Priča Ajka kako godinama oka nije sklopila. Satrala je, veli, tuga za djecom. Pa i te silne brige za “Hambarinkinom ogradom” i ovim trenutkom, u strahu da ga ne dočeka. Jer, kako dinski dušmani drugačije nisu dali nego da se za pobijeni narod vjere Muhammedove, a. s., po Prijedoru proširuju neki postojeći haremi, a ne, kako bi to bio red, svi da se pokopaju na jedno časno mjesto, Huse i Ajka Mujdžić sjete se da se baš na tu njihovu ogradu, zvanu Hambarinkina, a nasred Čarakova i ispred društvenog doma, mogu komotno pokopati šehidi. Pa i njihova tri sina.

Nasred širokog, friško predizborno asfaltiranog trotoara, pod debelom hladovinom zgrade Osnovnog suda u Prijedoru stoje dvoje ljudi. U njih se u prolazu začuđeno zagleda svijet. Jutro je. On, onako suhonjav i blijed, sav ispijen i rano ostario, nenaspavani službenik Islamske zajednice. Do kostiju ga oglodali ljudi i vrijeme. Nervozno cupka desnom cipelicom promatrajući ostale zgrade u blizini. Socijalistička zdanja ovlaš okrečena nekim tobože življim bojama i dalje su mu djelovala sivo i sablasno. Gotovo prijeteći.

Administrativni centar Prijedora s nekoliko zgrada u nizu. Do zgrade Suda, s lijeve strane, stoji pošta. S desne je prijedorska policija. Kraj nje, u nekakvom kiosku ispred šarene rampe, sjedi policijski službenik. K'o biva, čuva nešto. Ona rampa mu došla nekako k'o šekerić, crveno-bijela. Policajac, onako pospan i debeljuškast, promatra ih kroz staklo, žmirkajući čas na jedno, čas na drugo oko. Do službenika stoji sekretarica Midheta, za ovakve prilike uvijek posebno odjevena. Na glavi mahrama u tonu s kompletom ispod i s hrpom teftera pod lijevom rukom. Preko desne velika ženska torba. Prkosi tako smrknutim prolaznicima nasred tog trotoara izbjegavajući im poglede. Pokatkad bi popravila naočale.

Oteglo se nešto to njihovo stajanje i šutnja. Službenik pomalo slabih živaca i bolesne kičme, koja mu ih i dalje svakodnevno jede s ostatkom zdravlja, pogleda malo bolje u onog policajca. Policajac iznenađeno pogleda u njega. I kao da se odnekud prepoznaše! Onaj se policajac naglo trgnu iz polusna u koji je bio podobro utonuo. Popravi se u onoj stolici i okrenu glavu na drugu stranu. Tako i službenik…

HAMBARINKINA OGRADA

Nekako istovremeno, ispred zgrade Suda na prometnoj aleji zastade auto. Iz auta ispade Zijad zvani Praga. Požurio da što prije otvori vrata svojoj nani Ajki pa da zbriše. Priletješe i ono dvoje. Službenik s jedne, a sekretarica s druge strane uzeše Ajku pod obje joj ruke pa polahko prekoračiše usku zelenu površinu. Ajka stade na široki trotoar pred Sudom, pa uzdahnu. Konačno je dočekala i taj trenutak. Samo još to, pa i dušu da pusti. Više je ništa nije bilo briga. Nakratko pogleda u onu zgradu, pobroja joj pendžere, pa se osmjehnu. Na Ajki na kat haljine, dimije i bluza u sitne đulove, preko leđa bijelo štrikano jeleče. Veli, da ne ozebe. Na nogama joj crne zepe. Glavu i ramena prekrila širokom keranom šamijom. Sva nekakva čista, svijetla i bijela. Unuk Praga odleti nazad za volan, pa u potragu za parkingom. “Sad ću ja!”, viknu.

Sav taj prizor iz još deblje hladovine zgrade gradske uprave, s onu stranu aleje opasane drvoredom, promatra i vesela glava Jovana Raškovića. Poskup i loš uradak nekog vajara početnika.

