Srećni da su oni

Što očima porinu tim u nedoklano meso,

U moždanu kašu

Natraške padoše

Na kućni prag,

Na izrovašenu zemlju.

Toga dana dželati su imali žnjetvu,

Kao u najplodnijim danima smrti,

Ne samo u zemlji Bosni,

Već na svim poljima svijeta,

Gdje se žnjelo i bilo

Nemilice­hametice,

Koliko se moglo micati brže i više,

Kroz raspoložive i raspoložne cijevi.

Isprobane su sve mogućnosti rata,

Tekli su potočići krvi,

Iz nebroj proreza i pritoka,

Cijedili se i ručili kroz golema polja slave.

Samo sugeler-ale, zadrigle i p’jane,

Ispijale na dušak vrčeve ljudske krvi

I sporile se o broju pobijenih.

Kroz golema polja mraka

Vidljivi su bili obrisi žnjetve,

Razori i vlačezi,

Lovina je bila pretila i puna –

Odavno se tako lovilo nije.

Kapala je krv i žmarila bučka,

Ponekom lešu još bili su damari u podgrlcu,

Grčio se mali nožni prst,

Kroz zvurke i rane

Ulazile – izlazile

Dihanije.

Neki su nedotučeni i priklani

Netragom nestali –

Otpuzali su k’o zmije bez glave i repa,

Gdje se nije smjelo otići.

Znalo se: ako prežive,

Biće strašni svjedoci

Na Božijem sudu

I Sudu za zločine.

Poslije velikog slavlja,

Valjalo je pokriti tragove i brazde,

Sabrati mrtve,

Dotući žive,

Baciti ih pod zubate gusjenice,

Pomiješati sa zemljom i lišćem,

Strpati u rupčage,

Da se ne poznaje,

Da se ne vidi i ne čuje dok oni odu.

Nazirao se jasno učinak strave

(Gusjenice nijesu mogle sve da zdrobe),

Ostavile su za sobom mesnate brazde:

Lobanje, rebra i druge kosti,

Prste u travi i lišću,

Kosu na trnju i granju,

Upletnjake, šnale, dugmad i strize,

Muštikle i tabakere,

Metalni izlizak koji je mogao biti prsten,

Modri očnjak, minđuše, kopče i igle,

Lutke bez nogu i ruku,

U krvi smočeni dinar,

Jezik pregrižen i zemljav,

Đerdan prosut u travi.

Potom je stalo sve sto gmiže, hodi i leti,

Skamenilo se u bespuću,

Sve što je dotad moglo da se vuče i miče,

Puževi, zmije, ježevi, vjeverice, šumski miševi

Zakorjeli su u krvi.

Umrli su u obilju prejake hrane,

Od žestoke žeđi

I nepokretnosti.

Planine su jedva pihale dušom,

Prskala je žuč i kapale oči,

Micale su se grane i kosti,

Mravi su osvajali visinu,

Mravi što nema mjesta na koje neće stići.

O nebesa! O zvijezde! O planine! O šume!

Blago vama!

I po sto puta blago vama!

Za iskonsko sljepilo!

Za kameno srce!

Jer: ovo se nije moglo vidjeti i preživjeti!

Pticama zaoloviše kljunovi,

Slijepiše se krila,

Oči zakorješe u skrami,

Kandže srastoše za put i kamen.

Više se ne ču ništa: ni ah, ni oh…

Samo su muhe bile halapljive i horne,

Padale su oblakom,

Ogromne modre muhe

S kraja svijeta,

Na veliku gozbu

Koju su im priuštili pretili đenerali.

Trajao je još dan velike pobjede,

Pobjednici su ispijali čabriće krvi,

Naiskap,

U slast,

Kako mogu samo pobjednici da piju krv pobijeđenih,

Ližući pritom ljepljive čokolade,

Koje su ponijeli za paradu i slikanje.

O svijete! O gade! O velika huljo!

Zašto si zaćutao?!

Zalud ćeš se iskupljivati lažljivim riječima

Mrvicama hrane,

Ubiće te sjenka Srebrenice!

Il’ možda hoćeš da čuješ:

Nije bilo ništa

Nije ni bilo Srebrenice.

Ko ipak ne bude povjerovao,

Treba mu reći, nek opet čuje: