezuju za sve narode koji su ovdje živjeli, ali se moraju vezati za jednu državu. Mogu se vezati za sve narode, ali se moraju vezati za jednu zemlju, a to je srednjovjekovna Bosna i religija koja je karakteristična za tu državu. To je djelo srednjovjekovne Bosne i to je njeno kulturno naslijeđe”, izričit je Baltić.

U mjestu Ursule, odakle arheolog Baltić potiče, nalazi se nekropola koja je otkrivena prilikom kopanja temelja za školu. Mještani su među otkrivenim kamenim blokovima u obliku kamenog sanduka pronašli i jedan s astralnim simbolima polumjeseca i zvijezde.

“Kao muslimani su imali viziju da se radi o mejtašu (kamenu koji se koristi za spuštanje umrlog), a nisu povezivali s tim da su ti astralni motivi sasvim normalni i najčešće se pojavljuju na klasičnim stećcima u Bosni i na teritoriji Hercegovine. Priča oko stećaka i UNESCO-a jeste formalno zatvorena, ali to je pečat i kulturno naslijeđe srednjovjekovne bosanske države. Neću reći ni Bošnjaka, ni Srba, ni Hrvata, niti bilo koga drugog. To je kulturno naslijeđe srednjovjekovne Bosne i oko toga nema dvojbe. Svako ko drugačije kaže može biti samo pseudonaučnik i ništa drugo”, podvlači Baltić.

Pojašnjavajući svoju tezu o bitisanju stećaka na području Sandžaka, ponavlja stav eksperata iz ove oblasti da Bosansku crkvu karakterizira što nije imala objekte, jer, kako kaže, iz srednjeg vijeka postoji minoran broj crkvi iz tog perioda, mahom katoličke.

“Nasuprot tome, postoji hiperprodukcija tih nadgrobnih spomenika, i to je karakteristika te crkve. Taj se utjecaj proširio na čitavu kraljevinu i razvila se čitava industrija, tako da su postojali ogromni kamenolomi, majstori klesari koji iscrtavaju motive. Svojim obimom, brojem i mjestima na kojima se nalaze predstavljaju teritorijalne markere”, naglašava on.

Za razliku iz perioda poslije 20. stoljeća, kada se u ruralnim područjima biraju najgora mjesta, nekropole stećaka vidljive su sa svih strana. Ovu tvrdnju, za primjer, pored autentičnih “Hrta”, potkrepljuje lokacija nekropola stećaka u Priboju, Poblaćje i Pobrežje koja je u vrijeme austrougarske vlasti 1886. godine proglašena za spomenik od posebnog značaja, a Bošnjačko nacionalno vijeće (BNV) uvrstilo ju je u kulturnu baštinu Bošnjaka Sandžaka.

Također, primjer je neistražena nekropola u selu Vrapče, općina Tutin, na par kilometara od granice Srbije i Kosova, na zaravnjenoj kosi nalazi se lokalitet na kojem je bilo više kamenih ploča, uključujući i sanduke od mermera.

NEKROPOLE KAŽU ČIJA JE ZEMLJA, KO IMA TAPIJU

Sa stećaka nikada nisu poslate negativne poruke. Raširena ruka kamenog spavača-vojnika pozdravlja. Imamo obične motive koji pjevaju o životu onoga koji tu leži. To su bili ljudi koji su drugačije doživljavali život i smrt i nisu, kao mi danas, bili opterećeni. Pokušaji da se priđe ovoj problematici kompromitirani su devedesetih godina 20. stoljeća, kada se svaki pokušaj rada na ovoj temi osuđivao kao pseudošovinistički ili pseudonacionalistički, što je daleko od nauke. Sve to ne može da promijeni da su stećci kulturno dobro nastalo i svoj vrhunac doživjelo u srednjovjekovnoj bosanskoj državi, a da su potomci te kulture nastavili tu da žive i dan-danas, a promijenili imena i vjeru. Stoga su promijenili i način ukopa mrtvih, što dokazuje činjenica da se nišani nalaze pored stećaka. To je, poručuje jedan od rijetkih sandžačkih arheologa i istraživača stećaka Baltić, u 20. stoljeću komprovitirano zbog one “dokle idu čiji grobovi, dotle je zemlja”.

“Stećci su nesumnjivo svjetsko kulturno naslijeđe, a Bošnjaci, kao direktni baštinici srednjovjekovne Bosne, htio to neko da prizna ili ne, njima se ponose”, sasvim otvoreno govori Baltić.

“Elita je uvijek znala svoje porijeklo, ovaj drugi dio nije znao. Kroz školski sistem sve se pokušalo izbrisati, u cilju srbizacije i hrvatizacije Bošnjaka. Morali su ukloniti grobove kako bi nas prikazali da smo nešto drugo nego što smo sad. Na kraju morate proglasiti jednu dinastijom svojom, bez obzira što imate sve u toj državi (Bosni). Materijalnih tragova ima dovoljno, ali radilo se sistematski da se ta veza s našom srednjovjekovnom prošlošću i našom sadašnjošću prekine iz jednog prostog razloga: da se mi prikažemo ili kao ‘Srbi turskog zakona’ ili ‘Turci srpskog jezika’, je l’ me razumijete? Ili da smo mi neki narod koji je dio nekog naroda koji je tu postojao, pa smo se samo religijom promijenili, a da nismo nikakvih kulturnih tragova imali, svoju zemlju koja je imala svoje ime, ili da smo došljaci i da ne pripadamo ovdje. I jedno i drugo išlo je u političke svrhe i nema nikakve veze s realnošću i naukom i onim što može da nam pomogne. Mi smo samo jedan dio ovog mozaika balkanskog koji niko ni najgorim ratovima nije mogao da promijeni”, poručio je.

STEĆCI KAO SIMBOL BOGUMILSKOG JERESA

Baltić sa sigurnošću tvrdi da je svaka crkva, od prve do posljednje, koja se nalazi na ili u blizini lokaliteta sa stećcima, mlađa od svakog stećka. Kao osnovu za tvrdnju iznosi činjenicu da pored srednjovjekovnih manastira kao što su Sopoćani, Mileševa ili drugih iz tog perioda stećaka nema, kao što nema pravoslavnih crkava da su iste starosti kao i nekropole stećaka. Postoje slučajevi prenošenja stećaka u crkve ili, što je posebno karakteristično, u franjevačke samostane.

“Pravoslavna crkva se protiv bogumilskog, babunskog jeresa borila, a stećci su sve do devedesetih godina bili simbol, kako je tvrdila, ‘tog prokletog bogumilskog jeresa’. Poslije devedesetih to više nije bilo u modi, politički nije bilo isplativo, nije se uklapalo u tendenciju usvajanja i politike koju je tada vodila ova država. Dok mi stalno prećutkujemo, neko drugi uzme i falsificira bez prestanka. Opasno je samo da se kod nas ne pojavi neki romantičarski nacionalizam koji će sve to zloupotrijebiti. Jer, ako je nešto moje u etičkom i kulturološkom smislu, to ne znači da u teritorijalnom smislu nije baština svih nas. Kulturno naslijeđe koje ovdje postoji nije samo ni vaše ni naše, ni njihovo, nego je zajedničko”, ukazuje on i podvlači da se tokom komunističkog perioda prešutno reagiralo na srednji vijek i ovo područje.

Baltić zaključuje da je priča “stećci i Sandžak” u Srbiji neozbiljna, terminologija problematična, ali da se otvara golem prostor za šira istraživanja.