“Bio je pravedan prema zarobljenicima neprijateljske vojske i nije dozvoljavao da se maltretiraju ni fizički ni psihički. Iako je u toku rata kući dolazio vrlo rijetko, samo kad bi djeca bila bolesna, pamtim da je tad volio čitati prijevod Kur'ana. Sve vrijeme rata vjerovao je u pobjedu bosanske vojske i ličnim primjerom doprinosio podizanju morala kod svojih saboraca. Ratnik koji je zaslužio da se često spominje, mada u proteklim godinama to baš i nije bio slučaj”, kaže Haseda Šarić

Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ

Druga ratna zima u Cazinskoj krajini za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu sa sobom je donijela i posebnu studen. Na hladni i teški novembar nadovezao se još hladniji i tmurniji decembar, koji je svom žestinom krvave izdajničke ruke mučki kosio i na ahiret odnosio mlade živote. Tih decembarskih dana 1993. godine, u silovitim neprijateljskim napadima, 505. brigada 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine izgubila je Fikreta Suljadžića, Medžida Pajalića, Jusufa Salkića, Ismeta Eminića, Šeherzada Šarića, Šemsudina Kovačevića, Hamdiju Mahmutagića, Ibrahima Burzića, Ahmeda Šahinovića, Hilmiju Šomića i Fikreta Baltića. Svi oni, koje su pobile paravojne formacije Fikreta Abdića, svojom su šehidskom krvlju za vijeke vjekova pokazali istinski patriotizam i otpor separatističkim tendencijama koje su još od septembra 1993. godine dolazile od političkog i vojnog rukovodstva Abdićeve tzv. AP Zapadna Bosna. Posebno hladan i tužan decembarski dan bio je upravo onaj na prijelazu iz jeseni u zimu. Tog 21. decembra 505. brigada izgubila je nesebičnog patriotu, komandira, bezbjednjaka, člana komande Šeherzada Šarića, među saborcima poznatijeg kao Šarka.

Šeherzad Šarić (sin Huseina i Emine) rođen je 1956. godine u Banjoj Luci, gdje je s roditeljima živio u prvim godinama svog života. Prva četiri razreda osnovne škole pohađao je u Vrnograču kod Velike Kladuše, a naredna četiri u Bužimu. Srednju trgovačku školu završio je u Bihaću 1975. godine, a potom i vojni rok u Zaječaru. Nakon toga se zaposlio u Zemljoradničku zadrugu “Bratstvo” u Bužimu, gdje je radio sve do početka agresije na Bosnu i Hercegovinu. U aprilu 1992. godine uključuje se u redove Teritorijalne odbrane (TO) Bužim, kada preuzima dužnost komandira Prvog bužimskog voda. Sa saborcima je sudjelovao u odbrani Bosanske Krupe, potom u držanju straže na Banjanima i Dobrom Selu, u akciji “Munja ‘93”… Poginuo je 21. decembra 1993. godine u rejonu Čardak, u velikokladuškom naselju Todorovo, pokušavajući s grupom boraca dobrovoljaca vratiti izgubljeni položaj. Ukopan je u mezarju Isakovići u Bužimu. U svom ratnom putu Šeherzad Šarkić Šarka bio je borac, komandir odjeljenja, komandir voda, pomoćnik komandanta za bezbjednost u bataljonu i referent organa bezbjednosti, a na ovoj je dužnosti i poginuo. Autor je amblema Izviđačko-diverzantskog voda “Gazija”. Pohvaljivan je od komandanta brigade i komandanta korpusa. Posthumno je dobio najveće ratno priznanje, značku “Zlatni ljiljan” 14. augusta 1994. godine, te je proizveden u čin kapetana Armije RBiH 12. januara 1996. godine. Plaketu Općine Bužim dobio je 2011. godine. Sa suprugom Hasedom dobio je sinove Isu (1982) te Šeherzada (1986).

Šeherzadova supruga Haseda kaže da je njen muž još u četvrtoj godini života ostao bez majke. Odrastao je s ocem Huseinom i maćehom Ajšom, koji su dobili još dvoje djece, kćerku Šeherzadu i sina Jasmina. “Šeherzad i ja smo se vrlo rano upoznali jer smo išli skupa u osnovnu školu, u peti, sedmi i osmi razred. U petom razredu smo čak i sjedili u istoj školskoj klupi. Iz tog perioda ga pamtim kao sramežljivog dječaka i dobrog prijatelja. Nije bio sebičan ni egoističan i volio je pomagati drugim učenicima. Posebno je volio matematiku, nogomet i atletiku. U osnovnoj školi je bio prosječan, dok je u srednjoj bio odličan učenik. Oboje smo završili trgovačku školu u Bihaću. Za vrijeme srednje škole pola godine smo provodili u učenju, a drugu polovinu u praksi u zadruzi ‘Bratstvo’. Nakon škole, oboje smo se zaposlili u ovoj zadruzi. Šeherzad je ubrzo otišao na služenje JNA u Zaječar. U vojsci je bio na dužnosti vojnog policajca, a nakon toga i u rezervnom sastavu policije. Po dolasku iz vojske među nama se rodilo prijateljstvo koje je ubrzo preraslo u veliku ljubav, a na koncu i brak. Vjenčali smo se 17. aprila 1978. godine. Bio je vrlo duhovit i romantičan, a naš brak je bio kao iz bajke, s puno ljubavi i sreće”, prisjeća se Haseda.

Nakon četiri godine braka, Šeherzad i Haseda dobili su sina Isu. Prema prognozi doktora, Isa se trebao roditi 7. maja, ali se rodio na njihovu godišnjicu braka, 17. aprila. Četiri godine kasnije, 17. novembra, rodio im se sin Šeherzad. I od tada su oboje imali poseban odnos prema broju 17, a posebno 17. aprilu. Zanimljivo je da se na taj datum rodila i jedna djevojčica koja je po Šeherzadu Šariću dobila ime, a čiji je otac bio njegov prijatelj i saborac. “Rahmetli Šeherzad bio je brižan otac i dobar suprug i porodica mu je uvijek bila na prvom mjestu. Često smo odlazili na izlete, potom na odmor na more, trudeći se da što više vremena provodimo s djecom. Voljeli smo dosta sličnih stvari, čitanje knjiga i muziku. Naš omiljeni pisac bio je Meša Selimović, a knjiga Derviš i smrt. Šeherzad je preferirao sevdalinke, a ja zabavnu muziku. Nije se volio fotografirati. Od sportova je najviše volio atletiku i ribolov. Često je ribario s društvom, a najviše s učiteljem Bekirom. U predratno vrijeme zanimao se za politiku. U profesionalnom radu, ali i privatnom životu stalno je težio pravednosti i ljudi su ga kao takvog voljeli i cijenili. Posjedovao je organizacijske sposobnosti i sa svakim je znao uspostaviti lijepu komunikaciju. Doista nisam upoznala nekog ko s njim nije imao dobre odnose. Kao uzoran sin, otac i suprug, posjedovao je skup najviših moralnih vrlina čovjeka. Tako smo živjeli miran i skladan porodični život, a onda je došao nesretni rat koji je mnogima uništio živote, brojne majke ostavio bez djece, djecu bez očeva, supruge bez muževa. Početkom rata Šeherzad je posjedovao samo pištolj. Tek prilikom polaska u Bosansku Krupu nabavio je automatsku pušku koju mu je poklonio mještanin Meho Ljubijankić. Pozivajući ljude da idu braniti Bosansku Krupu, govorio im je da se Bužim ne brani u Bužimu, već u Bosanskoj Krupi, Bihaću, Bosanskom Petrovcu, Velikoj Kladuši i drugim mjestima.”

Šeherzad Šarić Šarka stupio je u odbranu Bosanske Krupe kao pripadnik rezervnog sastava policije i u tim borbama sa saborcima sudjelovao u zaustavljanju neprijateljskih snaga, te izvlačenju civila s desne strane Une. Po povratku iz Bosanske Krupe stupio je u Štab TO Bužim na dužnost komandira voda Prvog odreda, gdje je ostao na dužnosti sve do 21. jula 1992. godine, kada je postavljen na dužnost pomoćnika komandanta za bezbjednost u Prvom bataljonu 105. bužimske udarne krajiške brigade. Učestvovao je u akciji oslobođenja Ćorkovače 7. oktobra 1992. godine, kada su zaplijenjene prve značajne količine naoružanja i opreme, što je omogućilo efikasniju organizaciju odbrane. Sudjelovao je i u bitkama na Ravnicama, potom u “Munji ‘93”, Liđanima, Čajićima, Liskovcu i Todorovu.

Od samog početka rata pa do jula 1992. godine u Šeherzadovom vodu bio je i Asim Bajrić. “Šeherzad je bio dio prve čaršijske dobrovoljačke formacije koja je sudjelovala u odbrani Bosanske Krupe. Po povratku s Krupe on je ubrzo postao komandir Prvog bužimskog voda, koji je u startu brojao oko trideset, a kasnije mnogo više ljudi. Prva značajnija bitka nakon toga, u kojoj je Šaranov vod sudjelovao, bio je napad na Bužim za Kurban-bajram 1992. godine. To je bilo u naselju Kekići. Šaranov vod odigrao je bitnu ulogu u sprečavanju tih napada. Onda smo išli na Dobro Selo, Banjane, pa na Radoč. Gdje je god u početku bio kakav neprijateljski napad, Šaran nas je dizao i išli smo u ispomoć. Na Sipu smo boravili 13. juna 1992. godine, kad je poginuo Jasmin Abdić. Poslije toga smo išli na Banjane, kad su izgorjele neke kuće i kad su se naši povukli i četnici bili došli s Groblja skoro na Banjane. I onda se uspostavila linija na Banjanima, gdje smo u narednom periodu držali straže. Šeherzad je u međuvremenu otišao iz našeg voda na poziciju bezbjednjaka u Prvi bataljon”, prisjetio se Asim Bajrić.

Po Asimovom kazivanju, Šeherzad je bio velika poštenjačina, krajnje iskren i jednostavan čovjek. Kako kaže, Šeherzadova komunikacija s borcima više je ličila komunikaciji roditelja s djetetom: “Šeherzad je bio desetak godina stariji od mene i jedan od najstarijih u vodu, što mu je vjerovatno, pored ostalih pozitivnih osobina, i bila preporuka za poziciju komandira voda. Kao iskusan čovjek, znao je dati dobru sugestiju svojim saborcima, posebno u napetim situacijama na relaciji borci i starješine u bataljonu. Često je koristio uzrečicu ‘sine’. Sjećam se, kad smo u jednoj situaciji nakon bitke ‘Munja '93’ ultimativno reagirali na neke poteze komande bataljona, rekao mi je: ‘Sine, kriva Drina se ne ispravlja. Poslušaj me, nemoj, jer ne vrijedi. Znam te ko si i šta si, ali vjeruj da se to ne može promijeniti.’ Znao je na tako lijep način skrenuti pažnju na nešto što nije dobro u ponašanju i djelovanju nadređenih, ali isto tako što je teško ili gotovo nemoguće promijeniti iz perspektive običnog borca. O njegovom patriotizmu suvišno je govoriti jer je on svojim djelom jasno potvrdio odnos i brigu prema narodu i domovini.”

Izvjesno vrijeme u toku rata prvi pretpostavljeni Šeherzadov starješina bio je Zijad Nanić, koji pamti dosta detalja. “Prvi bužimski vod iskupio se oko rahmetli Šeherzada, koji je bio njegov prvi komandir. Koliko se sjećam, taj je vod brojao i do 58 ljudi, što je bila haman četa. U njegovom vodu tad su bili Asim Bajrić, Safet Mustafić Kanta, Emir Nanić Puljo, Feđa Mustafić, Huse Čaušević, Fesudin Šahinović, Husein Šahinović Prco, Hasan Šahinović Kobac, Mustafa Šahinović, Hamdija Nanić Mujo, Edin Ćosić, Janjac i drugi. I on je s tim vodom učestvovao u odbrani Bosanske Krupe 22. aprila 1992. godine. Kasnije je taj vod uključen u formaciju Prvog odreda, pa Prvog bataljona. Nakon toga, Šaran je postavljen za bezbjednjaka u odredu i bataljonu, da bi poslije ‘Munje’, negdje krajem januara 1993. godine, došao u komandu za mog saradnika. Od tad pa sve do pogibije on je bio referent u komandi. U početku se on puno ‘nećkao’ i odbijao, a sve na tragu pogrešne priče da se u komandi samo sjedi, jede, izmotava i slično, a da su pravi borci jedino oni koji idu na liniju. Šeherzad je bio stariji od mene sedam godina i u JNA je bio vojni policajac. Kao bezbjednjak u bataljonu, pokazivao je određeno znanje oko organizacije, ustroja, pisanja izvještaja i slično, i tu se već vidjelo da puno ‘odskače’ od ostalih. Zbog toga sam ga i uzeo za saradnika. Na toj poziciji je i poginuo.”

Šeherzad je poginuo u naselju Todorovo dok je sa svojom grupom boravio na isturenom komandnom mjestu (IKM). Kad su jedinice 505. brigade 5. korpusa zauzele Todorovo, na tim položajima ostale su duže vrijeme. Onda je komandant Nanić formirao dva tima za komandovanje na IKM-u Todorovo. Šaran je bio u ekipi Abida Durakovića, koja je zamijenila Zijadovu grupu. O toj primopredaji i Šaranovoj pogibiji Zijad kazuje: “Kad su došli na IKM da nas zamijene, ja sam im u detalje objasnio situaciju u zoni odgovornosti IKM-a, naše i njihove položaje, najkritičnija mjesta i moguće pravce napada. Dok sam im to objašnjavao, Šarka je ležao na jednom stolu u uglu učionice. Kad sam završio primopredaju, priđem mu i pitam ga: ‘Šta je, stari, nisi mi nešto u formi?’, na što mi je on odgovorio da ga nešto zub zafrkava. A ja mu kažem: ‘Pazi, Đuka, prvo čuka’, sugerirajući mu da bude oprezan, a on mi je samo kazao da se ne sekiram. A on je često imao običaj kazati kako je u ratu bitan mozak, u smislu: ko ima ‘čuku’ i ko razmišlja, taj je u ratu gornji. I tako smo se mi obostrano zvali Đuka, po onoj narodnoj izreci: ‘Kad je muka, gdje si, Đuka?!’ I tu smo se zagrlili i rastali. To je bio naš posljednji susret. Nažalost, u tom posljednjem njegovom potezu najmanje je bilo mudrosti jer je sve uradio pod dejstvom emocije i adrenalina, što ga je i koštalo glave. On je poprilično neoprezno uletio u krilo ‘autonomašima’, gdje je i ubijen. U noći naše primopredaje bilo je mirno, međutim, sutradan su ‘autonomaši’ napali i zauzeli Hrdala, jednu kotu iznad Čauševića, blizu rezervoara. Nakon pogibije, njegovo tijelo odvučeno je na neprijateljsku stranu. Dva dana poslije je razmijenjen.”

Šeherzadova pogibija za Zijada bila je strašan gubitak. Kako kaže, na pogibiju rođaka i komšije Hrke Nanića, prve žrtve tzv. “autonomije”, nadovezao se i Šaranov gubitak. “Njegovom pogibijom izgubio sam, prije svega, velikog prijatelja, a onda i vrlo odanog saradnika i starješinu. Među nama je vladalo veliko povjerenje. U nekim situacijama kada se komandant Nanić i ja nismo slagali oko nekog pitanja uvijek je stajao na moju stranu, a i komandanta je strašno cijenio. Više puta mi je govorio kako je komandant pametan i da je pravi genijalac. Međutim, kad me u novembru 1993. komandant poslao na IKM u Todorovo, kaže meni Šaran: ‘Nemoj ići. Eno mu drugih starješina, neka njih pošalje.’ Ja mu odgovaram: ‘Moram. Vidiš da su ga svi ostavili na cjedilu. Ja ga neću izdati.’ Kada sam se vratio s IKM-a nakon devet dana, iako sam u komandu stigao oko 2 sata ujutro, čekao me je i čvrsto me zagrlivši rekao: ‘Ubio si me kad si rekao da ga nećeš izdati. Ubio, ubio.’ Pri tome su mu oči bile pune suza.”

Prema Zijadovim riječima, Šeherzad Šarić bio je čovjek koji je imao uredan porodični život, veliki ugled u čaršiji i među radnim kolegama u zadruzi, te nadasve dobar borac i patriota. “Sve vrijeme zajedničkog boravka u komandi imali smo odlične odnose. Znao je on dosta toga oko pravljenja mreže saradnika, uzimanja i kontroliranja podataka koji su mene zanimali. Doista je bio nezamjenjiv. Bili su i neki drugi dobri saradnici, ali ni jedan nije imao to njegovo znanje i vještinu. Onda je bio čestit i korektan čovjek. Još dok je radio u zadruzi ‘Bratstvo’, slovio je za izrazito poštena trgovca, bio je oličenje poštenja i odgovornosti. Šta god da se o njemu dobro napiše, malo je, jer on je bio posebna ‘ljudeskara’ u našoj čaršiji”, istakao je Zijad Nanić.

Pomoćnik komandanta za mobilizaciju i popunu 505. brigade Remzija Ičanović boravio je u posljednjoj Šeherzadovoj smjeni na IKM-u u Todorovu. Kako navodi, noć i dan proveli su skupa i rastali su se neposredno pred Šeherzadovu pogibiju. “Prvog dana naše smjene, 21. decembra, oko 9.30 sati počeo je silovit artiljerijski napad na kotu Hrdala. Znali smo ko se nalazi na toj koti i kako je riječ o iskusnim borcima jer smo prethodnu noć Šarka i ja obišli taj položaj i dugo uz kahvu razgovarali s komandirom i njegovim borcima. Kao iskusni oficir, Šarka nije ništa olahko shvatao pa je tako i izražavao određenu sumnju i dodatno savjetovao komandira kako da brani povjereni položaj. Kako je bitka odmicala, tako smo i mi postajali sve više svjesni da naši borci neće dugo moći izdržati svu tu silnu artiljeriju. Ubrzo smo shvatili da je neprijateljski cilj po svaku cijenu osvojiti Todorovo, gdje se u prostorijama osnovne škole nalazio naš IKM. Negdje u akšamsko vrijeme izgubili smo svaku vezu s našim borcima koji su branili Hrdala. U tim trenucima, kad je zavladala panika, od svih članova tima Šarka je pokazivao najveću pribranost i jedini je od članova komande na IKM-u bio svjestan novonastale situacije i pravca mogućeg neprijateljskog prolaza prema školi”, navodi Remzija Ičanović.

Šeherzad i Remzija rastali su se oko sat prije Šeherzadove pogibije. To je bilo na mjestu preko puta škole u Todorovu. “Nakon što su pale linije na Hrdalima, naši vojnici su se raštrkali u raznim pravcima. U jednom trenutku Šaran je došao u komandu i rekao: ‘Ko će sa mnom, autonomaši idu uz jarak?!’ U učionici je bila jedna puška na stolu, koju sam uzeo. Uz to mi je Šaran dao i jednu bombu. I ja sam krenuo s njim. Pretrčali smo od škole preko ceste vjerujući da bi iz tog pravca neprijateljske jedinice mogle krenuti na školu. U tim momentima smo bili prepušteni sami sebi i samoinicijativno smo djelovali. I tu smo neko vrijeme branili prilaz školi. Nakon nekih pola sata, Šarana je neko zovnuo gore iz škole, govoreći mu: ‘Šarka, Šarka, naredio je komandant da ideš naprijed i povedeš 15 ljudi, sedam iz Hansovog voda i osam iz voda od Gumenog i da vratiš tu kotu.” Tad mi je izvadio još dvije svoje bombe. Kaže: ‘Remzo, ti ostaješ ovdje sam. Ko god naiđe dolje uz kulu, ti pucaj, naši nisu garant.’ I otišao je u noć s 15 ljudi, u pravcu tih Čauševića, ispod Hrdala, s namjerom da povrate izgubljene položaje. Krećući se u tom pravcu, vjerovatno su se mimoišli s grupom naših vojnika koji su se povlačili. Po pričanju preživjelih, kad su izišli na tu kotu, Šarana je pokosio rafal. U tom momentu ostali su se razbježali i vratili nazad.”

Baš u vrijeme Šeherzadove pogibije njegova supruga Haseda doživjela je posebno stanje: “U jednom momentu sam stala kao ukočena kod radnog stola u kuhinji. Pred oči mi je došla slika njegovog lika, a ja sam zamišljala u sebi: ‘Bože, koliki će biti Šeherzad kada pogine i da li će moći stati na naš kauč kad ga donesu?!’ Potom se njegova slika munjevito udaljila. Izašla sam ubrzo iz tog čudnog stanja i sama sebi govorila: ‘Bože, o čemu ja to razmišljam?!’ U tom momentu njegova jakna vjetrovka, a koju sam prethodno oprala i stavila da se suši na kapak iznad šporeta, pala je na pleh šporeta. Rukav na jakni je progorio. Od svega toga sam postala totalno nervozna i bez kontrole šta radim. Kada sam saznala da je nestao i da ga traže, uvjeravali su me da je živ, a ja sam osjećala da je mrtav. Praznina u mojoj duši i veliki bol koji sam osjećala poslije udaljenja njegove slike ukazivali su mi na to. Kao da mi je u tom trenutku poslao nevidljivu poruku da odlazi, a ja sam to vizuelno primila, i to je bila istina. Kasnije, kad je dovezen kući, vidjela sam da je sat na njegovoj ruci stao tačno u ono vrijeme u koje sam ja doživjela sve navedeno. I danas čuvam njegovu jaknu koju sam taj dan sušila na šporetu.”

Haseda s ponosom ističe da je njen Šeherzad bio dobar i nesebičan borac koji se maksimalno davao u odbranu Bosne i Hercegovine. “Nije bio ratni profiter i nikada kući nije donio bilo šta od ratnog plijena, izuzev nekoliko knjiga koje je spasio od paljenja. Bio je pravedan prema zarobljenicima neprijateljske vojske i nije dozvoljavao da se maltretiraju ni fizički ni psihički. Iako je u toku rata kući dolazio vrlo rijetko, samo kad bi djeca bila bolesna, pamtim da je tad volio čitati prijevod Kur'ana. Sve vrijeme rata vjerovao je u pobjedu bosanske vojske i ličnim primjerom doprinosio podizanju morala kod svojih saboraca. Ratnik koji je zaslužio da se često spominje, mada u proteklim godinama to baš i nije bio slučaj. Šeherzadova pogibija mi je bila najteži moment u životu. Od tada do danas svojoj djeci sam bila i majka i otac. Hvala Allahu, mislim da sam ih izvela na pravi put. Oni sada žive svoje živote i imaju i svoje familije. Sin Isa ima dvoje djece, sina i kćerku, a Šeherzad ima kćerku. Od države Bosne i Hercegovine smo dobili stan u Bihaću 1996. godine. Država je također mojoj djeci osigurala besplatno školovanje. Mnoge humanitarne organizacije, kao i pojedinci iz arapskih zemalja, pružale su pomoć, posebno Kuvajt, na čemu sam svima zahvalna od srca.”