- Tačno je da sam napisao ovaj tekst. Napisao sam ga 1969-1970. godine, samostalno i na vlastitu inicijativu. Naime, već 40 godina, kao ubijeđeni musliman, bavim se proučavanjem islama i problema islamskog svijeta, i o tome sam osim Deklaracije (u daljem tekstu ID), napisao još dvadesetak članaka i knjigu “Islam između Istoka i Zapada”. Skoro svi članci su objavljeni u različim časopisima u nas, a knjiga “Islam između Istoka i Zapada” treba da bude objavljena uskoro u SAD. Nijedan od ovih tekstova nije neprijateljskog karaktera niti je – sa izuzetkom ID – predmet optuženja.

1. Optužnicom je obuhvaćeno trinaest lica od kojih sedam nema nikakve veze sa osnovnim predmetom optuženja (stvaranje grupe na osnovu Deklaracije); petoro optuženih uopće ne poznajem. Doći će do razvlačenja procesa, dezinformisanja javnosti neizbježnim mješanjem inkriminacija koje se stavljaju na teret meni i drugim optuženim, saslušavanjem 50 umjesto 25 svjedoka i sl. Motivi za ovako nešto nemaju mnogo zajedničkog sa željom da se utvrdi stvarna istina i očigledno idu na to da se oteža položaj optuženih, kako pred sudom, tako i pred javnošću,
2. Za ovo suđenje sud je podijelio pozivnice na ime i time obezbijedio selekcioniranu publiku umjesto javnosti. Procesni razlozi za isključenje javnosti u ovom procesu ne postoje pa ja tražim da se, u skladu sa zakonom, obezbijedi javni pretres. Ne osjećam se krivim i želim da moji sugrađani od mene, a ne od novinara “Oslobođenja”, čuju šta jesam, a šta nisam rekao,
3. Treći prigovor tiče se pisanja štampe o ovom slučaju. Još prije početka ovog suđenja, dakle prije nego mi je pružena prilika da se izjasnim o onom što mi se stavlja na teret, dio štampe me proglasio nacionalistom, kontrarevolucionarem, neprijateljem i praktično me osudio bez suđenja. Ignorišući pretpostavku o nevinosti optuženog dok krivicu sud ne dokaže, što je načelo svakog civilizovanog zakonodavstva, novinari su, smatrajući valjda da u ovoj zemlji sudi policija i da je suđenje samo predstava čiji kraj i ne treba sačekati, podgrijavali javnost svojim shvatanjima patriotizma, ne prezajući pri tom ni od otvorenih neistina (npr. da sam već osuđivan na 15 godina i odležao tu kaznu u vrijeme kad sam bio na slobodi i dobio svo troje djece, da Deklaracija sadrži stav po kom “Srbi imaju Srbiju, Hrvati Hrvatsku pa, prema tome, nama Muslimanima pripada BiH” itd.). Ovo je uvrijedljivo za sud, ali mi nije poznato da je sud učinio išta da bi zaštitio, ako ne optužene, onda barem svoj integritet i zakon.

Ističem da će moja odbrana biti u punom skladu sa iskazom datim u prethodnom postupku.

Ne osjećam se krivim ni po jednoj tački optužnice. Za teško krivično djelo neprijateljske djelatnosti iz člana 136. optužba uspijeva da me tereti koristeći četiri načina:

– ona “Islamsku deklaraciju”, koju sam ja napisao, proglašava programskim tekstom za okupljanje radi neprijateljske djelatnosti protiv Jugoslavije, što Deklaracija nije,

– putovanje u Iran radi upoznavanja ove zemlje i njene revolucije, pretstavlja se kao putovanje zamišljeno sa namjerom neprijateljskog djelovanja protiv Jugoslavije,

– pripisuje mi se da sam sudjelovao u pisanju teksta “Muslimani u Jugoslaviji”, u čijem pisanju nisam učestvovao,

– konačno, optužba nevezana ćaskanja sa dugogodišnjim prijateljima uz TV i u društvu porodice pretvara u neprijateljsku propagandu protiv SFRJ.

Po navedenim tačkama optužbe izjavljujem sljedeće:

ISLAMSKA DEKLARACIJA

– Tačno je da sam napisao ovaj tekst. Napisao sam ga 1969-1970. godine, samostalno i na vlastitu inicijativu. Naime, već 40 godina, kao ubijeđeni musliman, bavim se proučavanjem islama i problema islamskog svijeta, i o tome sam osim Deklaracije (u daljem tekstu ID), napisao još dvadesetak članaka i knjigu “Islam između Istoka i Zapada”. Skoro svi članci su objavljeni u različim časopisima u nas, a knjiga “Islam između Istoka i Zapada” treba da bude objavljena uskoro u SAD. Nijedan od ovih tekstova nije neprijateljskog karaktera niti je – sa izuzetkom ID – predmet optuženja.

ID sam pisao u dva maha. Prvobitno sam ovaj tekst zamislio kao monografiju o islamskom svijetu, stanju i kretanjima u njemu, pa sam 1966. i 1977. godine napisao u tom obliku prvi dio – Zaostalost muslimanskih naroda. Tek 1969., smatrajući da sam uočio neke specifične pojave koje upravljaju stanjem u ovom svijetu, odlučio sam se da tekst pretvorim u deklaraciju i napisao sam dio II – Islamski poredak i dio III – Neki problemi islamskog poretka danas. Tekst sam u cijelosti završio 1970. godine i nisam ga više mijenjao (što se vidi iz naslovne strane i identičnosti svih prevoda koji su uslijedili). Dvije ideje dominiraju tekstom ID. Prva, izražena u I dijelu ID govori o ogromnom jazu između inteligencije i masa, tačnije između pozapadnjačene svijesti inteligencije i islamskog osjećanja masa. Otuđenost inteligencije je pojava koja se susreće i u drugim zaostalim sredinama, ali po intenzitetu i posljedicama koje izaziva u muslimanskim zemljama ova pojava je bez presedana u istoriji. U osnovi ove pojave je sistem obrazovanja, o čemu sam u ID iznio nekoliko osnovnih činjenica.

Druga ideja, izložena u II dijelu ID, jesta činjenica da se islamski svijet ne može izmijeniti (obnoviti) bez islama. Dublja analiza odnosa i pojava u ovom svijetu ukazuje na islam kao jedinu realnu silu koja je u stanju pokrenuti muslimanske narode i dovesti do konstruktivnih promjena na duhovnom i društvenom planu. Deklaracija se, dakle, zalaže za emancipaciju muslimanskih naroda na osnovu vlastitih vrijednosti i tradicija.

Od ostalih misli i dijelova teksta u I dijelu napominjem kritiku odnosa prema zapadnoj civilizaciji (str. 4) kroz primjer Japana i Turske, statističke podatke o socijalnim razlikama i kulturnom stanju u nekim muslimanskim zemljama (str. 9), kritiku obrazovnog sistema (str. 10), specifičan islamski pristup obnovi (kroz ljude, a ne kroz zakone, str. 14).

U II dijelu izložene su teze za islamski poredak današnjice, koje daju viziju modernog i tolerantnog islama. Ukazujem na tezu 2. – jednakost svih ljudi, tezu 5 – protiv svih zloupotreba privatne imovine, tezu 7. – o republikanskom principu, tezu 8. – protiv totalitarizma i kulta ličnosti, tezu 10. – o prihvatanju tekovina nauke i tehnologije, tezu 11. – o slobodi savjesti, tezu 14. – o ravnopravnosti žene, tezu 15. – cilj ne opravdava sredstvo, tezu 16. – o ponašanju muslimanskih manjina i tezu 17. – o odnosima islamske vlasti prema drugim manjinama. Sve ove teze su zasnovane na Kur'anu i pozivaju se na odgovarajući stavak Kur'ana.

U posljednjem, III dijelu ID razmatraju se neki problemi sa kojima će se suočiti islamski poredak današnjice te analiziran odnos islama prema dvjema najraširenijim religijama današnjice – hrišćanstvu i jevrejstvu, i dvama glavnim društvenim sistemima – kapitalizmu i socijalizmu.

Iz navedenog prikaza jasne su dvije činjenice:

– ID nije neprijateljski tekst,

– ID tretira probleme islamskog svijeta i ne odnosi se na Jugoslaviju.

Najubjedljiviji argument za dokazivanje pomenute dvije činjenice jeste iščitavanje integralnog teksta ID i predlažem da se ovo izvrši.

Postavlja se pitanje zašto i kako je optužba ID učinila predmetom optuženja.

Optužba koristi oprobani metod citata istrgnutih iz konteksta. Redovito se izostavlja subjekt (ili objekt i mjesto) radnje. Sintagmu “islamski svijet” i “islamske zemlje”, koju sam u ovom kratkom tekstu upotrijebio ravno 34 puta, optužba je u svim svojim citatima izbjegla. Ipak, objektivan čitalac ne bi ni ovako “prepariran” tekst ocijenio kao neprijateljski, niti u njemu našao aluzije na Jugoslaviju i prilike u njoj. Jer, “dijagnoza bolesti društva” data u I dijelu ID (obrazovni sistem u rukama stranaca, društvo bijede i raskoši i sl.) ne odnosi se na SFRJ, onda se ni “terapija” u smislu poziva na islamsko uređenje data u II dijelu ID ne odnosi na nju.

ID čak šta više isključuje svoju primjenu u Jugoslaviji kroz nedvosmisleno izražen stav u tezi 16: “Islamski poredak može se ostvariti samo u zemljama u kojima muslimani čine većinu stanovništva. Bez ove većine islamski poredak se svodi na golu vlast (jer nedostaje drugi uslov: islamsko društvo) i može se pretvoriti u tiraniju…”

Nadalje, moje ponašanje u vezi sa već napisanim tekstom ukazuje na namjeru koju sam imao u vidu. Umjesto da ID umnožavam i rasturam u nas, sva moja nastojanja usmjerio sam na prevođenje teksta na strane jezike – prvo arapski i engleski, a zatim turski i njemački jezik. Za svo proteklo vrijeme ID sam još samo jedanput prekucao na mašini za potrebe prevođenja na njemački i turski jezik. Dakle ID na S-H jeziku je urađena u najviše 6 primjeraka, i od tih 6 primjeraka samo jedan primjerak je pronađen prilikom pretresa stanova svih optuženih. Taj jedini primjerak pronađen je u mom radnom stolu, dakle nisam ga skrivao.

Od 1970., kad sam napisao ovaj tekst, dao sam ga na čitanje samo dvojici ljudi – Omeru Behmenu, mislim 1973. godine, i Rusmiru Mahmutćehajiću u ljeto 1972. godine. Mahmutćehajić je marksista i ID sam mu dao nakon jedne diskusije o kretanjima u islamskom svijetu. Za ID su znali još prof- Đozo Husein (umro 1981.), Salihbegović Melika i Hadžić Mehmedalija, ali niko od njih nije pročitao ovaj tekst.

Optužba tvrdi da je Behmen Omer ID dao na čitanje i Čengić Hasanu, Bičakčić Edhemu i Živalj Huseinu. Tačnost ovih navoda utvrdiće se u daljem postupku, ali, čak da je ovo i tačno (u što jako sumnjam), opet se moglo raditi samo o sučeljavanju mišljenja u vezi različitih gledanja na procese u islamskom svijetu a ne u Jugoslaviji.

Zar nije daleko od pameti tvrdnja da sam utrošio skoro tri godine rada proučavajući ogroman materijal i pišući Deklaraciju, zato da bih je ostavio u ladici svog stola ili dao dvojici prijatelja da je pročitaju? Nije li moje objašnjenje sasvim logično i u skladu sa utvrđenim činjenicama: ovaj tekst nije namijenjen Jugoslaviji već islamskom svijetu. Deklaracija je objavljena u Kuvajtu (oko 10.000 primjeraka) i, koliko sam obaviješten, u Pakistanu, Maleziji i Alžiru. Nigdje nije označeno porijeklo teksta i ono je, do ovog procesa, čitaocima ostalo nepoznato.

Ovdje ne mogu propustiti da citiram jedno mjesto iz optužnice, vrlo je ilustrativno za “logiku” po kojoj je sastavljena čitava optužnica. Na strani 7. optužnice navodi se: “…pa ovaj tekst Deklaracije u vremenu od 1984. do 1983. godine u cilju kontrarevolucionarnog ugrožavanja društvenog uređenja u SFRJ preveo na arapski, turski, enleski i njemački…” Dva pitanja ostaju bez odgovora – prvo, kako se može ugrožavati društveno uređenje SFRJ prevođenjem jednog teksta u kom se SFRJ ne pominje direktno niti indirektno, kao i prilike i režim u ovoj zemlji, i drugo, čemu prevođenje na jezike koji se u nas ne govore. Tekst nije klevetnički pa ne može poslužiti kaljanju ugleda SFRJ, a pretpostavka da je preveden ne jezike koji se kod nas ne govore radi njegovog širenja i propagiranja u nas je daleko od pameti. Prevođenje na strane jezike ukazuje upravo na obrnut zaključak (i jedini pravilan): ID nije namijenjena jugoslovesnkom čitaocu, već čitaocu koji govori arapski, turski, enegleski jezik.

U vezi Deklaracije ističem još sljedeće:

1. Tvrdnja optužbe da je ID ustvari “do u tančine razrađen program organizacije ‘Mladi muslimani’ je bez ikakvog osnova i optužba je ničim nije ni pokušala dokazati. Program MM je nastao 1947. – 1949. godine a ja sam u to vrijeme bio na izdržavanju kazne pa nisam bio u mogućnosti upoznati se sa navedenim programom. Prvi put sam vidio ovaj tekst u sadašnjoj istrazi i tvrdim da u njemu nema nijedne ideje koja čini suštinu Deklaracije. Ako je riječ o sličnosti najopštijih mjesta (islam, islamska obnova, islamski svijet i sl.), onda se Deklaracija podudara sa hiljadama sličnih tekstova koji su u prometu u islamskom svijetu. Po ovoj logici bi se moglo dokazivati da je konstruktor dizel-lokomotive ustvari kopirao nacrt automobila jer, eto, oba sredstva služe za vuču, imaju točkove, kočnicu, motor i sl. Tvrdnja optužbe bi se mogla potkrijepiti navođenjem makar ijednog podudarnog mjesta ili specifične formulacije, ili barem rečenice, u ova dva teksta, ali optužba ne prilaže dokaz u ovom smislu iz prostog razloga – što ga nema.
2. Slična improvizacija je i tvrdnja optužbe o navodnoj vezi Teufika Velagića sa Deklaracijom. Ovim se želi nagovijestiti nekakva inostrana, emigrantska komponenta u sastavljanje ID. Tvrdi se da sam poslije 1974. (kada poslije 1974.?) tekst dostavio Velagiću, pa je on, navodno, stavio primjedbe da u ID nije obrađen politički sistem islama… itd. U pogledu ove tvrdnje navodim:

– Velagića sam upoznao tek 1975. godine, a tada je ID već bila prevedena na arapski, engleski i njemački jezik,

– u ID nije obrađen, niti je ikad trebao biti obrađen politički sistem islamskog društva. Teze za islamski poredak nisu odredbe političkog sistema,

– sa Velagićem nisam uopšte vodio nikakve razgovore o ID, niti njega, koliko je meni poznato, interesuje slična problematika. Tvrdnje optužbe su potpuno proizvoljne jer ih ona ničim ne potkrepljuje.

3. U izradi ID Behmen Omer nije imao nikakvog učešća. Kao što sam ranije naveo, tekst ID sam Behmenu dao na čitanje tek 1972. – 73. godine, a tada je ID bila konačno formirana i prevedena na engleski i arapski jezik. Omer je, koliko se sjećam, imao neke primjedbe pošto je pročitao Deklaraciju, ali to više nije moglo uticati na tekst koji je bio već odavno završen.
4. Takođe je netačna i nepotkrijepljena činjenicama tvrdnja optužbe da sam o ID i njenom sadržaju ikada razgovarao sa Cerimović Hilmom, Ešrefom Čamparom i Behmen Salihom.
5. S obzirom na sve navedeno, potpuno je proizvoljna tvrdnja optužbe o stvaranju grupe na osnovu Deklaracije kao programa. Sve da su optuženi “članovi grupe” i pročitali Deklaraciju to ne može imati značaj koji tome pripisuje optužba. Za naše prilike ID može biti interesantna literatura ali ne i program za političko djelovanje. Sa pomenutim licima ja sam se inače vrlo slabo poznavao.
6. Niti ID, niti njezini dijelovi, nisu čitani u Tabačkom mesdžidu; ovo će se pouzdano dokazati u toku postupka pred sudom,
7. ID nije bila nikakva tajna. Kompletna I glava i dva dijela III glave su objavljeni u Takvimu od 1972. godine i nisu izazvali negativnu reakciju vlasti. Primjerak ID koji sam držao kod kuće od 1970. godine pronađen je u mom radnom stolu prilikom pretresa, zajedno sa mojim drugim pisanim materijalima. Tužilac tvrdi da je Behmen skrivao primjerka ID koji su bili kod njega (prevodi na strane jezike). Ovo će se tek utvrditi, ali, ako je i bilo tako, stoji činjenica da se aktom skrivanja još ništa ne dokazuje. Neprijateljski karakter nekog teksta mora se prije svega dokazati njegovim sadržajem i upotrebom, a ne činjenicom gdje je držan ili pronađen. ID ne sadrži neprijateljsko ali sadrži “drugačije” mišljenje pa je to bio eventualni razlog što je Omer ID sakrivao.

TEKST “MUSLIMANI U JUGOSLAVIJI”

Nisam učestvovao u pisanju ovog teksta, kako to optužba tvrdi. Ja sam napisao tekst pod istim naslovom, koji pretstavlja moj referat na simpozijumu islamskih sociologa u Serbruku (Kanada), održanom decembra 1981. godine. Ovaj tekst je pronađen kod mene u engleskom prevodu (Muslims in Yugoslavia – some economic facts), napisan je afirmativno i nije predmet inkriminacije.

U Tekstu “Muslimani u Jugoslaviji” koji je predmet optužbe i koji mi je predočen u istrazi, ja sam prepoznao prve četiri stranice (sa manjim dodacima ili ispuštanjima) iz mog kanadskog referata; ove četiri stranice sadrže istorijski pregled o dolasku islama u naše krajeve i životu i razvoju muslimana u BiH od polovine XV vijeka pa do II svjetskog rata. Početkom 1982., nakon povratka iz Kanade, ja sam tekst svog referata davao Omeru na čitanje. To je bila verzija na S-H jeziku koja je, za razliku od verzije na engleskom jeziku, sadržala kompletan istorijski pregled po periodima. To je sve što imam reći o ovom tekstu.

IZJAVE SVJEDOKA

Optužba navodi ukupno pet svjedoka pred kojima sam navodno davao izjave neprijateljskog karaktera. To su Kozarić Vahid, Serdarević Ismet, Cerimović Hilmija, Arapčić Mehmed i dr. Tun Muhamed.

U vezi sa ovim izjavljujem:

1. Sa prvom trojicom sam blizak prijatelj već gotovo 40 godina. Prilkom kućnih posjeta, koje su svojedobno bile češće a u zadnjih 5-6 godina veoma rijetke, razgovarali smo o svemu i svačemu. Najčešća tema razgovora bio je islam općenito. Sva trojica su intelektualci, ubijeđeni muslimani, stariji su od mene, dakle formirani ljudi, pa pretpostavka o nekakvom mom ubjeđivanju i vršenju uticaja na njih otpada.

Sa Arapčićem sam se u posljednjih nekoliko godina vidio 2 do 3 puta. Nikad nisam vodio s njim razgovor koji se navodi u optužbi i koji je navodno bio u kući Munira Gavrankapetanovića. Ustvari, nas dvojica nikad nismo bili skupa kod Gavrankapetanovića. Predlažem da se Munir pozove i posvjedoči o ovom pitanju.

Sa dr. Tunom, koji je sudanski državljanin zaposlen kod nas, nikada nisam govorio o prilikama u Jugoslaviji,

2. Ovom prilikom se neću osvrtati na pojedinačne navode iznesene u optužnici, to ću učiniti u dokaznom postupku kada lično čujem izjave svjedoka. Ističem samo jedno: nikada, niko, ni na koji način nije pomenuo “etnički čistu Bosnu” i “islamsku republiku Bosnu”, niti se ikad poveo razgovor šovinističkog karaktera (protiv nekog od jugoslovenskih naroda).
3. Razgovori koje sam vodio sa svojim prijateljima se ni u kom slučaju ne mogu svesti pod član 133 krivičnog zakona koji izričito predviđa da se mogu inkriminisati samo navodi koji su zlonamjerni i neistiniti i koji potiču na obaranje vlasti radničke klase i ustavom utvrđenog poretka. Čak i krajnje restriktivno primijenjen ovaj član je izuzetak od Ustava koji građanima garantuje slobodu mišljenja i izražavanja tog mišljenja, i u našoj javnosti je sporan. Tužilac moje nevezane i slobodne razgovore sa prijateljima, koji možda odstupaju od zvaničnih šema, kvalifikuje kao neprijateljsku propagandu u smislu člana 133. KZ. Ovo je protiv Ustava, i ovim se uvodi staljinistička praksa koju je ovo društvo odbacilo, ili treba da je odbacilo.

OSTALI NAVODI OPTUŽBE

1. Tabački mesdžid – nikada nisam išao u Tabački mesdžid, niti znam gdje se nalazi. Na traženje Hasana Čengića, za potrebe predavanja u Tabačkom mesdžidu sam napisao članak “Kako čitati Kur'an” (4 strane) i dao tekst “O sufizmu – islamskom misticizmu”, koji je napisala Melika Salihbegović. Ovi tekstovi nisu predmet optuženja. O radu Tabačkog mesdžida ništa više ne znam.
2. Teufik Velagić – sa Teufikom Velagićem sam se upoznao 1975. godine u Beču. Bio sam lični prijatelj s njim a ne istomišljenik. Teufik je tipičan primjer “moderniste” iz moje Deklaracije, pa je između nas jednom prilikom došlo i do žučne prepirke u vezi sa islamom. Pošto on ne sarađuje niti kontaktira sa ustašama i četnicima, drugi njegovi stavovi mi nisu smetali da s njim kontaktiram.

TAJNI DIO

PUT U IRAN

Tačno je da sam želio da putujem u Iran i da sam bio izvšrio pripreme za taj put. Međutim, ovo putovanje nisam ostvario (ovo nije sporno).

Cilj mog namjeravanog puta u Iran bio je da u neposrednom viđenju upoznam ovu zemlju nakon revolucije. Posebno su me uzbuđivale neke kontroverzne vijesti o događajima u Iranu – govorilo se o tajnim suđenjima, suvišnoj primjeni nasilja, kultu ličnosti – a sve su to pitanja o kojima sam iznio svoje mišljenje mnogo prije Iranske revolucije (vidi teze 7, 11, 15, 16 i 17. Deklaracije). Namjeravao sam također da ispitam mogućnost objavljivanja Deklaracije u Iranu, u vezi s tim sam napisao “Predgovor Persijskom izdanju” (u konačnom tekstu označen kao “Predgovor izdanju 1982.”). Ni u jednom trenutku nisam imao namjeru da tamo govorim o Jugoslaviji i našim prilikama. Siguran sam da će se na ovom procesu dokazati da među licima koja su putovala u Iran da o takvim namjerama nije bilo ni govora prije putovanja i da su razgovori o Jugoslaviji, ako ih je uopšte i bilo, bili sasvim van okvira zamišljenog cilja putovanja.

Ne stoji tvrdnja optužbe da je ovo putovanje organizovao Teufik Velagić. Jer, zašto bih ja išao dva puta u Beč da ispitam mogućnost putovanja, ako je to trebao da obavi Velagić? Oktobra 1982. u Beč smo otputovali Omer Behmen, Kasumagić i ja i tamo smo uzalud čekali četiri dana iranskog ambasadora. Čemu to ako je Velagić bio organizator putovanja? Istina je da smo se vidjeli sa Velagićem. Kod njega smo prilikom drugog putovanja u Beč i spavali. Dobro nam je došlo da uz nas bude neko ko pozna Beč i govori njemački (prilikom prve posjete, u telefonskom razgovoru sa sekretaricom ambasade saznali smo da ambasador govori njemački a ne engleski jezik). U tome je bila čitava uloga Teufika Velagića.

U razgovoru sa ambasadorom rekao sam da sam islamski pisac iz Jugoslavije, da mi je isključivo polje interesa stanje i procesi u islamskom svijetu, da me interesuje Iran nakon Revolucije, da ima kontroverznih vijesti o nekim aspektima Revolucije i sadašnjeg stanja, da bih želio da to lično vidim i upoznam ukoliko je to moguće, i da eventulano o tome po povratku nešto napišem. Ništa nekorektno o Jugoslaviji nisam u tom razgovoru rekao. Čak sam naveo da smo na TV imali vrlo informativnu i objektivnu seriju emisija o Iranu koju je pripremio jedan naš novinar.

Postavlja se pitanje zašto sam htio u Iran da putujem preko Beča, a ne preko Beograda ili Zagreba. Dva su razloga tome:

1. Bilo mi je poznato da njihove ambasade imaju obezbjeđene karte za određene prilike (proslave, godišnjice, praznike i sl.) za ljude iz inostranstva. Osim što su obezbijđene besplatne avionske karte (što za naš standard nije zanemarljivo), otpadaju i svi problemi oko prijema i smještaja.
2. Htio sam da ovo putovanje ostane u diskreciji, ali ne zato što sam planirao da tamo pravim neke probleme Jugoslaviji, nego zato da uštedim sebi probleme ovdje. Naime, kod nas se nepotrebno u zadnje vrijeme stvara neka psihoza homeinizacije, pa se putovanje u Iran koje nije poslovno može pogrešno protumačiti, ako se to hoće. Ovo tim prije što sam otvoreno pokazivao svoje simpatije za Iransku revoluciju, naročito s početka. Kasnije sam počeo nešto kritičkije da gledam, i upravo želja da sebi raščistim dileme u vezi sa Iranom ponukala me da tamo pokušam otputovati.

Nisam otišao na ovaj put. Sin mi se ženio 25. decembra i ja sam Omeru Behmenu objasnio odustajanje od puta porodičnim razlozima. Međutim to nije bila smetnja, jer polazak na put je bio 1. odnosno 2. januara, odnosno čitavu sedmicu poslije sinovljeve ženidbe. O pogledu putovanja u Iran u većoj grupi sam se pokolebao odmah nakon povratka iz Beča u decembru. Kao što je poznato, ja sam 3. januara krenuo na put, zadržavši se neko vrijeme u Istambulu. Htio sam da u Iran odem sam, pa sam pričekao par dana u Istambulu, ali tada su uslijedila dva uzastopna otkazivanja leta za Teheran, pa sam promijenio odluku i otputovao za Abu Dabi. Tamo sam sredio neka pitanja u vezi sa objavljivanjem moje knjige Islam između Istoka i Zapada na engłeskom i njenim prevođenjem na arapski.

Ne vidim da sam namjeravanim putovanjem u Iran učinio išta nedopušteno.