Specijalno izdanje sedmičnika Stav, posvećeno obljetnicama tri vrlo značajna datuma u historiji Bosne i Hercegovine, koji su se navršili u 2020. godini, prisilio nas je da duboko zarovimo u arhivu koja do sada nije bila poznata javnosti.

“Na kraju želim da kažem da nisam učinio nikakvu štetu Jugoslaviji. Tu štetu učinili su joj oni koji su inicirali ovaj proces. Uskogruda i lokalistička gledanja nanijela su već do sada krupne štete ovoj zemlji. To se ponovilo i u slučaju ovog procesa. Njega su mogli pokrenuti samo ljudi čiji horizonti ne sežu dalje od atara ovog grada”, izrekao je Alija Izetbegović 16. augusta 1983. godine u svojoj završnoj riječi na montiranom suđenju, nakon kojeg završava na dugogodišnjoj robiji.

Iz zatvora je izašao 25. novembra 1988. godine. U Predsjedništvo Bosne i Hercegovine ušao je 25. novembra 1990. Ostalo je historija koja nas upućuje da je obilježavanje Dana državnosti ove zemlje usko povezano sa životom i djelom ovog čovjeka. Ništa nije slučajno, bez sumnje tvrdimo ravnajući se teističkom logikom.

Specijalno izdanje sedmičnika Stav, posvećeno obljetnicama tri vrlo značajna datuma u historiji Bosne i Hercegovine, koji su se navršili u 2020. godini, prisilio nas je da duboko zarovimo u arhivu koja do sada nije bila poznata javnosti. Pritom zapažamo još jednu neslučajnu koincidenciju: 1. marta 1946. godine prvi put uhapšen je Alija Izetbegović; 1. marta 1992. godine uspješno je pod njegovim vodstvom i uz pomoć ostalih patriota Bosne i Hercegovine održan Referendum za nezavisnost.

Međutim, u specijalnom izdanju Stava ne bavimo se opažanjima i znakovitim koincidencijama već dokumentiranim činjenicama i svjedočanstvima živih protagonista koji su imali zapažene ili ključne historijske uloge, a povodom 95 godina od rođenja Alije Izetbegovića, 30 godina od obnavljanja višestranačja u Bosni i Hercegovini i 25 godina od prihvatanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Ono što proizlazi iz nepoznate UDBA-ine arhive, a autoru ovog teksta su među prvim stvarima koje su mu zapale za uredničko oko, jeste posve u kontradikciji sa svim spletkama i lažljivim konstrukcijama koje su se pokušavale lijepiti Aliji Izetbegoviću. Mimo toliko puta demantirane laži da je bio pripadnik Handžar divizije ili da je s ostalim “Mladim muslimanima” bio proustaški orijentiran, jedna od podvala jeste i ta da je navodno bio agent KOS-a ubačen u redove bosanskohercegovačkih patriota.

Ovu suludu tvrdnju lahko demantira prezentirana historija isljeđivanja Alije Izetbegovića, a treba istaći da su objavljeni dokumenti tek mali dio građe koja zbog svoje obimnosti nije prikladna za časopisni prostor. Naravno, Alija Izetbegović više je od konkretne političke ličnosti, on je postao simbol na koji se nasrće s ciljem uništavanja svih pozitivnih državotvornih vrijednosti koje predstavlja. Pritom se nasrće i na njegove saputnike.

Nedavno se neko usudio izreći da je Izetbegovićev zatvorski sapatnik Mustafa ef. Spahić također dio iste KOS-ovske klike. A Spahiću je, pribilježio je to i sam Alija u svom Zahtjevu za zaštitu zakonitosti iz 1986. godine, ponuđeno da na istražnom ispitivanju 1983. potpiše zapisnik koji je sastavila UDBA i slobodno odšeta kući. Odbio je jer moral mu nije dopuštao da lažno tereti druge. To ga je koštalo pet godina robije.

Ovdje je važno primijetiti da je upravo na ovakvom moralu izrasla i čeličena generacija koja je uz liderstvo Alije Izetbegovića osigurala da se i u 2020. godini slave 1. mart i 25. novembar. Međutim, sa žalošću primjećujemo da suđenje iz 1983. godine suštinski nikad nije završilo. Ista igra, drugi igrači.

No ponovo zaboravljaju da neko igra u odbrani i da neće predati utakmicu. A ima nas i u napadu.

Filip Mursel Begović, glavni urednik