Nekoliko predaja i ruševina danas je sve što nas podsjeća na prisustvo Bošnjaka u selu Podvidača. Godine prolaze, sjećanja blijede, a ruševine se dodatno urušavaju. Još malo i neće biti ničega, jer danas mnogi Bošnjaci ne vole pisati, istraživati svoju prošlost, niti je pamtiti. Relevantne institucije također ne reagiraju. Važnije je asfaltirati trista metara puta pred izbore nego obnavljati tamo nekakve stare džamije i kule. Najbolje je samo šutjeti i opet šutjeti dok se sve ne zaboravi i znamenita povijesna mjesta Bošnjaka, poput Podvidače, ne prihvate kao “stoljetno ognjište” jednog naroda, vi znate kojeg

Piše: Jasmin GROŠIĆ

Prostor na kojem su proteklih stoljeća živjeli Bošnjaci u posljednja se dva stoljeća nezaustavljivo smanjuje i poprima potpuno drugačiju geografsku i demografsku sliku. Nakon silovitih progona muslimanskog stanovništva u Mađarskoj, Dalmaciji, Lici, Krbavi, Slavoniji, Srbiji, Crnoj Gori i drugim krajevima Jugoistočne Europe, čini se da su kao većinski narod i značajan faktor Bošnjaci opstali još samo u matičnoj državi Bosni i Hercegovini. Opstali su, ali hajka na njih koja je počela prije nekoliko stoljeća još uvijek traje. Kao posljedicu kontinuiranog progona i ugnjetavanja danas u Bosni i Hercegovini imamo Bošnjake kao narod koji nastanjuje i posjeduje tek dio teritorija na kojem je nekad živio i kojim je raspolagao. Totalitarni režimi, agrarne reforme, genocidi i urbicidi učinili su svoje. Desetine i stotine naselja ostali su bez ijednog Bošnjaka, na čije prisustvo ukazuju još samo toponimi i rijetki ostaci poput groblja i raznih ruševina. Jedno od nekadašnjih bošnjačkih naselja koja su ostala bez svojih Bošnjaka jeste i selo Podvidača u općini Sanski Most.

DŽAMIJA I KULA SVJEDOČE O BOŠNJACIMA

Podvidača se nalazi u blizini Kamengrada, od kojeg je udaljena nekih pet kilometara, pored entitetske granice, na putnoj komunikaciji koja povezuje Sanski Most s Bosanskim Novim i Bosanskom Krupom. Naselje je smješteno na teritoriju Federacije BiH. U Bosanskom defteru sastavljenom u sedmoj deceniji 16. stoljeća spominje se Podvidačina kao ziratna zemlja koja je u posjedu Ibrahima, Hasana i Mustafe. Ovi zemljoposjednici najvjerovatnije su pripadali begovskoj porodici Biščević, koji su od davnina poznati kao vlasnici Podvidače i mnogih drugih zemljišnih posjeda širom današnjeg Unsko-sanskog kantona. Na područje Sanskog Mosta došli su od Bihaća, nakon njegovog osvojenja 1592. godine, zbog čega su i prozvani Biščevićima.

“Prema predaji koju je početkom 20. stoljeća kazivao Ali-beg Biščević iz Bosanskog Novog, a koju je zabilježio Milan Karanović putujući Krajinom 1922. godine, predak Biščevića zvao se Hrustan-beg, bio je kliški sandžak-beg i ćehaja Ferhad-paše Sokolovića. Nakon što su Osmanlije zauzele Bihać, postao je bihaćki sandžak-beg, a poslije osvajanja Petrinje Hasan‑paša Predojević povjerio je Hrustan-begu da je čuva. Prema jednom drugom porodičnom predanju, koje je prenosio h. Edib Biščević iz Bosanske Gradiške, a koje je čuo od h. Ibrahim‑bega Biščevića, bogataša iz Ajdina (nedaleko od İzmira u Turskoj), Biščevići potječu iz Ripča (Bihać), od nekog alajbega, nepoznatog porijekla, zbog čega su se u početku zvali Alajbegovići. Taj alajbeg (pukovnik) sudjelovao je u osvajanju Ripča 1591. i Bihaća 1592. godine i za te zasluge dobio je leno na prostoru od Bihaća do Petrovca.

Imao je šestericu ili sedmericu sinova, koji su se naselili na dobivene posjede: Husein-beg dobio je Gradišku, Draksenić i Dubicu, Ibrahim-beg Sanski Most, Sulejman-beg Mostar, a Muhamed-beg s još dvojicom ili trojicom braće dobio je Bihać. Kasnije se porodica Biščević znatno uvećala, tako da su članovi ove porodice živjeli u Bihaću i okolini, Sanskom Mostu i okolini, u Bosanskoj Gradiški, Mostaru, Sarajevu, Banjoj Luci, Tuzli, Prijedoru, Bosanskoj Krupi, Bosanskom Novom, u turskim gradovima İzmiru, İzmitu, Aydınu, İnegölu te u Siriji”, piše Husnija Kamberović u radu Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini 1878–1918. Postoji i treće predanje o porijeklu ove plemićke porodice, prema kojem Biščevići vode porijeklo od Hasan‑paše Predojevića, osvajača Bihaća, za što ne postoji pouzdana tvrdnja, budući da historija nije dokazala da je Hasan-paša iza sebe uopće ostavio potomke.

Biščevići iz Sanskog Mosta svojim velikim posjedima upravljali su uglavnom iz naselja Podvidača, koje je u vrijeme osmanske uprave u Bosni bilo poznato begovsko mjesto. Njihova velika imanja obrađivali su kmetovi. Stanovali su u kulama i čardacima. Ostaci jedne kule još se nalaze u Podvidači. O njoj se veoma malo zna, budući da historičari, uključujući i velikog znalca Hamdiju Kreševljakovića, o kuli nisu ostavili nikakav pisani trag. Pored kule, u selu su se nalazili džamija i mekteb, što potvrđuje da je Podvidača u to vrijeme bila veće naseljeno mjesto. Ruševine džamije i danas su vidljive i nalaze se pored nekadašnje ceste za Prijedor.

DOSELJAVANJE LIČKIH SRBA

Odlaskom Osmanlija i dolaskom Austro-Ugarske Podvidača poprima nove demografske karakteristike. U selo doseljava veći broj srpskih porodica, uglavnom iz Like. Doseljavanje većeg broja pravoslavaca ovdašnjim Bošnjacima, poučenim ranijim krvavim bunama koje su dizali Srbi, unosio je osjećaj nesigurnosti. U to vrijeme došle su pravoslavne srpske porodice Radaković, Mandić, Vejinović, Tišma i Cvjetičanin. Dolazak Srba popraćen je odlaskom Bošnjaka, koji se većim dijelom nastanjuju u zaseoku Čirkići, udaljenom svega koji kilometar. Prema popisu stanovništva iz 1885. godine, u Podvidači je živjelo osam begova i aga sa svojim porodicama. Kasnije su i ove porodice odselile, uglavnom u susjedna sela Lukavice i Čirkići. Za kratko vrijeme preostale bošnjačke porodice također su odselile, a u Podvidači je ostala samo džamija, mezarje i ostaci objekata koji su nekad pripadali muslimanima.

Iako je selo potpuno ostalo bez Bošnjaka, džamija je i dalje bila u funkciji. Zvuci ezana čuli su se petkom i tokom ramazana. Pouzdano se zna da je džamija imala i stalnog imama krajem 19. stoljeća. Iseljavanjem muslimanskog stanovništva iz Podvidače, postalo je upitno izdržavanje imama. U Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu još se čuva molba Ahmeta Biščevića Memišbegovića, mutevelije Vakufa džamije u selu Podvidači kod Sanskog Mosta iz 1893. godine, u kojoj moli Zemaljsko vakufsko povjerenstvo za pomoć pri uzdržavanju hodže u spomenutom selu. U Gazijinoj biblioteci čuva se još jedna molba spomenutog mutevelije iz 1893. godine, u kojoj se obraća Zemaljskom vakufskom povjerenstvu za oprost vakufskih suvišaka. Nije nam poznato do koje se godine održao stalni imam u Podvidači, međutim, zna se da je džemat nastavio egzistirati sve do pedesetih godina prošlog stoljeća, kada je prestao raditi. Ko su bili imami džamije u Podvidači, nije poznato, međutim, zna se da je među posljednjim hodžama bio Sulejman ef. Seferović iz Čirkića, priučeni imam koji je obavljao dužnost muallima mekteba u Čirkićima i predvodio džumu u Podvidači.

DŽAMIJA KAO ISKUP ZA UBISTVO KĆERI

Koliko je stara džamija u Podvidači i ko je bio njen vakif, ostala je tajna do danas. Pisani tragovi veoma su oskudni i siromašni, a mještani su se malo trudili da zabilježe ili bar zapamte nešto od njene prošlosti. Ipak, u sjećanju su sačuvali jednu predaju koja govori o nastanku džamije. Kako kazuju mještani, džamiju je podigao jedan od begova Biščevića.

I kako usmena predaja kaže:  “Podvidača je bila bogato selo. Ovdi su živili begovi. Uživali su na svojim imanjima i stanovali u visokim kulama. Starom cestom, koja se vijugala kroz naselje, često su prolazili trgovci sa karavanama i putnici namirnici, a begovi i ostali mještani takmičili su se ko će bolje ugostiti svoga musafira. U kuli čiji ostaci se i danas naziru stanovao je jedan beg sa porodicom. Bio je jako bogat. Kućne poslove u kuli obavljale su sluškinje, a vani, ispred kule, vrzmali su se begovi seizi i momci. Čifčije su obrađivale zemlju. Te njeke daleke godine u jesen, jabuke i dunje zrile su i opadale. Njihov miris i okus bio je neopisiv. Mlade sluškinje pokupile bi voće i nosile u kulu. Redale bi ih po prozorima, nišama i rafama i metale u sehare kako bi sve na njih m'rišalo. Žene su tada bile stidljive i čedne. Njihovoj lipoti mogli su svidočiti samo bijeli duvarovi i porodica, te druga ženskać. U kuli, među ostalim ženskim svitom, nalazila se i begova šćer. Po lipoti, namu i imetku, malo koja cura se mogla porediti š njom.

I tako, dok je jednog nesritnog dana na čardaku šjedila lipa begova šćer, mladi kmet dođe s volovima da ore begovu njivu, koja se nalazila nama’ ispod kule. Kmet je radio s volovima i na njega niko nije obraćao pažnju. Beg, jašući svoga vilenog ata, vraćao se odnjekud. Došavši pred kulu, povuče dizgine, a konj frknu i zahrza. Kopitama poče tancati u mistu. Beg je bio nešto ljut i neraspoložen. Mladi kmet ostavi ralo i volove te pojde prema begu kako bi mu pomog'o sjahati s konja. Begova šćer, čuvši iz kule da je njeko dojah'o, nadviri se s pendžera i nehotice otisnu jednu od jabuka koje su na pendžeru bile poredane. I kad se nesreća i šejtan okome na nješto, ona ti se jabuka otkotrlja pravo doli pred ono Vlaše. On se sage, uze jabuku i pogleda prema pendžeru na kome biše ona begova šćer. Beg to viđe pa pomisli da njegova šćer baci Vlahu jabuku. Bega obuze njeka vatra i huja pa se poče sav tresti. A ona šćer, huda, poleti doleka niz basamake pred oca da ga dočeka, kako je to onda bio adet. I čim ona sleće, on, Bog mu platio, izvuče svoju ćordu i u ‘nom bisu osiče joj glavu ni krivoj ni dužnoj. Kasnije se sve razjasni i beg viđe da zbog svoje huje i ahmakluka pogubi šćer. Bilo je njemuka žao i kaj'o se, al’ de šta'š. Ne kaže narod džaba: ‘Spašen je onaj ko osaburi!”

Predaja dalje kaže da je beg, nakon što je zbog nesporazuma pogubio vlastitu nedužnu kćer, na neki način htio da se iskupi i pored njenog mezara, odnosno turbeta, sagradio džamiju.

SVI ŠUTE DOK KULTURNO BLAGO PROPADA

U želji da malo više istraži prošlost džamije u Podvidači, ekipa Stava zaputila se u ovo naselje. S obzirom na to da se ostaci džamije nalaze na prilično zabačenom mjestu i da nigdje ne postoji putokaz ili bilo kakva druga oznaka, potražili smo pomoć jednog mještanina. Zdravko Grković, penzioner s njemačkom adresom stanovanja, zadesio se u selu i rado je pristao da nas odvede do našeg odredišta. Uzak, kaljav i krajnje loš seoski puteljak vodi nas do džamije. Oko nje je sve pusto i nenaseljeno. Prve kuće nalaze se tek na nekoliko stotina metara od džamije. Na uzvisini, pored novoizrasle šume, naziru se ostaci.

Kameni zidovi koji se uzdižu iz okolnog grmlja i nekoliko razbacanih nišana jeste sve što je ostalo od nekad famoznog staništa čuvenih krajiških begova. U haremu i mezaristanu zvanom Čaira, koji se prostire na 7.000 kvadratnih metara, rasuti su ostaci polupanih nišana. Pokušavamo pronaći bilo kakav natpis. Ništa. Vrijeme i zlonamjernici koji su htjeli da unište tragove postojanja Bošnjaka u ovom selu učinili su svoje. Jedan oklopljeni mezar s nišanom i dva obla stuba posebno plijene pažnju. Stupovi najvjerovatnije pripadaju turbetu, a oklopljeni mezar daje nam povod da sumnjamo da baš u njemu leži vakif ove bogomolje. U nedostatku pisanih tragova i historijskih istraživanja, zasad, morat ćemo da se zadovoljimo onim što kaže predaja.

Prema kazivanjima mještana sela Čirkići, koji su nekad pripadali ovom džematu, džamija u Podvidači bila je u svojoj funkciji sve do sredine prošlog stoljeća, kada je napuštena i prepuštena zubu vremena. Kako nije bilo nikoga da se o njoj brine, malo-pomalo, građevina se u potpunosti urušila. Veći dio kamene munare koja je bila sačuvana sve do šerefe prkosila je vremenu do početka sedamdesetih. Čak je i početkom devedesetih, odnosno do najnovije agresije na Bosnu i Hercegovinu, stajalo nekoliko metara nekadašnje munare. Danas nema ni toga. Ostala je samo hrpa kamena i više željeznih, kovanih klanfi koje su povezivale kamen kojim je bila zidana munara. Naš sagovornik Grković rekao je da se ostatak munare sam srušio u ratu.

Nekih dvjesta do trista metara iznad džamije nalaze se ostaci kule Biščevića. Ne zna se ništa o njenom graditelju i vlasniku, niti kada je napuštena i porušena. Zdravko Grković pojašnjava da je kula i ranije bila u ruševinama. “Nekad je ovaj ostatak kule bio veći, al’ vidiš, iz godine u godinu sve se više ruši. Ne zna se do kada su ljudi u njoj stanovali. Znam da su tu bili begovi Biščevići. Zadnjeg bega sam lično poznavao. Zvao se Ibrahim-beg Biščević i živio je u Lukavicama. Njegovi đedovi su ovdje živjeli. Kula je bila njihova i oni su je prodali zajedno sa zemljom i odselili. Kulu je kupio jedan naš komšija koji je umro. Njegov sin još živi u Americi i on je vlasnik ove zemlje. A što se tiče Ibrahim-bega, on je bio dobar s mojim didom. Često su sjedili i pili zajedno. Ja sam bio dijete i znam da je on bio pravi beg. Gospodin. Taj ti nije ništa radio, nego je samo uživao. Drugi su radili za njega. Ost'o mi je u lijepom sjećanju jer mi je često kao djetetu kupovao i davao slatkiše”, sjeća se Zdravko Grković.

Nekoliko predaja i ruševina danas je sve što nas podsjeća na prisustvo Bošnjaka u selu Podvidača. Godine prolaze, sjećanja blijede, a ruševine se dodatno urušavaju. Još malo i neće biti ničega jer danas mnogi Bošnjaci ne vole pisati, istraživati svoju prošlost, niti je pamtiti. Relevantne institucije također ne reagiraju. Važnije je asfaltirati trista metara puta pred izbore, nego obnavljati tamo nekakve stare džamije i kule. Najbolje je samo šutjeti i opet šutjeti dok se sve ne zaboravi i znamenita povijesna mjesta Bošnjaka, poput Podvidače, ne prihvate kao “stoljetno ognjište” jednog naroda, vi znate kojeg.