Salim Obralić bio je član Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine od 1972, a bio je i redovni profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Osim slikarstva, bavio se i grafikom, ali i skulpturom. Autor je brojnih izložbi, a za svoj rad i zalaganje dobio je i brojna priznanja, između ostalih i Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva za slikarstvo 1983. godine

Piše: Hamza RIDŽAL

Dana 10. septembra u Sarajevu preminuo je bosanskohercegovački slikar i grafičar Salim Obralić. Rođen 1945. godine u Maglaju, Obralić osnovnu školu završava u rodnom gradu, a Srednju školu za primijenjene umjetnosti u Sarajevu 1965. godine, nakon čega odlazi na studije u Beograd.

Godine 1971. diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu, gdje završava i postdiplomski studij tri godine kasnije. Upravo u tim godinama javlja se sa svojim prvim slikama i grafikama, pod snažnim utjecajem poetike nadrealizma i magijskog realizma. “Pročišćenost forme i svedenost oblika, uz suptilno tonsko nijansiranje akvatinte prisutno je i na ranim grafikama Salima Obralića, koje su, kao i njegovo tadašnje slikarstvo, bile bliske poetici nadrealizma i magijskog realizma”, piše Aida Abadžić-Hodžić u knjizi Bosanskohercegovačka grafika 20. stoljeća.

Obralić je bio član Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine od 1972, a bio je i redovni profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Osim slikarstva, bavio se i grafikom, ali i skulpturom. Autor je brojnih izložbi, a za svoj rad i zalaganje dobio je i brojna priznanja, između kojih se izdvajaju Prva otkupna nagrada Autorske agencije u Beogradu iz 1970, Otkupna nagrada Likovne akademije iz Beograda 1971, te Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva za slikarstvo 1983. godine.

Procesi i poetike koje su sedamdesetih godina prošlog stoljeća oblikovali bosanskohercegovačku arhitekturu, roman i poeziju nisu mimoišli ni likovnu umjetnost. Snažan talas postmoderne zapljusnuo je slike i grafike bh. umjetnika, te je, zahvaljujući tome, stasala nova generacija postmodernista na našoj likovnoj sceni.

Pišući o bosanskohercegovačkom slikarstvu i grafici sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća, Aida Abadžić-Hodžić uočila je da Salim Obralić, uz Mersada Berbera, Dževada Hozu, Virgilija Nevjestića, Ragiba Lubovca, Esada Muftića i druge, pripada plejadi slikara memorije koje, uz sve razlike izvedbenih tehnika i postupaka, povezuje bliskost duhovnog senzibiliteta u umjetničkom “interpretiranju slojevite, dramatične i osobene društvene, političke i kulturne historije Bosne i Hercegovine” i nastavlja: “Na grafičkim listovima pojedinih grafičara probuđen je svijet drevne antike, Bizanta, islama, srednjovjekovne umjetnosti, renesanse i baroka, svega onoga što je upisano u historiju umjetnosti i kulture Bosne i Hercegovine, i otvorila se mogućnost jednog novog ispisivanja kulturne historije ovih prostora.”

Neposredno poslije rata javila se potreba da se specifično obilježe mezari šehida. Pod pokroviteljstvom Stranke demokratske akcije (SDA), po objavljivanju konkursa sastavljena je Republička komisija, koju su činili eminentni stručnjaci, s ciljem da se iznađe idejno rješenje za šehidski nišan. Raspisan je konkurs i sastavljena je posebna grupa žirija, u čijem su sastavu bili prof. dr. Ibrahim Krzović, historičar umjetnosti, prof. dr. Salim Obralić, akademski slikar i grafičar, Fikret Libovac, akademski kipar, i Amra Zulfikarpašić, akademski dizajner.

Nezadovoljan prispjelim radovima, žiri je u konačnici sam preuzeo obavezu da osmisli izgled šehidskog nadgrobnog spomenika. Salim Obralić predložio je da se za šehidski nišan, kao nadgrobni spomenik i obilježje poginulog borca u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, uzme oblik šehidskog nišana i stećka iz XV stoljeća, koji na najbolji način objedinjuje i bosansku srednjovjekovnu tradiciju i ranu islamsku umjetnost.

Obralić je ideju našao u nišanu iz osmanskog doba ispred Zemaljskog muzeja u Sarajevu, a Komisija je usvojila prijedlog pa je redizajn uradio sam Obralić. Nišan kod nogu zadržao je prvobitni izgled, dok je uzglavnik poprimio jasniju formu. Kupolica na vrhu je smanjena, a stranice pravougaonika i polupiramide usaglašene. U koordinaciji s Islamskom zajednicom u Bosni i Hercegovini, odlučeno je da na nišanu kao natpis stoji 154. ajet sure El-Bekare: “I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: ‘Mrtvi su!’ Ne, oni su živi, ali vi ne znate!”

Zanimljivo je da je u odabiru i izgradnji jednoobraznog monolitnog nadgrobnika, kvadratnog presjeka, piramidalnog završetka, s poluloptom, uzor pronađen u stećku. “Posezanje za daljom historijom, u ovom slučaju za periodom srednjovjekovlja, u odabiru novih simbola imalo je za cilj izgradnju novih tradicija. Kao prikladan simbol za novi identitet i stečenu nezavisnost izabran je stilizirani cvijet ljiljana. Danas sveprisutan i masovno korišten, on nije bio prisutan u ranijoj kulturi sjećanja. Njegovo prihvatanje i širenje veže se za vrijeme od početka agresije i rata, kada se ljiljan, preuzet iz srednjovjekovnog perioda, našao na prvoj zastavi samostalne Bosne i Hercegovine, a kao zvaničan simbol preuzimaju ga i jedinice Armije RBiH”, piše Amra Čusto u knjizi Uloga spomenika u Sarajevu u izgradnji kolektivnog sjećanja na period 1941-45. i 1992-95. – komparativna analiza.

Ona ističe da je od tada pa do danas ljiljan prerastao u simbol s kojim se isključivo identificiraju Bošnjaci, te je postao njihovim nacionalnim znakom.

Ljiljan, koji se s islamskim simbolima našao na današnjim nišanima (uz bosanski srednji vijek), ušao je i u narativ Bošnjaka. Zanimljivo je da je prihvaćeno jedinstveno rješenje nišana bilo predviđeno i za nadgrobne spomenike boraca neislamske vjerske pripadnosti, Srbe i Hrvate i ostale, s tom razlikom da je umjesto ajeta iz Kur'ana na njemu trebao stajati simbol njihove vjere.

“Također se predviđala mogućnost da se nad grobom borca druge konfesije stavi samo uzglavni nišan, ali je simbol ljiljana bio obavezan za sve. Međutim, na najvećim gradskim, pravoslavnim i katoličkim grobljima, Sv. Marko i Sv. Josip, u nedostatku prostora za sahranjivanje, pripadnici Armije RBiH Srbi i Hrvati ukopani su u postojeće grobnice, uslijed čega je došlo do promjena i devastacija izgleda originalnih, starih nadgrobnih spomenika, dok predviđeni spomenici, nišani za njih, nisu nikada izgrađeni”, piše Čusto.