Šatila je kamp kojeg je 1949. godine privremeno postavio Crveni križ kako bi smjestio nekoliko stotina palestinskih izbjeglica. Danas, prema različitim procjenama, na ovom području živi između 22 i 40 hiljada ljudi. Libanske vlasti ne kontroliraju kamp, a većina stanovnika ima ograničen pristup stambenom prostoru, struji i vodi. Danas izbjeglice iz Sirije čine više od polovice stanovnika kampa

Mnogi gradovi svijeta imaju dugu historiju udomljavanja izbjeglica, ali niti jedan grad nije poput Bejruta. Prije stotinu godina, prvo su u ovaj grad došli Armenci. U to vrijeme Sirija i Liban bili su poželjna odredišta. U Bejrut su nakon toga stizali Albanci, Palestinci, Iračani, Sudanci i, konačno, Sirijci. Svi su oni došli u Bejrut kao izbjeglice. Došli su i Libanci iz ruralnih područja zemlje, raseljeni ratovima i stalnim sukobima. Mjesta gdje su se naselili, jer su ovom gradu mnogi ostali, postala su dio onoga što Bejrut danas čini gradom.

Armenci su se naselili na istočnim rubovima grada. U dijelu koji se zove Bourj Hammoud. Nedaleko je od grada Šatila, blizu ceste koja vodi do aerodroma, osnovana kao jedan od izbjegličkih logora za Palestince. Šatila je danas gradić poput Bourj Hammouda. Isprva su tu postavljene jednostavne nastambe koje su gradile humanitarne organizacije. Nakon toga, ljudi su sami počeli sebi graditi stanove.

No, za razliku od Bourj Hammouda, koji je sada gradska općina, Šatila nikada nije postala zvaničan dio Bejruta. Armenci su dobijali libansko državljanstvo još od dvadesetih godina. Palestincima to nije dopušteno. Ne mogu posjedovati ni imovinu izvan kampa niti dobiti posao pod istim uvjetima kao Libanci. Blizu Šatile je Sabra. Ona je danas i velika pijaca poljoprivrednih proizvoda na kojoj se snabdijevaju siromašne porodice iz svih dijelova Bejruta.

SHARONOVA ODGOVORNOST

Šatila je mjesto na kojem je 1982. godine počinjen jedan od najtežih zločina u historiji ovog dijela svijeta za koji niko nikada nije odgovarao. U septembru 1982. godine ubijen je libanski predsjednik Bešir Gemajel, bivši šef tamošnje kršćanske desničarske milicije. Dva mjeseca ranije došao je na čelo države uz veliki pritisak Izraela, koji je već ranije okupirao Liban. Izraelska vojska iskoristila je ubistvo kako bi ušla u zapadni Bejrut, tvrdeći da želi “spriječiti prolijevanje krvi i osvetu” te riješiti pitanje “2.000 terorista” koji su se navodno skrivali u logoru.

Uvečer 16. septembra 1982. godine kršćanska milicija, uz pomoć izraelske vojske, ušla je u Sabru i Šatilu. Tokom tri dana oni su masakrirali koga su stigli, a izraelska vojska, koja je bila razmještena oko logora, u kojima je tada živjelo oko 8.000 izbjeglica, nije reagirala. U masakru je ubijeno između 800 i 3.500 civila. Tadašnji vođa izraelske opozicione radničke partije Shimon Peres upitao je u Parlamentu Izraela s govornice premijera i ministra odbrane: “Ko je imao tako glupu ideju da u potragu za teroristima u izbjegličkom centru pošalje falangiste? Imate li odgovor na ovo pitanje, gospodine Sharon?”

Službena istraga Izraela zaključila je 1983. godine da je tadašnji ministar odbrane Ariel Sharon imao “ličnu i indirektnu odgovornost” za masakre, prebacujući mu da nije učinio ništa da predvidi ili spriječi ubistva. Sharon je u februaru 1983. godine bio prisiljen dati ostavku, ali se ubrzo vratio u Vladu kao ministar bez portfelja. Direktna odgovornost za masakre prebačena je na šefa obavještajne službe libanske milicije Elija Hobeika.

Sharon je izgubio ministarsku poziciju, ali je kasnije postao premijer. Elie Hobeika, čelnik libanske kršćanske milicije koji je predvodio ubice, i sam je ubijen u istočnom Bejrutu. Njegovi prijatelji tvrde da ga je ubio Izrael. Hobeika je ubijen 2002. godine, nakon što je najavio da će pred belgijskim sudom “sve ispričati” o zločinu u kampovima Sabra i Šatila. Neki od zapadnih novinara koji su ušli u logore trećeg dana, posljednjeg dana masakra, još se dobro sjećaju viđenog.

“Sjećam se starca u pidžami koji je ležao na leđima na glavnoj ulici, dvije žene i dječaka pokraj mrtvog konja, privatne kuće u kojoj sam se skrivao od ubica sa svojim kolegom kada smo u njoj pronašli mrtvu mladu ženu kako leži u dvorištu pored nas. Neke su žene bile silovane prije ubistva. Rojevi muha, miris raspadanja. Ove stvari ostaju u sjećanju”, napisao je na obljetnicu masakra novinar britanskog Independenta Robert Fisk, koji je među prvima stigao na poprište.

Khaled Abu Noor bio je tinejdžer kada su kršćanski falangisti upali u Sabru i Šatilu. “Ono što svi danas osjećamo je depresija”, rekao je. “Tražili smo pravdu, međunarodna suđenja, ali ništa se od toga nije dogodilo. Niko nije bio odgovoran, niko nije izveden pred lice pravde, pa smo morali i dalje trpjeti zločine u kampovima. Zbog toga je Izrael i mogao pobiti toliko Palestinaca u Gazi 2008. godine. Da je došlo do suđenja za ono što se ovdje dogodilo prije 1982. godine, ne bi se desila ubistva u Gazi.” Niti jedan zapadni vođa nije se nikada usudio posjetiti masovne grobnice Sabre i Šatile. Isto tako, za 30 godina nijedan arapski lider nije došao posjetiti mezare ubijenih.

STRAVIČNA SVJEDOČENJA

Šatila je kamp kojeg je 1949. godine privremeno postavio Crveni križ kako bi smjestio nekoliko stotina palestinskih izbjeglica. Danas, prema različitim procjenama, na ovom području živi između 22 i 40 hiljada ljudi. Libanske vlasti ne kontroliraju kamp, a većina stanovnika ima ograničen pristup stambenom prostoru, struji i vodi. Danas izbjeglice iz Sirije čine više od polovice stanovnika kampa. Među ostalima, pomažu im aktivisti “Liječnika bez granica” (MSF). S njima se početkom ovog mjeseca susrela novinarka i karikaturistkinja Ella Baron, koja je razgovarala sa ženama iz bolnice koju vodi MSF.

Među njima je ogroman broj žena koje su preživjele seksualno nasilje. Savjetnici rade s njima, slušaju njihove priče, svjedoče psihološkim i emocionalnim izazovima s kojima se žene suočavaju i pokušavaju ih prevladati. Jedna je od aktivistica i babica koja im pomaže pri porođaju.

“Je li to dječak ili djevojčica? To je prvo pitanje koje čujem na svakom ultrazvuku. Ako je djevojčica, a to može uzrokovati napetosti u porodici, onda uvijek kažemo da ne znamo. Kažem joj da je naš prioritet zdravlje djeteta. Pokazujem joj tijelo, noge, ruku, lice djeteta. Dopustim joj da sluša srce. Sjećam se sirijske izbjeglice u dobi od trinaest godina koja je nosila drugo dijete. Normalno je da majke postanu vrlo mlade djevojke”, priča babica.

Jedna je od pacijentica i fakultetski obrazovana žena iz Sirije. “Najljepše se osjećam kada suprug i ja odemo u park kako bismo odveli našu djecu da se igraju. Ali, to se rijetko događa jer ne mogu izaći bez pratnje, a moj muž mora tražiti posao. Većinu dana sam u sobi s djecom. Prošlo je gotovo pet sedmica otkako sam posljednji put izašla van. Kada nemamo dovoljno novca za hranu, navečer odem na tržnicu kako bih skupila povrće iz smeća. Prodavači često nude svježu hranu u zamjenu za seks. Ali neću to učiniti. Imala sam posao, dobar dom, susjede, prijatelje. Teško je prihvatiti da je moj život nestao.”

Silovanja su svakodnevica u ovim kampovima. Jedna od silovanih imala je 13 godina. “Radila sam izvan Šatile. Moj poslodavac bio je 45-godišnji muškarac. Jedne noći kada sam ostala sama na poslu, silovao me je. To je postalo svakodnevica. Svakog me je dana silovao, punih pet mjeseci. Nisam mogao nikome ništa reći jer nisam htjela da moja obitelj trpi. Ima nas 11 i moramo raditi da preživimo. Moja starija sestra primijetila je modrice i tada sam joj sve rekla. Ona me je dovela u MSF”, ispričala je Elli Baron, jedna od izbjeglica iz Sirije.

Druga joj je žena ispričala kako je silovana njena kćerka. “Moja šestogodišnja kći oteta je na putu iz vrtića u kamp. Moj muž je u zatvoru zbog duga, pa sama moram podizati djecu, ali nemam vremena voditi ih do škole i natrag. Dvojica dječaka, 18 i 16 godina, prišli su joj i rekli joj da će joj, ako pođe s njima, dati nešto novaca i slatkiša. Odveli su je u napuštenu zgradu, skinuli odjeću i pokazali joj porno-filmove. Ona više nikada neće biti kakva je bila. Sada, kada god vidi dječake, baci se na krevet, pokrije lice i kaže da želi spavati.”

U julu ove godine oko 3.000 sirijskih izbjeglica moralo je napustiti izbjegličke logore u Libanu prema naredbi vojske koja je odluku opravdala sigurnosnim razlozima. Liban je imao oko četiri miliona stanovnika početkom 2011. godine, kada je izbio rat u Siriji, a od tada je primio milion sirijskih izbjeglica. Veliki broj živi u neslužbenim logorima na privatnoj zemlji.

Stav libanskih političara o izbjeglicama povezan je s pitanjima sigurnosti. Pribojavaju se da bi mladi već u Libanu mogli biti regrutirani u ekstremističke formacije. Libanska je ekonomija na koljenima, vlada nestašica vode i struje. Ipak, uprkos preopterećenoj infrastrukturi, libanski političari bili su spremni da smjeste sirijsku djecu u libanske škole. Danas je u ovoj zemlji sve više onih koji tvrde da je vrijeme da se Sirijci polahko vraćaju kući.