Povodom odavno prežvakanih dilema o tome govore li Bošnjaci, Hrvati, Srbi i Crnogorci zajedničkim jezikom, ili je riječ o tri-četiri zasebna jezika, čuju se i neki ljekoviti i spasonosni prijedlozi da se četiri bivše jugoslavenske zemlje odreknu svojih naziva jezika i da im se jezik zove baš samo tako: jezik. Jadna ti majka, naše će se države spasonosno zvati, samo tako: države. Ali, ne možemo tako u Evropu
. Ali, ne lezi vraže, u Pitsburgu je B/C/S.</p>
<p>Vratimo se na bosanski Ustav.</p>
<p>U RBiH u upotrebi je “standardni književni jezik njenih konstitutivnih naroda”. A-ha! U upotrebi je dakle standardni jezik jednog konstitutivnog naroda, standardni jezik drugog konstitutivnog naroda i standarni jezik trećeg konstitutivnog naroda. Onda i jeste logično da se koristi samo “jedan od tri naziva” i da se jezik konstitutivnih naroda “imenuje jednim od tri naziva bosanski, srpski, hrvatski”.</p>
<p>Ili, znate već kako to pravnici rade, može i ovako i onako. Takav je i Dayton, i ovako i onako. Zato ga sad malo preskačemo!</p>
<p>Ali čekajte, na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu imamo Odsjek za bosanski, hrvatski i srpski jezik, a opet, gimnazije u Kantonu Sarajevo predmet maternji jezik imenuju kao <em>Bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost</em>. Je li ovo u gimnazijama jedan naziv za jedan jezik u kojem nisu ispoštovana pravila nabrajanja pa imamo ove rogobatnosti sa zarezima?</p>
<p>Također, mi imamo i jedan priručnik za pravopis i gramatiku u čijem naslovu stoji da je to priručnik bosanskog/hrvatskg/srpskog jezika, ali se u samom priručniku daju posebna rješenja uvažavajući posebnosti i bosanskog i hrvatskog i srpskog.</p>
<p>Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu studiraju studenti (iz) svih naših naroda, i tu se mogu steći diplome i za <em>bosanski</em>, i za <em>hrvatski</em>, i za <em>srpski</em> jezik. Bosanska tolerancija. Također, na drugim bosanskohercegovačkim fakultetima na kojima se izučava bosanski jezik možete steći diplomu i za druga dva. Nažalost, zato u Bosni i Hercegovini također ima i univerziteta na kojima se naš maternji jezik izučava, ali nikako ne dopuštaju da se zove bosanski.</p>
<p>Onda nam se jave bure i oluje, pa uzburkani valovi vele da mi propagiramo nacionalizam, proglašavaju nas nacionalistima i šta ti ja znam sve ne. Preklinjem ih, nek ne dolaze gdje se uči bosanski. Bolje bi im bilo da odu ondje gdje se ne uči. Ondje će već imati kome doći. Može biti da će ondje lakše naići na plodno tlo, tlo u kojem rastu samo srpski i hrvatski. Ili, kako to spasonosno i sjetno, tolerantni nenacionalisti vele: <em>srpskohrvatski.</em> I poslije Tita, Tito!</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Iz Rusije s ljubavljuSljedeći članak
MUKE PO STEĆKU
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo