Zanimljivo je da ga je, kako kaže, rahmetli Safet Isović nagovorio da počne svirati i pjevati uz gusle. On ga je poslušao i osamdesetih je godina bio jedan od najboljih guslara u Bosni i Hercegovini. Čak je s Mujom Novalićem bio jedini Bošnjak na guslarskom festivalu u Tršiću

Piše: Bajro PERVA

Halid Begić iz Vareša među najinteresantnijim je ljudima koje sam sreo u našim krajevima. Ove godine obilježio je 60 godina svog bavljenja muzikom. U osmoj godini života postao je član amaterskog narodnog orkestra u rodnom selu. Bio je najmlađi član i na fruli je svirao bosanska kola. Kako je stasao, njegova ljubav prema muzici nagnala ga je da se okuša i na drugim instrumentima. S vremenom je naučio svirati gusle, šargiju, violinu. Privlačile su ga i druge dionice u kulturnom amaterizmu. Izrastao je u dobrog glumca i imitatora.

O sebi će kazati i ovo: “Rodio sam se 1952. godine u selu Zubeta, podno planine Zvijezde. Moje selo je na 1.150 metara nadmorske visine. Bio sam petnaesto dijete mojih roditelja. Svu moju braću i sestre majka je rodila kod kuće. Kad je trebala da mene rodi, naišli su rudari i na nosilima je ponijeli prema bolnici u Varešu. Rodila me u jednoj kući na putu do bolnice. Kad su me zamotanog u krpe donijeli kući, braća, koja su bila odrasli ljudi, jurila su oca da ga ubiju jer im je bilo krivo što sam se rodio. Čak nisu dali ni da me unesu u kuću. Jedan stogodišnji dedo im je rekao: ‘Nemojte to raditi. Možda će to dijete biti najbolje za roditelje.’ Djedova riječ ih je umirila. Kad me rodila, majka je imala gotovo 50 godina. Živih je bilo nas devetero.”

Da je Halid bio čudesno dijete, svjedoči činjenica da je s četiri godine po kući pjevao pjesme Safeta Isovića i Zaima Imamovića. Kad ga je čuo kako pjeva, babo će njegovoj majci: “Ono naše dijete je blentavo!” Ona mu je rekla da nije, da ne griješi dušu. Halid se prisjeća tih dana pa će: “Navečer hoćemo leći, ja pjevam; ujutro, čim se probudim, ja pjevam. U to vrijeme bilo je pet snaha. One su uglas rekle: ‘Nemoj, djede, tako govoriti. Nemoj ga pometati.’

Kad ga je čuo kako pjeva, neko mu je kupio običnu sviralu. Već u šestoj godini počeo je sviruckati, a u osmoj je znao odsvirati mnoga kola. Tada je postao član orkestra u kojem su, osim njegove frule, bili violina, šargija, harmonika i gitara.

S vremenom je postao i glumac-amater i imitator. Imitirao je ljude i životinje. Posebno je volio imitirati ćurane, žabe i pijevce. U svojoj tridesetoj godini, 1982. godine, učestvovao je na Jugoslavenskom festivalu glume u Valjevu. U žiriju su, između ostalih, bili rahmetli Rejhan Demirdžić i pokojni Miodrag Petrović Čkalja. Poslije njegovog nastupa, Čkalja je rekao da ovo niko na Balkanu ne može ovako izvesti. Dobio je prvu nagradu. Sa 17 godina, kao član KUD “Zvijezda”, bio je na smotri Balkanskog narodnog stvaralaštva, koja se održala u Opatiji. Amateri iz Vareša predstavljali su Jugoslaviju i pobijedili. Halid je nastupio kao frulaš. U Vareš su donijeli dvije zlatne medalje, a u znak zahvalnosti narod Vareša priredio im je nezaboravan doček.

Zanimljivo je da ga je, kako kaže, rahmetli Safet Isović nagovorio da počne svirati i pjevati uz gusle. On ga je poslušao i osamdesetih je godina bio jedan od najboljih guslara u Bosni i Hercegovini. Čak je s Mujom Novalićem bio jedini Bošnjak na guslarskom festivalu u Tršiću. Na takmičenju u Tršiću pola sata pjevao je pjesmu o heroju rada Aliji Sirotanoviću i osvojio prvo mjesto, koje je za dobre pare zamijenio s drugoplasiranim. Kaže da se za to što je tada učinio nikad nije prestao kajati. Inače, prve gusle našao je na tavanu jednog komšije kojem je pomagao da digne meso na sušenje. Pitao ga je čije su, a on je odgovorio da mu je pradjed za vrijeme turske vladavine na njima svirao. Te gusle odnio je kod komšije Srbina da im stavi novu kožu i sredi gudalo. Bio je član Guslarskog društva “Filip Višnjić”.

Od svih pobrojanih instrumenata na kojima svira, najbolje mu leže – gusle. Uz pjesmu o Aliji Sirotanoviću, koja je njegov guslarski zaštitni znak, pjeva i stare junačke pjesme, te šaljive pjesme o svakodnevici.

U knjizi Vuk u kavezu Zdravo Stanišić, Varešanin koji danas živi u Kanadi, napisao je pjesmu o Halidu Begiću. Pjesma je pisana u desetercu, a donosimo njen kraći dio:

Dobro glumi, dobro imitira,

I uz frulu znade da zasvira,

A tek gusle kad u krilo stavi,

Kakav dernek znade da napravi.

Halid Begić iz Zubeta sela,

Taj je nekad išao na s’jela,

Po Ravnima i po Brgulama,

Crnoj Rijeci i Čamovinama…

O Halidu kao čovjeku i umjetniku Saudina Beganović, predsjednica Općinskog društva BZK “Preporod” Vareš, rekla je: “BZK ‘Preporod’ Vareš osnovan je 2013. godine. Od samog osnivanja Halid Begić postao je njegov član i stavio se na raspolaganje svim svojim talentima i dao nesebičnu pomoć u radu. Halida morate upoznati, vidjeti i osjetiti bogatstvo duha i šarma. Halid svira na više instrumenata, a frula i gusle posebno su zastupljene u njegovim izvedbama. Zaljubljenik je u sevdalinku, dobar je imitator, glumac i druželjubiva je osoba. Projekti na kojima smo sarađivali su ‘Večer sevdaha’, ‘Običaji knivenja mlade’, ‘Večer ćetenije’ i ‘Hidžab kroz vrijeme’. Svojim dugogodišnjim iskustvom i pozitivnim stavom prema životu daje podsticaj svima nama, a posebno mladima, kako sačuvati pozitivan duh i kako u životu gledati sve s ljepše strane.”

Nezir Muratović Bege iz Breze kaže da je Halid Begić veliki čovjek i svestrani muzičar koji može poslužiti za primjer.

Potvrdila se prognoza dede sa Zubeta kad je rekao da će Halid biti najveća pomoć starim roditeljima. Radio je na željeznici i živio s roditeljima na selu. Želio je da sa suprugom bude uz njih do kraja njihovog života. Oni su preselili na ahiret, a prije dvije godine umrla mu je i supruga. Njegov hizmet roditeljima sad mu se vraća od njegovih nasljednika i snahe Adise. O tome s ponosom govori: “Kako sam postao hudovac, živim sa sinom, snahom i dvoje njihove djece. Moja je snaha Adisa, rodom iz Miakovića, iz jedne čestite porodice Ibrišimović. Ona je najbolja osoba koju sam u životu sreo. Odgojena, osjećajna, odgovorna, pravi insan. Ona vodi brigu o meni. Bavio sam se muzikom. Kući dolazio u svako doba. Supruga mi nikada nije ni riječi prigovorila. Tako se i moja snaha ponaša prema meni. Kad trebam na put, ona dođe da vidi je li sve popeglano. Kuha dobru hranu. Nikad nije došla s posla a da nije navratila da se upita sa mnom. Zove me babom. Pošto je oženio takvu ženu, moj sin je najsretnija osoba na svijetu.”

Završio je Srednju ekonomsku školu. Uz redovan posao u firmi, volio je i zemlju obrađivati. I danas ima traktor i kamion. Kazat će i ovo: “Zemlja je pobjednik svega. Da nas nije babo podijelio, danas nas ne bi podijelila ni Rusija ni Amerika. Imao sam ja i brata oficira bivše JNA. Bio je među prvim Bošnjacima s fakultetom u ovom kraju. Bio je naš ponos. Živjeli smo dobro. Pradjed je bio najbogatiji. Imao hiljadu i po dunuma obradive zemlje. Usred Zvijezde imamo svoje njive. Babo je svuda klanjao; u šumi, na njivi. Niko mu nije smio opsovat, sastavit ‘j’ i ‘b’. Ja sam najsitniji od braće. Pikavac među njima. Jedan mi je brat bio visok dva metra i dvanaest centimetara. Bio najbolji milicajac u bivšoj Jugi. Tito ga odlikovao. Danas smo samo jedna sestra i ja živi. Eto ti.”