Visoko je tvrđava, visoko je groblje iznad mora. Živo slovo u vrču zemljanom, pređi zatočeni i spašeni u romboidnom hramu sa zidinama nalik na one srednjovjekovnih tvrđava u okamenjenom sluhu zbiraju vjetrove s planina, neveru s mora
Sve u svemu, govoriš ono što jesi. Sebe govoriš. Pojedine riječi u svemu tome imaju dramatičnu ulogu. Najednom se pojavi nova riječ, došla odnekud sa svjetskih sastanaka koji su uvijek sudbinski. Jedno je poznato javno lice svake godine unosilo u svoj rječnik nepoznatu novu stranu riječ i uporno je ponavljalo sve dok svima ne bi postalo jasno da je u njoj skrivena obična riječ
Ko dugo živi, zapamti koješta. Kako je poznavao Bojanu. I mnoge djevojke s imenima rijeka. Jedna lijepa djevojka iz moje mladosti zvala se Volga. A bilo je i zaista nakaradnih imena koje ništa nije moglo niti osvijetliti, niti učiniti lijepim. Neka taj spisak ostane za posebnu zbirku
Gledamo tuđim očima, govorimo tuđim riječima, gestikuliramo tuđim pokretima. Od tog nas mogu spasiti samo naše, vlastite oči. Može nas spasiti samo želja da nešto vidimo, da pogledamo oko sebe, da zapazimo svoju sjenku kako nas prati kroz grad, kako se pruža ispred nas, vere uz zidove, skriva i ponovno vraća (kad ste to posljednji put vidjeli?), da pogledamo bolje ljude s kojima živimo, grad u kojem živimo, svojim očima
Adem Pin vješto izbjegava potjeru i zamke po dalmatinskim, hercegovačkim i bosanskim gradovima i, na kraju, uvjeren da je zametnuo trag, vraća se u Daorson dok ne shvati da su ga tu čekali i da su mu tu namjestili konačnu zamku. U đubrovniku nalik na stećak (možda nešto za imaginarni muzej poput Trokutovog) slučajno ugleda ubijenog i bačenog čovjeka – čovjeka toliko nalik sebi kao da se pogledao u mrtvačko ogledalo. Adem Pin se uspinje na Daorson s fiksidejom da se preobrazi u sokola i poleti odozgo iznad predjela, sve dok ne pronađe, među svim stećcima, svoja vrata za bijeg na Radimlji
Samo od sebe svijet je za sebe. Ništa o njem ne znamo osim da je tu i da nam pomogne nagnavši nas u pokret kad se ničeg drugog ne uspijemo domisliti
Otkako mi opominjuća uzrečica dođe u svijest, sve se čini od stakla. Stakleno sjećanje. I u njemu kao podvornik onaj Cervantesov Staklenko, koji sam po sebi zna kako je to biti suvišan čovjek. Čovjek koji prije svega smeta samom sebi, a ako toga nije u potpunosti svjestan, tu je onaj slonovski glas da ga podsjeti. Iako nastoji biti nježan, slon u prodavnici staklenih stvari na kraju se toliko zbuni da izgleda kao da je razgoropađen. I bježi ne bi li bio nevidljiv. Koliko bi samo želio, kad bi se toga mogao dosjetiti, da mu je otac bio staklar
Vječiti glas sumnje o mogućnosti pjesničke komunikacije s vremenom ponovno je bolno aktualan. I ponovno bolno jasan. Čitanje Makovog pjesničkog zaviještanja u netom prošlim noćima i danima dalo je mnogima iznenađujuće odgovore
Priča o dobrom kućnom duhu nešto je posebno. Dok su je pričali, bojali su se. Bio sam dječak kad sam čuo ovu priču i nikad je nisam zaboravio
I onda je uslijedila rasprava, teška rasprava čije riječi nisam u potpunosti razumio, ali sam shvatio da Don Miguel ne brani svoj posao i svoj život, iako je to govorio, nego da iz njega govori neka panična ljubomora koju sam prvi put vidio u životu i koja me zaprepastila. Ništa mi u tome nije bilo jasno osim da je stvar nepravedna i, na neki način, vrlo opasna. – Sad znam zašto vi nikada nećete narasti – rekoh im ljutito
