Ko nije boravio, živio ili robijao vojni rok u Vojvodini ne zna šta je nesnosno sparno, depresivno vojvođansko ljeto. Nesnosno do raspamećenosti. Trava na poligonu za obuku požutjela, klonula, beživotna, sve miruje, šuti, kunja, bez glasa, šuma, daška vjetra, a svuda naokolo, gdje god pogled puca po nepreglednoj ravnici – nebo, veliko, beskrajno plavetno nebo
 natovarili gomilu obaveza na leđa, ali, premda mlađahan, znao sam tome doskočiti.</p>
<p>A ko nije boravio, živio ili robijao vojni rok u Vojvodini ne zna šta je nesnosno sparno, depresivno vojvođansko ljeto. Nesnosno do raspamećenosti. Trava na poligonu za obuku požutjela, klonula, beživotna, sve miruje, šuti, kunja, bez glasa, šuma, daška vjetra, a svuda naokolo, gdje god pogled puca po nepreglednoj ravnici – nebo, veliko, beskrajno plavetno nebo. I nigdje hlada, osim u “Vršačkim vinogradima”, nekoliko kilometara dalje. Pa bih – nakon kratke, instant-obuke i nakon što bih se uvjerio da su pretoplo odjeveni i od brutalne sunčeve jare podobro raspamećeni vojnici kako-tako shvatili ono što je trebalo shvatiti – šutke pokazao rukom ka “Vinogradima”. I krećemo. Tromo, bezvoljno, bez reda, rasporeda, k'o prava razbijena vojska, ja naprijed, oni bez riječi za mnom.</p>
<p>U vinogradima, u dubokoj, ugodnoj hladovini, raskomoćujemo se, pušimo, pijemo hladnu mineralnu vodu kupljenu u obližnjem selu, poneko i mlako Apatinsko pivo (i pivo je bolje od očajno bljutave ravničarske vode), brišemo znoj, šutimo, nikome nije do razgovora, dobro je, preživjet ćemo.</p>
<p>Ovih dana, za također teško snošljivih vrelina, sjetih se Vršca, vojnog poligona, ogromne pustopoljine bez ikakve vegetacije, pretoplo odjevenih vojnika, njihovih od silne pripeke izmučenih lica i spasonosnih “Vršačkih vinograda”, a oko mene, dok koračam kroz mahalu, bujna, prebujna vegetacija, hladovina na svakom koraku, a voda iz česme u džamijskom haremu hladna i slatka.</p>
<p>Sjetih se i pjesme <em>Ne dirajte mi ravnicu</em>, pa, mada znam na šta pjesma aludira, pomislih kako im je ne bih dirao ni kad bi mi nudili. Neka meni mojih brda, mojih slatkih voda, a vama daleko od mene bila vaša lijepa ravnica. Neka vas tamo. Ja ne bih.</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Sljedeći članak
Gledam kako iza zavjese proviruje moja nana Muniba
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo