U zagrebačkom dnevnom listu Danas od 2. februara 1988. godine Izetbegović je pročitao: “Kako su akademik Vaso Čubrilović (1897–1990, historičar i političar u Kraljevini Jugoslaviji, op. a.) i nobelovac Ivo Andrić vidjeli rješenje albanskog pitanja u Kraljevini Jugoslaviji?”, pa je o pročitanom zaključio da je “školski primjer šovinizma i genocida”. Nije mu se dopadao Andrićev izraz “mrka ljepota – Bosna – zemlja historijsko-civilizacijskih diskontinuiteta”.

Kao poznavatelj književnosti, Izetbegović je identificirao razliku američkih i evropskih pisaca jer američki “ne teže da popravljaju svijet niti vjeruju u misiju književnosti u tom smislu”, jer je za njih “ideologija jedna od veoma opasnih stvari ovoga svijeta”. U vezi s tim, ocijenio je da je francuski književnik, duhovni začetnik evropskog realizma, Honore de Balzac bio “veliki umjetnik” jer ideološka uvjerenja u njegovim djelima “nisu nadvladala umjetničku istinu u njegovu viđenju ljudi i svijeta”, pa je sugerirao da treba vjerovati Balzacu umjetniku, a ne Balzacu “filozofu i analitičaru”.

ZALAGANJE ZA PRAVA KNJIŽEVNIKA DA KRITIZIRAJU VLASTODRŠCE

Izetbegović je naročito poštovao stvaraoce književnih i umjetničkih djela, što su neki od njih, i to oni najugledniji, osjećali, pa su uzvraćali svojim divljenjem što on nije klasični, birokratski, već da je državnik produhovljen, pored ostalog i razumijevanjem društvene uloge književnosti i umjetnosti općenito.

Nije uočeno ni jedno pitanje po kome se Izetbegović praktički nije ponašao u skladu s onim što je govorio i pisao, ne samo u običnom životu već i u vrijeme dok je imao ulogu političkog lidera i državnika. Dok je bio na čelu države i vladajućeg političkog pokreta u BiH, nije bilo ni jednog književnika, filozofa ili novinara koji se trebao plašiti da u javnost protiv njega iznese kritičan stav. Znali su da je u vrijeme svoje “robije” ukazivao da diktatori, tirani kao što je Staljin, “sa nipodaštavanjem govore o pjesnicima i intelektualcima”, od kojih su neki pogubljeni jer su “odveć slobodno” napisali pjesme o Staljinu. O tome je Izetbegović tražio odgovor na pitanje zašto diktatore i tirane “pogađa mišljenje ljudi koje smatraju nižim od sebe i koje preziru”. Ocijenio je da je to osobina “sujetnih” koji preziru druge ljude, ali “potajno mnogo drže do njihovog mišljenja, dakle do mišljenja onih koje inače preziru”, pa ih čak i ubijaju da bi uklonili opasnost za sebe i svoju vladavinu.

Upravo zato, Izetbegoviću se dopadala “misao velikog pisca” Ive Andrića da “režimi i vlasti (…) mogu mnogo, skoro sve, ali jedno nikako ne mogu: natjerati ljude da sa zadovoljstvom čitaju pisca koga ne vole”. Posmatrao je ideološke, političke, moralne i etičke strane društvenih pojava i procesa, te otkrivao anomalije uzrokovane ideološkim i političkim stranputicama onih koji vladaju. Znao je za društvena stanja u kojima se agresivno nameće i obavezuje na čitanje onoga što opravdava i veliča ideološki i politički karakter odnosne vlasti, ili pak da se zabranjuje publiciranje i čitanje onoga što dovodi u pitanje vladajuće vrijednosne osnove i ciljeve.

Izetbegović je volio narodne pjesme i pripovijetke jer je u njima otkrivao posebne vrijednosti koje je svojim iskustvom i mišljenjem osvjetljavao. O narodnim pjesmama zapisao je da se “vremenom, idući od usta do usta, sve više bruse i obogaćuju, postajući pri tome sve kraće i sve sadržajnije”, za razliku od većine stvari koje “vrijeme i upotreba istroše”. U narodnim pjesmama i pripovijetkama zapažao je posebne vrijednosti jer “narod nije opjevao pamet, nego hrabrost (…), vrlinu hrabrosti” koju narod cijeni “iznad svih ostalih” vrijednosti “jer je valjda najrjeđa od svih”.

Drame je Izetbegović uvažavao kao put kojim se “izoštravaju moralne dileme” kod gledalaca i čitalaca, jer pitanja “dobra i zla (…), mahana i vrlina (…) dovode do pune svijesti” da je pri tome “svijest bitna”, a da ostaje sporedno što u nekim takvim djelima dobro biva poraženo. Dakle, ukazivao je na prioritetan značaj svijesti čovjeka, jer bez svijesti nema moralnosti u ponašanju. Upravo u tome, pored ostalog, identificirao je veliki društveni značaj umjetnosti jer u sredinama koje su udaljenije od umjetnosti “nalazimo moralnu svijest na nižem stepenu, pa se mnoge naopakosti (…) primaju i održavaju kao nešto normalno i prirodno. Jer da bi se zla uklonila, prvi uslov je da se ona shvate kao zla”, a umjetnost je dobar put ka tom cilju.

UNUTARNJU SLOBODU NIKO MU NIJE MOGAO ZABRANITI

Iako se prvenstveno percipira kao političar i državnik, Izetbegović se u svojoj pisanoj ostavštini otkriva kao vrsni intelektualac, filozof koji je imao izniman osjećaj za esejistička promišljanja i memoarsko-literarna ostvarenja velike vrijednosti. Njegova sklonost da tumači književne pojave i pravce otkrivaju i njegov talent naspram razumijevanja književnokritičkih i književnohistorijskih tema.

Izetbegovićeve izgovorene i napisane rečenice plijene jezgrovitošću i jasnoćom korisnih poruka. I pisanjem i govorom čitaocima i slušaocima bio je sasvim jasan, izazivajući kod njih potrebu da ponovo slušaju njegove izgovorene i čitaju napisane riječi, što je vrlina koja krasi rijetke ljude.
Znalački se koristio metaforama i komparacijama, što čitaocima njegovih tekstova ili slušaocima njegovih izlaganja omogućava da naprečac steknu novo saznanje, da se okoriste, naravno pod uvjetom ako su pažljivi u čitanju ili slušanju, ako imaju nužna predznanja i predodžbe o materiji koju on obrazlaže.

Komparirao je “neprolaznost jedne puste stijene” i “prolaznost ruže koja u svom mirisnom životu brzo ostaje bez svojih latica”, a zatim upitao “šta je bolje” od toga dvoga. Mnogi bi odgovorili da je za ljudska osjetila i dušu, bar za trenutak, bolji pogled i miris ruže, jer se taj izvorno ljudski osjećaj ne može postići vječnim gledanjem u pustu stijenu. Uvjerljiva je i poučna Izetbegovićeva komparacija svjetlosti i tame, odnosno dana i noći jer je “paradoksalno” da ljude “svjetlost lišava nekog ‘viđenja’, a mrak, tama, pomaže da nešto vidimo”, jer da “nije noći, mi bismo ostali prekraćeni za veličanstvenu sliku zvjezdanog neba”.

Mogli bismo reći da je u sebi gajio duhovnu potrebu za lijepim, te ako nije bio u prilici da gledanjem, slušanjem, osjetilima mirisa i ukusa osjeti takve ljepote, on ih je svojim mišljenjem sebi i drugima dočaravao u korist duhovnog zadovoljstva.

Traganje za ljepotom i njeno tumačenje, pomoću svojih misli ne bi li olakšao svoju fizičku neslobodu, Izetbegović je na koncu kapitalizirao približivši je i drugima. Naravno, kako rekosmo, svoje je misli potvrđivao i u praksi tokom svog političkog djelovanja, ostavši dosljedan težnji da mišljenjem otkriva ljepotu unutarnje slobode koju mu niko nije mogao zabraniti.