: I, na koncu, šta je od svega preostalo? Ništa. Odavno nema ni Abdulaha, ni Hamida, ni Ahmeda, ni mog oca, ni cijele generacije starih Ibrahimovića. Ostala je samo ova štura bilješka, upitne vjerodostojnosti, napisana na iskrzanom, istrgnutom komadu papira, koju, poluzgužvanu, nađoh nedavno zaturenu i zaboravljenu među gomilama godinama neotvorenih, davno pročitanih knjižurina
, zaturenu i zaboravljenu među gomilama knjiga. Evo bilješke:</p>
<p>“Nakon mnogo godina, danas nas je posjetio amidža Ahmed. Rat je proveo u Zagrebu i za svojih sedamdeset osam godina izgleda dosta dobro: bujna, prosijeda kosa, lice bez bora, snažan, autoritativan glas, pokreti energični. Tokom razgovora, a kako o tome u porodici ima nesuglasja, pitao sam ga odakle tačno potječu Ibrahimovići. Rekao je da smo iz Foče, a ne iz Čajniča, kako je tvrdio moj rahmetli otac. Naime, kako veli Ahmed, moj pradjed po ocu Abdulah Ibrahimović nije više mogao podnositi stalne napade, pljačke i pohare crnogorskih razbojnika, pa je s amidžićem Hamidom odlučio preseliti se u mirnije krajeve.</p>
<p>Pješice, preko vrleti, vododerina, rijeka i planina, kloneći se glavnog druma, naseljenih mjesta i otvorenih prostora, došli su u Tuzlu i zaposlili se u pekari izvjesnog bega čije ime amidža nije upamtio, kao ni godinu, ili barem stoljeće, njihovog dolaska u Tuzlu. A kako su se, veli Ahmed, pokazali kao dobri, odgovorni i snalažljivi radnici, beg im je, očito procijenivši da su mu korisniji za druge, složenije poslove, ponudio da upravljaju njegovim posjedima u Čeliću i Koraju. Ponudu su prihvatili, pa je Hamid otišao u Čelić, a Abdulah u Koraj. Vrijedan, odgovoran i oštrouman, kakvim ga ne bez stanovite pristranosti Ahmed opisuje, Abdulah je u Koraju odlično radio svoj posao i tokom vremena otkupljivao od bega dijelove posjeda kojim je upravljao, tako da je relativno brzo postao veoma imućan. Prema Ahmedovim tvrdnjama, Abdulah je umro u Koraju 1934. godine, a, kako ga se dobro sjeća, kaže da je bio izrazito visok, imao je dugu, njegovanu bradu, nosio odjeću višeg staleža i, zbog svoje velikodušnosti u Koraju i šire, bio poštovan. Od njega potječe cijela loza Ibrahimovića na ovom području. (…)”</p>
<p>Bilješka sadrži i druge podatke, ali, barem za mene, nisu od osobitog značaja. Tek ordinarni faktografski podaci o njihovom zapošljavanju u begovoj pekari, iznajmljivanju podstanarske sobe u Atik mahali, ženidbi Abdulahovoj, godine nepoznate, s lijepom Mevlom koju je upoznao u Brčkom, rođenju kćerke Emine, kupovini trošne kuće šeperuše u tuzlanskoj mahali Mejdan, služenju vojnog roka u Đeru, u Mađarskoj, neuspjelom pokušaju otvaranja granapa u ortakluku s nekim Mustafom koji ga je prevario, pokrao, uvalio u dugove i netragom nestao… Itd., itd.</p>
<p>Hamid se ženi, godine također nepoznate (eh, sad već počinjem bivati sumnjičav glede vjerodostojnosti Ahmedovog iskaza), hromom i ubogom Kadunom iz Čelića, kćerkom uglednog veleposjednika Raifa Ibrišimovića. U miraz, osim mladosti, snage i zdravlja, ne donosi ništa, svjestan da i ne mora ništa dati, a dobiti može mnogo.</p>
<p>Beg ga je prozreo. Baca u vodu njegove sladunjave izjave ljubavi prema Kaduni, dobro zna da nesretnu Kadunu udaju njegove pare, pažljivo vaga koliko i šta bi pohlepnom lupežu mogao dati, na koncu presijeca i procjenjuje da bi za skidanje biljege usidjelice s njegove kćeri Hamidu mogao dati kuću, dućan, mlin, dvadeset dunuma zemlje i isto toliko šume.</p>
<p>Hamid bez oklijevanja prihvata ponuđeno (Ahmed veli da je očekivao mnogo manje) i tako, iz čistog računa, ulazi u brak sa ženom koju je prezirao i s kojom, pričalo se, nikad nije legao u istu postelju.</p>
<p>I, na koncu, šta je od svega preostalo? Ništa. Odavno nema ni Abdulaha, ni Hamida, ni Ahmeda, ni mog oca, ni cijele generacije starih Ibrahimovića. Ostala je samo ova štura bilješka, upitne vjerodostojnosti, napisana na iskrzanom, istrgnutom komadu papira, koju, poluzgužvanu, nađoh nedavno zaturenu i zaboravljenu među gomilama godinama neotvorenih, davno pročitanih knjižurina.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Burka i evropske lomačeSljedeći članak
UTRŽAK BREZ ZLOGA PRIMISLA
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo