Mehmed Pargan, Grad u cvatu magnolije, BMG – Bosanska medijska grupa, Tuzla, 2018. godine
, roman Mehmeda Pargana sasvim legitimno može se razumijevati kao zreo, ostvaren književni tekst.</p>
<p>Pargan je učen pisac. Kompozicija je romana složena, tematizira ratni i poslijeratni period, bez fabularnog je čvorišta, čak i bez izgrađenog glavnog lika, a autorovo uspjelo posezanje za zahtjevnim insert-postupkom, te njegovo duboko poniranje u zastrašujući psihološki, a potom i doslovni tragizam dviju silovanih Bošnjakinja, čine ovaj književni tekst umješno kompoziciono uobličenim, ali istodobno i teškim, mučnim, beznadnim.</p>
<p>Ili, kako veli jedan od recenzenata Parganovog romana: “(…) Kroz tragediju dviju mladih (silovanih) žena, bez mnogo retorike, faktografski i dokumentaristički, osvjedočeno je zlo koje je razorilo ljudsku nadu i vjeru u čovječnost. U trenucima kada autor opisuje zločine nad ovim ženama pred čitateljem se otkriva rijeka bola koja ga zapljusne i ponese, iz koje bi rado da ispliva, da zatvori i odloži knjigu po strani, ali ne može jer ga Parganova narativna slikovitost paralizira.”</p>
<p>Ipak, kao svojevrsni kontrapunkt, pa makar i slabašan, sveopćoj egzistencijalnoj tmini i beznađu, čime Parganov tekst obiluje, izdvaja se lirski introspektivno meditativni solilokvij jednog od piščevih likova, slikara, pa potom vrtlara, fotografa, čovjeka izmirenog sa sobom, svijetom i nebesima: “(…) Iako je i šutnja govor, mnogi taj govor ne razumiju. Možda ni sam čovjek koji se šutnjom bori ne razumije svoje oružje i njegovu snagu, ali šuti, jer je to njegova unutarnja potreba. Šta umjetnik, zapravo, postiže šutnjom? I da li išta postiže? Šutnja podcrtava moju potrebu da ignorišem stvarnost. Da ostavim po strani mjerila kojima se mjeri ovaj svijet. Svijet ratova i smrti. Bog je postavio ovaj svijet tako da sve funkcioniše u paru, kroz suprotstavljenost, tako da rat egzistira u samoj pojavnosti stvari: dobra i zla, svjetla i tame, zemlje i neba… Nisam to shvatao sve do ovoga jutra. Gledao sam jutros svitanje i tu borbu, kada dan pobjeđuje noćnu tamu. Svjestan sam kako se moj život polako približava smrti i predaje me spremnoga za drugi svijet, njegovim čuvarima, izvjesnosti. Moja šutnja je nadvladala sve govore”, veli neimenovani Parganov lik, iliti piščev alter ego, koji tegobnu romanesknu storiju privodi kraju ovako: “Postavili smo stativ, na njega montirali fotoaparat i otpočeli. Čudesne boje, njihovi preljevi i sjene bili su nestvarni. Pomislih:</p>
<p>– Čim se okonča cvjetanje, trebamo ove grančice ožiliti i napraviti nove sadnice.</p>
<p>A onda sam se zasmijao gorko u sebi i izgovorio:</p>
<p>– Godina je kao stvorena za novi rat, čini mi se da nikada nije bilo ovoliko purpurnih cvjetova.”</p>
<p>Na koncu, Parganov je roman nesumnjivo ostvaren književni tekst. I koliko god da nas uranja u mrak u kojem se ne nazire ni tračak nade, <em>Grad u cvatu magnolije</em> vrijedna je i važna knjiga.</p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Iftar ili teferičSljedeći članak
Kad odu svi balvani
PROČITAJTE I...
UZ 31. GODIŠNJICU SMRTI ĆAMILA SIJARIĆA
Zasnovana na magmi nacionalnog bića, na buntovnoj i polivalentnoj leksičkoj podlozi, na vreloj maštovitosti i gotovo sentimentalnoj zagrcnutosti narodnog rapsoda, poezija Ćamila Sijarića traga za suštinskim mirom, u jednoj univerzalno oblikovanoj formi, osvjetljava čovjekovu sudbinu kroz najintimniju vizuru, svoj san o mogućem spokojstvu projektuje na historijsko platno vječito živih ožiljaka stradalništva i bola kao univerzalnih i odveć ponovljivih kategorija.
Univerzalni rječnik čuda Almina Kaplana: RASKOŠNE POETSKE SLIKE
Almin Kaplan, Bukara, “Planjax”, Tešanj, 2018.