Službenik, sekretarica i Ajka uđoše u Sud. Službenika obuzele neke emocije. Posljednjih mu godina stalno osciliraju. Rastresen, a mlakonja. Sad bi haman pa zaplakao nad tom Ajkom, Midhetom i sobom samim, a i zbog trenutka. A do prije minut najradije bi išao pa zubima grizao onog tamo policajca. Ali, nejse… Uzeo staricu pod ruku pa uz stepenice. “Pa polahko”, veli Ajka. “K'o uz minber.” Na svakoj stepenici bi stani, pa othukni. Pa bismilla! I tako do vrha. I dok su se penjali, iza njih je skakutala Midheta. Čas lijevo, čas desno, po visokom stepeništu pridržavajući Ajku da ne padne. Skroz do vrha i vrata kancelarije.

Ajka koračala ozarena lica. Veli kako joj se onim trotoarom od auta do ulaznih sudskih vrata učinilo kao da pređe i sirat-ćupriju, a onim stepenicama k'o da se pope uz svih sedam nebesa. Jer tamo, helem, iza onih vrata pred koje je sjela na ohabanu parkovsku klupu doprtljanu odnekud u sudski hodnik sjedi neko ko će to njeno breme proćerati kroz teftere, pa će ona sada čiste duše pred dragog Allaha. Priča Ajka i kako godinama oka nije sklopila. Satrala je, veli, tuga za djecom. Pa i te silne brige za “Hambarinkinom ogradom” i ovim trenutkom, u strahu da ga ne dočeka. Jer, kako dinski dušmani drugačije nisu dali nego da se za pobijeni narod vjere Muhammedove, a. s., po Prijedoru proširuju neki postojeći haremi, a ne, kako bi to bio red, svi da se pokopaju na jedno časno mjesto, Huse i Ajka Mujdžić sjete se da se baš na tu njihovu ogradu, zvanu Hambarinkina, a nasred Čarakova i ispred društvenog doma, mogu komotno pokopati šehidi. Pa i njihova tri sina. Šta će im, veli Huse, ta zemlja?! “Bit će je svakom puni i nos i usta”, govorio bi.

Svakako u ćošku, uz harman, stoji nekolicina nakrivljenih starih nišana iz ko zna kojeg vakta, a na komadiću vakufske zemlje. Umiralo se i ginulo u tom Čarakovu u epizodama i prečesto. A opet, ta njihova ograda našla se nekako u centru sela uz dotrajali društveni dom, u kojem se nekada klicalo bratstvu i jedinstvu. K'o biva, eto i na lijepu mjestu.

Još u muhadžirluku u Sanskom Mostu Huse i Ajka sakupe ljude iz sela pa im tako kažu. Vele, mi to halalimo, a vi kako hoćete. Narod jedva dočekao i prihvati. Ali, u svom tom halu i belaju preseli Huse. Želja mu bila da negdje u ćošku ukopaju i njih dvoje i kraj njih, ako ih nađu, i njihova tri jablana, tri vite jele… Tako i bi! Narod prihvati. Na Husinoj dženazi okupi se svijet i Huse ode svojoj djeci u tu svoju ogradu, u prvom redu, s prvim šehidima. Ode Bogu na istinu. Ajki ostavi u amanet preostali dio posla. Ako nađe djecu, da ih redaju do njega, a nju do kojeg od njih trojice zapadne mjesto. Ako ih uopće i nađu. Eto, tako je to bilo.

Ali, ne lezi vraže! Administracija k'o administracija, a zemlja na Husi. Hajd’ u grunt, poleti u katastar… Djeca, ona živa, rasuta po bijelom svijetu, a kopanja i dženaze davno započeti. Na Hambarinkinoj ogradi zalijevanoj Ajkinim i Husinim znojem i znojem njihove djece, istoj onoj na kojoj se kopalo, oralo, sijalo, želo i bralo, kradom grlilo, nakon seoskih priredbi u društvenom domu lomila srca, eno, redaju se humke zalivene suzama. Sve jedna do druge, a po njima trava. I kao da će im ona ograda biti i potijesna…

I od te Husine dženaze Ajka se nije smirila. U glavi joj samo to bilo. Samo još to da obavi, pa dušu da pusti i legne tamo u onu Hambarinkinu ogradu. Među njih četiri stotine i trinaest. Pa i kraj svoje drage djece, Jasima, Hameda i Alije, ako ih ikada nađu. I samo da ih nađu. Pa, kost jednu barem… S tom mišlju bi lijegala i ustajala. A samo svog Jasima našla.

U memljivom hodniku Suda Prijedora, umorna lica i s knedlom u grlu, sluša onaj službenik tako Ajku pred zamandaljenim vratima iza kojih su, neuzubillahi, haman zebanije. Prepriča mu časkom Ajka po ko zna koji put tu svoju muku, milujući mu koščate ruke. Za Ajkinim leđima sjedi Midheta. Sluša i grca. I njoj dva brata ubijena. Dva oka u glavi. U tom pristiže i Praga. Jedva pronašao parking pa stao kraj njih i cupkajući nogama nervozno otresa glavu.

Bila su to ona prednotarska poratna vremena pa je i onih lesperina trebala čitava hrpa. Šest ugovora na po isto toliko strana. A sve je to valjalo pripremiti, prepravljati, pročitati po šest stotina puta… Sve je to Midheta pripremila. Ponijela onaj veliki zeleni pečat i zelenu tintu. Službenik sjedi i sluša Ajku. Godi mu nekako toplina tih njenih staračkih ruku. Zamišljao bi ih nekad, njih četiri stotine i trinaest, na tribinama nekog stadiona. Onda bi ih zamišljao u nekakvoj fabrici. Njih i njihovih osam stotina dvadeset i šest ruku… A onda ih je pretvarao u zemljišnu površinu množeći četiri stotine i trinaest puta po dva kvadratna metra za svakog. Pa bi padao u košmar, budio se, pa se sjetio da zemlje treba još. Jer, helem, mora se i kraj kaburova proći. Da se ne gaze, da im se rahat može prići. Elham proučiti…

Na kraju bi, sluđen s tim svojim računicama, dobio rezultat: dva dunuma ljudskih kostiju. Među njima mu babo, na svoja dva kvadrata Hambarinkine ograde, koja će sada, eto, i njegovim potpisom postati čista. Jedan kroz jedan!

ZEMLJA NAŠIM ŠEHIDIMA

Nedugo zatim, prozvaše ih. Zamišljeni, svako u svom halu i belaju, uđoše u prašnjavu i sparnu sudsku kancelariju. Službeniku još od logora nekako najodvratnije te prozivke. Ispred njih se popriječio prastari hastal. Sav nekakav očevedan i dotrajao. Bog sami zna šta sve pamti. Iza hastala dvije sudske službenice. Ona starija sjedi za starom pisaćom mašinom, za svojim stolčićem u ćošku, naslonjenim na onaj veći, sva okružena hrpom okruglih, kockastih, velikih i malih pečata, indigo-papirom i registratorima i u crnini. Umorno i tužno razgleda onu skupinu ispod naočala “a la Stane Dolanc”. Uzdahnu! Frizura istočnoevropska-službenička, starog kova. Onako nešto k'o u Angele Merkel. Ustade i zatvori prozor jer će, k'o biva, istog trena da je dokrajči promaha.

Mlađa joj kolegica, onako oštra, ofarbana u plavo, u crnoj haljini na bretelice, za ljetno doba godine skrojene od neobično debelog materijala. I dok rukama kosača, golih ramena slaže registratore, oficirski naloži strankama da sjednu. Onaj službenik sjede polahko s Ajkine desne strane, primjećujući da im nijedna stolica nije ista. Sekretarica Midheta sjede s lijeve i započe službeno s pripremom svečanog čina kojim će ta evlija Božija, Ajka Mujdžić, sa svojih staračkih pleća konačno skinuti sav dunjaluk. Eto, tolike su joj se činile te njene brige. Otići pred Boga, dž. š., a bez da pritisne prst u onu tintu pa ostavi traga na onoj bjelini po šest stotina puta pročitanog papira?! Ni govora! I eto, konačno će i to.

Veselo žmirka. Čarakovska Merdžan kaduna! A i deverale su te žene po Čarakovu. Za života gorile džehennem. Što od svekrve i muža, što od kuke i motike, vila i grabalja, krava u štali i djeteta u bešici. Noktima se čupalo svako zrno ‘šenično i iz njega kukolj i žižak. Svako zrno graha, jaje pod kvočkom, maštrafa varenike ili mlada masla… Trebalo je nahraniti sitnu čeljad, kupiti im barem jednu obuću godišnje. Da se ne sramote, da od njih budu ljudi. Tako i Ajka. Na kraju ih pobiše. Sad joj, eto, sreću čini da gleda u onog službenika, grli Midhetu. Sve se uznevijereno okreće okolo. Unuk Praga nije imao gdje da sjedne, pa je stajao desno od službenika.

I dok je mlađa sudska službenica trgala one njihove papire, pregledala ih i uspoređivala, njih se četvero s druge strane stola zgledaju i šute kao na optuženičkoj klupi. Otegla se tišina. U nekom trenutku i sasvim iznenada ona službenica viknu na Ajku: “Gospođo, je l’ znate Vi gdje se nalazite!?” Ovo se troje trgoše. Ajka ne ču dobro, pa ostade mrtva-hladna. Odavno je malo nagluha pa sjedi tako mirno. Okrenu se onom službeniku koji se približi njenom desnom uhu da nervozno ponovi pitanje.

“Ajko, pita te gospodična znaš li gdje se nalaziš?” Istog trena, kao zapeta puška, službenica se okrenu pa plotunski opali: “Vi šutite!” Ajka je malo zbunjeno pogleda pa veli toj službenici: “A, ‘ćeri moja draga, pa dakako da znam. Pa u Sudu!” Službenica prvo odšuti, a onda, očito nezadovoljna odgovorom, ustade do ormarića iz kojeg izvadi nekakav dezodorans pa se malo osvježi ispod kudravog pazuha.

Pomalo otegnuto i za oktavu niže, vraćajući se za onaj široki hastal, postavi Ajki i drugo pitanje: “A, gospođo, znate li Vi uopšte zbog čega ste danas došli ovdje?!” Ajka se, sada već pomalo stidljivo, okrenu prema Midheti koja joj polahko na lijevo uho ponovi pitanje ljutito promatrajući službenicu preko puta. “Ajko, pita te znaš li što si danas došla ovdje?!” Sudska službenica ponovo dreknu kako svi prisutni ima da šute, a samo ona i Ajka ima da zbore. Inače, očito, fajront! Ajka se začudi pa će onoj službenici: “A, draga ‘ćeri, pa došla, Bog ti dragi dao, da u ime dragog Allaha halalim onu dragu zemlju našim dragim šehidima. Da nam se djeca imaju đe kopati.”

Zatečena odgovorom, službenica prvo proguta pljuvačku, pa započe razdvajati spajalice s kojim su bili pričvršćeni listovi ugovora. Zatim ih je, jedan po jedan, dodavala onoj kolegici za pisaćom mašinom. Ona ih je opet preslagivala i među listove trpala indigo-papir. Prekucavala nešto preko njih, ovjeravala hrpom nekakvih pečata, pa opet vraćala natrag pred onog službenika Islamske zajednice koji ih je ljutito potpisivao velikim slovima novim nalivperom, moleći Boga da se sve to samo što prije završi. Midheta i jaranica joj Mirveta kupile mu to novo nalivpero za rođendan. Pero sa zelenom tintom. Kad je sve zeleno, neka je vala i taj potpis boje one trave, davno nikle i po babi mu, i Husi, i Jasimu Husinom, i ostalima na Hambarinkinoj ogradi.

Zatim je Ajka umakala onaj svoj starački šehadet-prst u onu tintu pa pritiskala na papir. Usput stidljivo prozbori i to kako ona, eto, zna arebicu, ali se to ovdje ne pika. A onda s uzdahom i bismillom nastavila dalje, papir po papir.

Sa svakim pritiskom na onu bjelinu papira otkidao bi se s njenih staračkih pleća po grumen tereta lupajući o pod k'o o daske kaburske. Spadao s leđa i duše i s onog Husinog nišana davno ubodenog više glave mu. Srce joj zaigra. Sretna je. Najvažnije da će lagahna k'o ptica pred dragog Allaha i kraj svoje djece. Sići će vala nekako niz one sudske stepenice.

Ona sudska službenica nastavila je na kraju ponovo spajati one ugovore koje je potom valjalo protokolisati, vraćajući ih u prvobitno stanje, ali sada nakićene pečatima i potpisima raznim, a i onim Ajkinim šehadet-prstom. Jedan, pa drugi, pa treći… Na četvrtom joj zaglavi spajalica. Otvori je, okrenu se kolegici za pisaćom strojem, išaretom joj namignu, pa uzdahnu. “Eto, nestade nam municije!”