Ubijeni stanovnici Ljutočke doline jednostavno su proglašeni ustašama i suđenje njihovim ubicama nije dolazilo u obzir, kao ni obilježavanje mjesta na kojima su vršene egzekucije nad nedužnim civilima. Za vrijeme komunističke vladavine pomen na ubijene Bošnjake Kulen Vakufa i bilo kakvo obilježavanje njihovog stradanja bilo je zabranjeno. U novije vrijeme stalo se ukraj ovoj neljudskoj praksi. Porodice i rodbina ubijenih počeli su obilježavati godišnjice genocida u Ljutočkoj dolini skoro neprimjetno i bez predstavnika vlasti

Handžića njive

Muhamed Mado Mehadžić

Muhamed Mado Mehadžić

Ale Galijašević

Istina o zločinima ustanika i partizana u ljeto 1941. godine sistematski je skrivana više od četiriju decenija. Oni koji bi se usudili da mimo volje komunističkih vlastodržaca pišu historiju na osnovu činjenica, koja se razlikuje od zvanične, nametnute historije, ne bi se baš dobro proveli. Partizani i komunisti nisu mogli biti negativci, i tačka. Novija istraživanja na svjetlo iznijela su danas činjenice o zločinima među čijim su glavnim vinovnicima bili komunisti i partizani. Jedno od mjesta na kojem su počinjeni bila je mala bosanska varoš Kulen-Vakuf, dvadeset i nešto kilometara uzvodno rijekom Unom od Bihaća. Geografski prostor na kojem je smješten ovaj gradić s okolnim selima naziva se još i Ljutočkom dolinom.

SEPTEMBAR 1941. GODINE

Tokom septembra 1941. godine srpski ustanici, čije su formacije činili komunisti i četnici, ubili su oko 60 procenata populacije Kulen-Vakufa i okoline. Najveći broj ubijanja desio se 6. i 7. septembra 1941. godine, a lov na Bošnjake trajao je tokom cijelog septembra. Ubijani su svi, od još nerođene djece do iznemoglih staraca. Ubijeno je više od 2.200 ljudi, uglavnom Bošnjaka, njihova imovina opljačkana, a kuće popaljene. Za smrt nedužnih ljudi nikad niko nije odgovarao, mada su se vrlo dobro znale ubice, pljačkaši i palikuće. Najodgovorniji za genocid u Ljutočkoj dolini ne samo da nisu nikad odgovarali za svoje nedjela nego su slovili za uvažene ličnosti koje su posebno poštovali Tito i Partija. To su bili Jovo Medić, Đoko Jovanić, Nikola Karanović, Slavko Rodić i Milan Žeželj, sve odreda “narodni heroji”.

Ubijeni stanovnici Ljutočke doline jednostavno su proglašeni ustašama i suđenje njihovim ubicama nije dolazilo u obzir, kao ni obilježavanje mjesta na kojima su vršene egzekucije nad nedužnim civilima. Za vrijeme komunističke vladavine pomen na ubijene Bošnjake Kulen‑Vakufa i bilo kakvo obilježavanje njihovog stradanja bilo je zabranjeno. U novije vrijeme stalo se ukraj ovoj neljudskoj praksi. Porodice i rodbina ubijenih počeli su obilježavati godišnjice genocida u Ljutočkoj dolini skoro neprimjetno i bez predstavnika vlasti.

Obilježavanje godišnjice genocida nad Bošnjacima Ljutočke doline proteklo je ove godine zapaženije. Na kulenvakufskom mostu Buk okupilo se pedesetak osoba, među njima učenici osnovnih škola “Kulen-Vakuf” i “Orašac”, te predstavnici Gradske uprave Bihaća i Vlade USK.

Ističući da je više od dvije hiljade života ugašeno na svirep i mučki način i da je taj zločin opisan kao oslobodilački pohod, ministar za boračka pitanja u Vladi USK Dževad Malkoč zapitao se jesmo li dovoljno govorili o stradanju civila u periodu iza Drugog svjetskog rata. “Jesu li nas u školama učili koliko je nevinih mještana Ljutočke doline ubijeno u tim krvavim četničkim pohodima? Mislim da nisu. I onda nam je početak devedesetih donio isti užas. Svi mi pamtimo dane kad su Orašac i Kulen-Vakuf ponovo proživjeli genocide i naša je obaveza da se historija uči, da se pamti i da se ovakvi i slični zločini nikada ne ponove”, kazao je Malkoč.

Obilježavanju 76. godišnjice genocida nad Bošnjacima Kulen-Vakufa prisustvovao je i gradonačelnik Bihaća Šuhret Fazlić. Zahvalivši se Ibrahimu Begiću, predsjedniku MZ Orašac, na kontinuiranom obilježavanju ovog datuma iz naše prošlosti, gradonačelnik Bihaća Šuhret Fazlić naglasio je značaj dokumentiranja i pisanja knjiga o zločinima nad Bošnjacima, a pogotovo dokumentiranje i objavljivanje koje su proveli dr. Mujo Begić i dr. Mujo Demirović o zločinima ustanika u Drugom svjetskom ratu.

“Lično sam ovdje došao zbog toga što je u dešavanjima 1941. godine ovdje ubijena i moja bliža rodbina, tj. porodica od moje majke. Ja se ovdje danas sjećam svog rahmetli dida Halila, adže Ibrahima, tetke Meleće, nane Derviše, svih onih Dedića i Selimovića od kojih dijelom potječem i koji su ovdje nevini ubijani i koji su izgubili svoje živote. Danas sam ovdje i zbog tih ljudi. U svom obraćanju danas rekao sam da dođu takva vremena kad ubijaju nevine, kad ubijaju žene, kad ubijaju djecu, ali je naša sreća da se u takvim vremenima rode i dođu ljudi koji su spremni stati, isprsiti se, zaštiti nas i boriti se da nam se takvo zlo nikad više ne desi”, kazao je Fazlić.

Prezentirajući u okviru historijskog sata rezultate istraživanja do kojih je došao istražujući zločine iz 1941. godine, doktor Mujo Begić kazao je da su zločini srpskih ustanika i način na koji su Bošnjaci ubijani 1941. godine sistemski zataškavani i nikada nisu u potpunosti sagledani njihov obim i veličina zločina.

“Više od 50 posto tadašnjeg civilnog stanovništva Ljutočke doline ubijeno je tih dana, i to na način koji nije zabilježen do tada. Vršena su masovna ubistva, strijeljanja, silovanja i raseljavanje preživjelog stanovništva. Nažalost, o svim tim zločinima danas svjedoči samo ova mala spomen-ploča”, kazao je Begić. Naglasio je da komunistički vlastodršci u periodu nakon Drugog svjetskog rata nisu dozvolili podizanje nikakvog spomen-obilježja za nevino ubijene stanovnike Ljutočke doline, dok su za Srbe, stradale kao žrtve ustaškog terora, podigli ogromni Memorijalni kompleks “Garavice”.

“Od Drvara do Bosanskog Novog među žrtvama fašističkog terora nema upisane niti jedne žrtve iz Orašca, Klise, Ćukova, Vakufa, Brda Demirovića, Ostrovice, mada su na ovom prostoru evidentirane 2.234 žrtve. To, zapravo, govori o odnosu vlasti prema žrtvama Ljutočke doline. Za ove žrtve nije bilo nikakvog spomenika, nije postojao nijedan kvadrat naspram 170.000 kvadrata ‘Garavica’. To govori o odnosu prema ovom kraju, to govori o odnosu prema nama, to govori o onome što se pripremalo između ratova. Zamislite slučaj kad u Kulen-Vakuf dođe u šnajdersku radnju čovjek iz Martin Broda, Srbin, učesnik NOR-a, nosilac partizanske spomenice, i donese hlače našem krojaču u Kulen-Vakufu da mu ih skrati i onda izvadi slučajno džepni sat iz hlača koji je pripadao sinu od ovog krojača, koga je on ubio. I kad je vidio da ga krojač gleda i da je prepoznao sat svog sina, on ostavi te hlače, ode i više nikada ne dođe u Kulen-Vakuf. Zamislite slučajeve kada su Vakufčani i Oraščani susretali ljude koji su ubijali, a nisu mogli ništa uraditi. Zamislite čovjeka koji je komandirao napadom na Kulen-Vakuf, Orašac, na Ljutočku dolinu, koji je bio Titov ađutant, general-potpukovnik Đoko Jovanić. Zamislite generala Nikolu Karanovića, komandanta kopnene vojske Jugoslavije, koji je bio jedan od komandanata napada na Kulen-Vakuf. Zamislite Stojana Matića, narodnog heroja koji je dobio titulu narodnog heroja napadajući Ćukove, Orašac i Kulen-Vakuf. Ono što je nama servirano između ratova zapravo je bila priprema i uvertira za 1992. godinu, jer nismo naučili i nismo bili u prilici naučiti lekciju iz 1941. godine.

Pošto nismo naučili lekciju, nama se dogodila 1992. godina, kada smo gledali nepregledne kolone iz Kulen-Vakufa prema Orašcu, preko Lađe, Starog Grada, preko Radolja i Štrbačkog buka. To su te kolone iste iz ‘41. godine, samo što su u kolonama iz ‘92. godine djeca i unučad onih što su bili u kolonama 1941. godine. Postavlja se ljudsko pitanje, civilizirano: Da li su žrtve iz Kulen-Vakufa, Orašca, Ćukova, Klise, Ostrovice i Demirovića Brda bile manje važne u odnosu na srpske žrtve Garavica? Očito nekima jesu. To su za neke bile manje vrijedne žrtve, to su bili manje vrijedni ljudi. Je li to ljudski i civilizacijski odnos? Da li mi danas pravimo takvu grešku? Mi smo dužni da odemo na Garavice i da tamo odamo dužno poštovanje prema nevinim srpskim žrtvama.To je naša ljudska i civilizacijska obaveza. Naša civilizacijska i ljudska obaveza jeste da smo mi danas ovdje”, istaknuo je u svom obraćanju dr. Mujo Begić.

ŽRTVE GENOCIDA

U Kulen-Vakufu još ima onih koji su preživjeli genocid. Jedan od njih jeste Ale Galijašević, penzionirani prosvjetni radnik. Živi u kući u neposrednoj blizini Sultan Ahmetove džamije. Ovdje na obali Une provodi penzionerske dane sa suprugom. Bavi se turizmom jer duh poduzetnog i marljivog insana u njemu ne miruje uprkos godinama. Naučio je raditi i živjeti od vlastitog truda. Dočekao nas je veoma ljubazno, s osmijehom koji rijetko silazi s njegovog lica. Na molbu da nam ispriča kako je preživio pokolj 1941. godine, Aletovo lice poprimi drugačiji, puno ozbiljniji izraz. “Ja se ne sjećam toga. Znam samo ono što mi je prenijela moja nena i rodbina. Meni su tada majku ubili. Zvala se Ajša Galijašević”, započinje priču.

“Kad smo bježali na Gečetu, majka je mene vodila onako za ručicu. Ja sam mogao k'o malo onako hodati. Imala je samo mene od djece i bila je trudna. I nas su susreli četnici. Oni su nju ubili, rasporili je i dijete živo iz nje izvadili, a mene ostavili pored nje i otišli nastranu. Drugi su četnici naišli, mene su uzeli za ruku i poveli. I mene su tako vodili. Moj je otac tu kod mosta imao neku aščinicu, to je držao. I valjda, kad sam bio mali, o tome su mi pričali, meni su tu tabani izgorjeli jer su me vodili, a po putu je bilo žara od kuća i štošta što je gorjelo. Doveli su me. Tu je valjda bila žandarmerija i tu me je prepoznala jedna tetka po košuljici. Ona je mene iznijela u Bihać. Onda me je preuzela tamo moja rahmetli nena, to je bila očeva mati, kod nje sam i odrastao. Bježeći, u Bihaću su mi ubili oca. Tako sam ja ostao bez roditelja. Ja sam uz rahmetli nenu rastao, završio osnovnu školu i onda sam otišao u Banju Luku u srednju, višu školu i tako dalje. Ja nemam nikakvo sjećanje iz Kulen-Vakufa. Malo se sjećam, kad smo bili u Bihaću, da smo izbjegli u Krajinu na Miostrah i da smo bili u nekoj kući”, priča Ale Galijašević.

Njegova je priča toliko potresna, teška i bolna da se istog momenta slušaocu ureže vječno u sjećanju. Ovo svjedočenje, mada kratko, govori kao i knjiga od nekoliko tomova. Pristao je i da nam pokaže mjesto zvano Handžića Njive, ili Handžića Grahorište, kako su ga nazivali 1941. godine.

