Potrebno je konačno naučiti razliku između državnog, nacionalnog i narodnog identiteta
 istakle su se neke koje napadaju bez argumenata, služeći se vrlo površno citatima, ili pak zanemaruju istinu. Također pokazuju zavidnu razinu neznanja i brkanja osnovnih pojmova, time i ozbiljnu krizu identiteta, o čemu smo više puta javno govorili i pisali.</p>
<p>Lojalnost prema državi Bosni, odnosno bosanstvo, jeste domoljuban državotvoran osjećaj i ne smije ga se brkati s nacionalnim identitetom. Bošnjaci, Hrvati i Srbi nacionalno su formirani na etnokonfesionalnom načelu i žive u više susjednih država kao autohtono stanovništvo. Nacije su se, historijski, formirale na više, počesto vrlo udaljenih, čak i suprotstavljenih principa. Tako su Amerikanci prvo formirali državu, a onda u taj okvir smjestili naciju, u početku bez autohtonog stanovništva i Afroamerikanaca, tada robova. Kod nas je, zbog različitih razloga, došlo do formiranja nacija preko granica država, na bazi pripadnosti vjeri, po etnokonfesionalnom načelu. Zbog toga se u Bosni nikada nije formirala jedinstvena nacija, dok je u susjednim državama, prije nacionalističkih pokreta u drugoj polovini 19. stoljeća, izvršeno etničko čišćenje i nametanje jedne dominantne vjere koja je bila katalizator formiranja nacije. Tragovi prisutnosti drugih i drukčijih temeljito su brisani, satirani, a nastavni kurikulumi prekrcani krivotvorenim podacima i mitologijom. Nizozemska nacija nastala je u okvirima protestantske države od bivše pokrajine Franačkog carstva u vjerskim ratovima katolika i protestanata. Stoga se nacionalna geneza u državama-republikama bivše Jugoslavije ne može i ne smije, jer to je protivno naučnim principima, poistovjećivati s genezom američke ili australske nacije, a posebno se ne mogu iz toga izvlačiti zaključci. Pogrešne premise daju krive zaključke, a posljedice mogu biti, u najblažu ruku, zbunjujuće.</p>
<p>Da sumiramo, Bosanci, ili kako neki vole nezgrapno reći Bosanci i Hercegovci, jesu građani samostalne, međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine, među kojima ima i onih koji se nacionalno ne izjašnjavaju. Bošnjaci su narod izrastao u naciju koji živi i autohton je u Bosni i Hercegovini i susjednim državama. Alija Izetbegović jeste izjavio 1990. godine da je nacionalna emancipacija bosanskih katolika kao Hrvata i pravoslavnih kao Srba završen i ireverzibilan proces, što su pokazali prethodni i kasniji popisi stanovništva. Kada je poslije rata izjavio da treba njegovati bosanstvo, naglasio je da se ne treba zato odricati identiteta, čime je jasno definirao kako je riječ o domoljubnom, državotvornom osjećaju kod svih građana, odnosno pripadnika triju konstitutivnih naroda. Treba samo pažljivo i s razumijevanjem pročitati šta je rekao. Osnovna teza teksta bila je da se forsiranje bosanstva kao nacionalnog identiteta stvarno nudi samo Bošnjacima, dok kod pripadnika drugih dvaju naroda izaziva otpor i reakciju, pa je pogrešna pasivna legitimacija. Ako je cilj pojačavati domoljubni osjećaj, onda će nacionalno afirmirani Hrvati i Srbi imati vrlo utemeljenih problema s nametanjem bosanske nacije, i paradoksalno, sve će se više udaljavati. Time se doprinosi zbrci i produbljuje kriza identiteta samo kod Bošnjaka. Pripadnici drugih dvaju naroda s tim nemaju problema. Njihovo bosanstvo, tamo gdje postoji, jeste lojalnost državi, osjećaj pripadnosti političkoj zajednici i ni na koji se način ne kosi s nacionalnim osjećajem hrvatstva ili srpstva. Nema niti sukoba jer su oba identiteta, državotvorni i nacionalni, komplementarni. Zbunjeni su jedino Bošnjaci jer im se nameće kompleks nedovoljne lojalnosti državi ukoliko se ne osjećaju nacionalno Bosancima. U Hrvatskoj, naprimjer, termin Bosanac odnosi se isključivo na stanovnika ili pojedinca porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Pritom se ne dovodi u pitanje njegov nacionalni identitet kao Hrvata, Srbina ili Bošnjaka.</p>
<p>Bošnjaštvo se, za razliku od srpstva i hrvatstva, samo među glasnom manjinom Bošnjaka smatra ograničavajućim, gotovo i protubosanskim jer je neuniverzalno i limitirajuće, odnosno čak i getoizirajuće, kako se da čitati u nekim tekstovima. Zbog ovakvih neukih reakcija, doista bi se trebalo ozbiljno zamisliti nad kvantitetom i kvalitetom osnovnih znanja, definicija i deskripcija kod Bošnjaka. Shvatanju definicije i razlike između naroda, nacije i države, kao i identitetima s njima povezanim i iz njih deriviranim, očito se mora pristupiti prosvjetiteljski, iako smo u uvodniku prošlog broja izrazili skepsu u takvu mogućnost. Mudri Alija Izetbegović davno nas je naučio kako neke samorazumljive činjenice treba ponoviti i stotinu puta kako bi bile široko prihvaćene. Možda je vrijeme da krenemo. Od početka, od definicija, od imena stvari, kako kaže Stvoritelj svjetova u Časnom Kur'anu. Često ih i uporno ponavljajući. Tako su to, naime, činili drugi. Latini su rekli: Repetitio est mater studiorum.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Razgovor s čovjekom za kojeg sam mislio da je ludSljedeći članak
Svaki grad na ovom svijetu ima svog Seju
PROČITAJTE I...
Zašto je Alija Izetbegović, nakon teškog pregovaranja, potpisao Daytonski sporazum
Nakon propasti Aprilskog paketa stvorio se vakuum u koji je vrlo vješto ušao Milorad Dodik i u dobroj mjeri usporio ili zaustavio procese promjena u skladu s Daytonskim mirovnim sporazumom i njegovim Aneksom 4, koji su se odvijali baš kako je to na vrijeme shvatio Alija Izetbegović, korak po korak, ne naglo i radikalno
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao