Volio je znati. I zato je svaki čas dobijao neki dobronamjerni savjet. Rastužio se kad mu je čovjek blagog lica kazao: “Nikad nemoj guzicom zatvarati vrata.” “Čime sam drugo mogao?”, rekao mu je tužno: “U rukama su mi bili neki teški paketi.”
. Za sve njih koji su naporno i uporno obavljali svoj svakodnevni posao. I tražili neko rješenje za budućnost.</p>
<p>– Nerješiva je to stvar?</p>
<p>– Ništa nije nerješivo.</p>
<p>– Kako?</p>
<p>– Staneš gdje treba, udariš šakom po stolu i kažeš šta treba.</p>
<p>– Šta kažeš?</p>
<p>– Ponekad nije važno ni to. Dovoljno je da udariš.</p>
<p>– Nisam baš siguran da razumijem?</p>
<p>– Nije važno, svi znaju o čemu je riječ.</p>
<p>– Zar moram baš ja?</p>
<p>– Ti si nekako najuvjerljiviji.</p>
<p>– Aha.</p>
<p>– Aha.</p>
<p> </p>
<p>I tako je dobio prijateljski aferim po leđima, koji ga je nekako posebno osokolio. I zadatak. A u taj su se njegov zadatak svi valjda uzdali.</p>
<p>– A gdje je šef?</p>
<p>– Izišao je na pauzu, ali uskoro će se vratiti.</p>
<p> </p>
<p>Važno je da budeš uvjerljiv, govorio je on sebi. I čekao. Ni stolovi više nisu što su nekad bili. Ne znaš jesu li od iverice, plastike, imitacije ovoga, imitacije onoga, ko zna čega. Onaj sto u šefovoj kancelariji od nekog je teškog drveta i, kad se po njemu udari, vjerovatno mu je i zvuk takav… taman… kao bubanj iz bunara.</p>
<p>– Je li se šef vratio?</p>
<p>– Nije.</p>
<p>– Kad će.</p>
<p>– Sad će.</p>
<p>I opet je čekao. Dugo. Dugo.</p>
<p>– Gdje je ustvari otišao?</p>
<p> </p>
<p>Napokon je znao. I pošao tamo. Valjda će i tamo biti neki sto. Prešao je Miljacku i zaputio se poznatim putem ka mjestu gdje je šef običavao smirivati svoje misli. Dok su misli njegovih zaposlenika postajale sve raštrkanije i raštrkanije. Dugo mu je trebalo dok ga je pronašao. Kao da se krio. Sjedio je s nekom ženom za naizgled običnim stolom. Međutim, sto je bio sve samo ne običan. Nije se šef čak ni iznenadio kad ga je ugledao. Čak ni kad je podigao ruku. A onda je nastao slijed nevjerovatnih događaja. Kad je gruhnuo šakom o sto, sto je zacvilio i otklizao se. Povukao je i udarača (valjda mu je zakačio dio odjeće ili obuće) i vukao ga sve dok nesretni udarač nije udario glavom u zid.</p>
<p>Tako se onesvijestio. Naravno udarač, jer sto se još malo nastavio klizati po mokrom patosu. I tako, udariš šakom o sto, a ispadne da si udario glavom u zid. Rekoh ja na početku teksta: <em>bio</em> jedan, što bi značilo da je ostao negdje u perfektu.</p>
<p>Nije, tu je. Zbunjen među frazemima. Sjedi kod kuće zamotane glave i smišlja koju bi veliku odluku mogao obznaniti.</p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Barbarski jezik stariji je od našegSljedeći članak
Šejtanska posla
PROČITAJTE I...
KAMIONDŽIJA IZ “IŠARETA”
Priče su mu bile raznovrsne. Od nekih koje su nešto značile samo njemu do nevjerovatnih. I govorile su o zemljama i gradovima u koje je vozio. Na sjever do Skandinavije, na jug do mora, na zapad kroz sav Mediteran, na istok do Mezopotamije
ZAPISI I CRTEŽI DIDA JUSUFA
Unuk Jusuf stajao je u spomen-kući i pitao se gdje se sve to dogodilo. Didova bilješka i crteži bili su nešto poput vodiča. I misao, prelijepa misao koja mu je zapljusnula svijest (Je ne puis plus, baigné de vos langueurs, ô lames). – Nešto si kazao? – Ne. Pomislio. – Šta? Ako nije duboka tajna? – Ne mogu više, kupan čežnjama vašim, o, vali. – Šta je to? Stih? – Vaš stih. Ne vjerujem da ste ga zaboravili jer živite u skladu s njim