Na ovom mjestu, prema kazivanju preživjelih mještana, držani su zarobljeni koji su kasnije pobijeni. Ovdje u blizini ubijena je i Ajša Galijašević, majka Ale Galijaševića. O zločinu na Handžića Grahorištu pisao je Gojko Polovina. “Sedmog septembra, oko 10 sati, grupa ustanika i seljaka iznenada je napala žene i djecu. (…) Ubijali su ih uglavnom hladnim oruđem. (…) Oko pedeset žena i djece ipak je uspjelo da se iz tog užasa nekako izvuče. (…) Međutim, već ujutro 8. septembra grupa koja je došla da se sveti pronalazi ih i sabira na jedno mjesto. Umjesto u najavljeno selo Bjelaj, pratnja ih vodi drugim putem, zaustavlja kod neke jame na Prkosima i tu ih sjekirama ubija i baca u jame.”

U ubijanju nedužnih žena, posebno trudnica, istakla se mještanka Jeka Ugarković, supruga Milana Ugarkovića. Profesor Mujo Demirović u knjizi Bosna i Bošnjaci u srpskoj politici napisao je: “Mati pukovnika Ugarkovića, Jeka, ćuskijom je na Vakufskim barama ubila deset žena trudnica! Istovremeno dok su vodili odrasle muškarce, Unom je tekla krv, jer tada je nastalo klanje. U sjećanju su urezana silovanja djevojaka i žena, koja su poslije toga sa odsječenim grudima bacana u vodu. Majke su sa živom djecom skakale u vodu da bi izbjegle silovanje i klanje. (…) Galijašević Ajšu su zaklali, iz nje izvadili dijete, dok je oko nje hodao osamnaestomjesečni sin Ale.”

Jeka Ugarković nikada nije odgovarala za ubistva koja je počinila. Mještani za nju kažu “da se pravila luda” i zbog toga je nisu dirali. Jedan njezin sin bio je pukovnik JNA i bio joj je dobra zaštita. Živjela je slobodno u Kulen-Vakufu, često se susrećući s djecom i rodbinom žena koje je ubijala i mučila.

Muhameda Mehadžića zvanog Mado našli smo kod kuće u kulenvakufskom naselju Gečeti. Penzioner je, ljubazan i gostoprimljiv. Pristao je razgovarati s nama, mada nam je na početku rekao da se ne sjeća pokolja u Kulen-Vakufu 1941. godine i da zna ono što mu je njegova majka za života prenijela. U vrijeme pokolja nije imao ni punih godinu dana.

“Eno vidiš, tamo kod puta, tu su mog rahmetli oca zaklali”, započinje priču Muhamed Mehadžić. “Oni su odavde pokupili prvo sve muškarce. U mene mati priča, Vakuf je onda bio trgovačko mjesto, sve jaki ljudi, bogati trgovci. Oni su sve polapali, pokupili. Postrojili su zarobljene i poveli na Golubnjaču. Kad su došli dovde, moj je otac znao da će ga ubiti. On kaže: ‘Ja ne idem dalje, ako me ubijate, ubijte me na mojoj zemlji!’ Onda su ga oni zaklali i ostavili pored puta. Tako su mi pričali Milan i Jeka Ugarković kad sam ćer'o stipendiju. Ja sam je zamolio da mi budu svjedoci da dobijem stipendiju da idem dalje na školovanje. Ovaj Ugarković nije volio muslimane. Jednom je i mene zamalo ubio u šumi. Bacio na mene neki velik kamen, al’ eto, nasreću, promašio. Tad ga je istukao jedan moj rođak. A mati, ona je bježala s djecom i ostalom rajom prema Dulibi. Pričala je da su ih napadali i pucali sa svih strana. Mrtvih je bilo svukud i oni su se jedva izvukli. Da me je ona nosila, vjerovatno bi me bacila jer više nije mogla, al’ sestra Umka me nosila i spasila. Njoj je tada bilo 14-15 godina”, ispričao nam je Muhamed Mehadžić.

ZLOČINI PREDAKA

Napad na Kulen-Vakuf opisao je i svjedok Abaz Mušeta, Kulenvakufčanin koji je i sam umalo ubijen u vrijeme napada ustanika.

“Počinje svićati. 7. septembra, razabirem lijevo od nas, na rubu bare prema cesti ispod živice i grmlja pored ceste sjede muškarci svezanih ruku i međusobno povezani žicom u dugom nizu prema Martin Brodu. Posljednji u nizu prema nama sjedi Osman (Osme) Kurtagić. Imao je svoj stari tvrdi fes na glavi. Kasnije sam doznao da je drugi dio Vakufčana i seljaka, muslimana iz okolnih sela koji su u koloni bili bliže centru grada, isto tako pokupljen, svezan i odveden u centar Vakufa na plac. Nakon toga, svi su odvedeni na klanje nad jamu nazvanu Golubnjača, iznad Martin Broda preko Une na ličkoj strani”, piše Abaz Mušeta.

U tim su zločinima, među ostalim, sudjelovali Milanko Pilipović i Đuro Keča iz Velikih Stenjana, koji se hvalio da je “svojim rukama zaklao pedeset Turaka”. Jovo Jovina Medić, najprije žandar i četnik, a poslije pukovnik JNA, bio je jedan od zapovjednika prilikom zarobljavanja i odabira 420 muslimana koji su ubijeni u Golubnjači. Kad su u metežu i uz pratnju ustanika pošli svojim kućama, u Vakuf, Mušeta se sjeća strašnih scena koje do kraja života ne može zaboraviti.

“Išli smo s bare na cestu, polagahno krenuli prema Vakufu i kratko nakon toga smo već bili pred Zmićcima. Tišinu remeti jedino pucketanje vatre od gorećeg Vakufa. Odjednom, ne vjerujem svojim očima, vidim na strani prema Havali pored ceste leži zaklana žena u svijetlosivom zaru. Donji dio tijela joj je bio napola go i uz nju polusjedeći nagnuto malo dojenče koje joj siše lijevu dojku. Prepoznao sam Minu Bojčić, ženu Omerovu. Skamenio sam se od straha. To je bila jedna od najstrašnijih scena koju sam vidio u svom životu. Poslije ove grozote počinju se opet nastavljati slične scene kao da gledam nekakav stravičan film. Lijevo i desno uz cestu leže zaklane i izmasakrirane žene i djeca. Pored nas, u suprotnom smjeru promiču pripiti četnici-seljaci i srpske seljanke, također pripite, u pravcu Martin Broda. Svaka je od njih nosila neko sredstvo za ubijanje, a najviše željezne maše, koje inače kod nas služe za poticanje vatre. Te su maše sigurno opljačkane u vakufskim kućama, dućanima i gostionama, gdje su protekli dan i noć pljačkali i pili, što se moglo jasno vidjeti po teturanju.

Opet isto, desno, neposredno uz cestu, na blagoj travnatoj padini prema Havali, na leđima leži mlada, vrlo lijepa, ovalnog lica seljanka u crnoj ličkoj odjeći i bijeloj bluzi ispod crnog jeleka, s crnom maramom na glavi. Donji, prednji dio suknje zabačen prema gornjem dijelu tijela, tako da je do pasa bila gola. S lijeve strane te nesretnice sjedila je curica kovrdžave smeđe kose u bijeloj haljinici, okrenuta prema majci, mašući i gestikulirajući ručicama. Dijete je bilo još toliko malo da nije shvatilo da majka umire. Iz usta i nosa te žene, u ritmu rada srca, ključala je krv. Još je bila živa. To je bila jedna od ličkih katoličkih izbjeglica koje su tog ljeta morale bježati pred četnicima i skloniti se kod nas u Kulen-Vakuf. Očito je bila silovana i onda zaklana”, zapisao je očevidac događaja Abaz Mušeta.

Učesnici genocida u Ljutočkoj dolini uvijek su bili poznati, ali nikad nisu odgovarali za nedjela. Neki su postali istaknute ličnosti u političkom i vojnom i privrednom životu SFRJ, zbog čega je i sama pomisao da se kazne za učinjeni zločin bila nemoguća. Kažu kako je pravda spora, ali dostižna. Međutim, u ovom je slučaju pravda potpuno izostala i bila je tek utopija i apstraktni pojam. Nekažnjavanje zločinaca i zaborav potomaka žrtvi motivirali su nove zločine i nedjela. Tako su potomci zločinaca iz 1941. godine, potaknuti pričama svojih predaka, činili zločine i 1992. godine, ubijajući i progoneći potomke žrtava. Zato, za naše je dobro da pamtimo, da se sjećamo i iz svega izvučemo pouku, jer to je jedan od uvjeta našeg opstanka.