Svjetske sile, tačnije zemlje Zapada, svoje paviljone imale su u Ulici nacija, na obali Sene, a među njima se našla i Bosna i Hercegovina, čiji se paviljon smjestio između Austrije i Mađarske. Bosna je bila jedina balkanska zemlja, osim Srbije, koja je imala svoj paviljon i jedina provincija Austro-Ugarske koja je imala samostalnu izložbu

Piše: Jakub SALKIĆ

Prošlo je 120 godina od posljednje Svjetske izložbe na kojoj je Bosna i Hercegovina imala svoj paviljon. Bilo je to 1900. u Parizu. Glavni grad Francuske bio je mjesto u kojem je cijeli svijet slavio prelazak iz 19. u 20. stoljeće, nestrpljivo iščekujući nova čuda tehnologije kojima su postavljeni temelji u 19. stoljeću. Belle époque, kako je kasnije nazvan taj period, ili lijepa epoha, vrijeme je o kojem se često govori s romantičarskim zanosom. Ta je 1900. godina bila, piše Jasna Šamić u monografiji Pariz – Sarajevo 1900, vrijeme u kojem sve buja i ključa, i industrija i umjetnost, ali i nemiri stanovništva, i latentni konflikti koji će se ubrzo pretvoriti u otvoreni sukob – Prvi svjetski rat.

Njemačka je prva ekonomska sila Evrope, druga u svijetu iza SAD-a, Francuska je druga u Evropi, treća u svijetu. Osmansko Carstvo i Austro-Ugarska nalaze se u sve većim problemima u vezi s nacionalnim buđenjem naroda čije su zemlje u njihovom sastavu. Osmansko carstvo ubrzano se smanjuje, a Austro-Ugarska je 1900. godine još prilično daleko od raspada. Beč svojom umjetnošću i književnošću, svojim pozorištima, operom, restoranima i kafanama zauzima zavidno mjesto u svijetu.

To je vrijeme razvoja automobilske industrije, vrijeme kada je ljude zaokupljao novi pojam – brzina. Svijet se smanjio. Nevidljivo je postalo vidljivo, Röntgen je pronašao X zrake, Marconi bežični telegraf, braća Lumiere pretvaraju iluziju u stvarnost, a stvarnost pretaču u iluziju izumom filmske trake. Grad postaje simbol modernog doba, zbog industrijalizacije, naprimjer, polovina njemačkog i engleskog stanovništva živi u gradovima. Samo rijetki vide drugu stranu modernog, poput Emila Zole, onu stranu koja označava teškoće radničke klase.

U to vrijeme počinje u slikarstvu vladavina škole nazvane Art Nouveau, dekorativne umjetnosti kojom dominiraju biljni ornamenti. Pariz slavi Alphonsa Muchu, koji postaje čuven posterima za predstave glumice Sarah Bernhardt. Godina 1900. i godina je trijumfa fotografije.

Bosna u toku belle époque, piše Šamić, “prestaje biti dio orijentalnog svijeta i postaje ne samo u geografskom nego i kulturno-civilizacijskom pogledu dio Evrope”. U Bosnu dolaze tehnološka dostignuća poput električnog tramvaja, uveliko se grade javne zgrade. Na kraju krajeva, Bosna prestaje biti samo Bosna, prvi put u svojoj historiji postaje Bosna i Hercegovina.

Austrijanci daju brojne stipendije strancima, najviše Francuzima, za istraživačke projekte i za izučavanje bosanske povijesti. Nakon tih putovanja, o Bosni nastaju brojna djela.

Putnici koji u nju dolaze ovako je opisuju: “Strancu koji prvi put posjećuje Sarajevo, odmah po izlasku sa stanice, past će u uči mješavina zapadne i orijentalne civilizacije. Gotovo svi kočijaši koji u dugom redu luksuznih fijakera čekaju na tek pristigle putnike odjeveni su u nacionalne nošnje. Ova mješavina stilova još je upečatljivija na ulicama grada; Sarajevo je gotovo orjentalniji grad od mnogih gradova u srcu samog Orijenta.” Francuski putopisci podsjećaju da su još u osmansko doba Sarajevo prozvali “aristokratskom republikom”. Neki od njih napomenut će da Sarajevo nazivaju čas “grad palača”, čas “grad groblje”, zbog mnogobrojnih nišana na koje nailazimo na svakom koraku u samom gradu.

“Nisam siguran da i jedan drugi evropski grad Osmanskog carstva, kao nijedan grad na Balkanu, ima toliko šarma i ljepote, kakvo nudi Sarajevo, koje s ponosom nosi ime grad palača…, a koji je prema mišljenju domaćeg stanovništva najljepši na svijetu, odmah iza Carigrada”, zapisat će putopisac.

1.300 kilometara zapadno, Pariz će se aprila te 1900. godine pretvoriti u grad palača i paviljona, i sam postavši prava, ogromna “palača iluzija”, poput one osmougaone, s ogledalima, sagrađene da bi zrcalima stvorila iluziju raskošnog, svjetlucavog beskraja, zavaravajući stanovnike s raskršća dva stoljeća. Pariz će te godine dobiti i prvu liniju metroa.

Svjetska izložba u Parizu otvorena 14. aprila 1900. godine koštala je sto miliona franaka, a najviše je uložila Austro-Ugarska: deset miliona franaka. Svjetske sile, tačnije, zemlje Zapada, svoje paviljone imale su u Ulici nacija, na obali Sene, a među njima našla se i Bosna i Hercegovina, čiji se paviljon smjestio između Austrije i Mađarske. Bosna je bila jedina balkanska zemlja, osim Srbije, koja je imala svoj paviljon i jedina provincija Austro-Ugarske koja je imala samostalnu izložbu.

“Ulica nacija ne predstavlja samo stjecište palača, gdje su rendez-vous, radi zadovoljstva za oko, zakazali svi mogući stilovi, ona će zauvijek ostati izraz ganutljivosti cijelog civiliziranog svijeta koji je tu stigao da na obalama Sene proslavi hod ka progresu, koji je već markirao 19. stoljeće… Francuska je pružila gostoprimstvo, kako je i trebalo učiniti, velikim silama koje su se odazvale na njen poziv. Dala im je najljepše mjesto na izložbi… Šest mjeseci narodi su živjeli jedni pored drugih i zbližavali se zahvaljujući svojim proizvodima, običajima, umjetničkim djelima i težnjama… Nemoguće je da se iz ovog ne rodi djelo mira”, pisao je 1900. godine Albert Quantin u djelu Izložba stoljeća.

O paviljonu Bosne i Hercegovine list Ilustrovani svijet napisao je: “Paviljon Bosne i Hercegovine bez dvojbe je jedan od najoriginalnijih u Ulici nacija. Njegove simetrične fasade ukrašene su sa domišljatim aplikacijama obojenog drveta. Na balkonima, oko vrlo ukusno ukrašenih košara, omotavaju se predivne biljke puzavice.”

U oficijelnom katalogu za izložbu piše: “Oazu svježine i odmora, tako potrebnu nakon razgledavanja ovih zadivljujućih eksponata, nakon buke i usklika oduševljenja, nećete naći, kao što bi se očekivalo, na Quai d’Orsayu, gdje se civilizacija raznih naroda razliježe pred nama na toliko različitih i čarobnih načina. Tu oazu mira naći ćete, međutim, usred najljepšeg kvarta s palačama koje je ikad ljudska ruka sagradila, barem kada je riječ o modernom dobu.

Usred Ulice nacija, između raskošne elegancije austrijske palate i impozantne i nametljive strogosti mađarskog dvorca-utvrde, paviljon Bosne i Hercegovine dodaje notu veličanstvenosti, usred vedrog zelenila koje se diže uz fasadu, i kao da oplemenjuje arhitekturu ove građevine. Izvjesno je, međutim, da divljenje, koje se nadovezuje na prekrasni okoliš ne može obezbijediti apsolutni odmor, budući da mnoge stvari zavode posjetioca prije nego što je i ušao u paviljon. A ipak, nešto blago i odmarajuće zrači iz živopisnog dekora, a njegov neosporni šarm kao da je obavijen svježinom poezije.”

Bosanski paviljon bio je zamišljen kao slika mirnog susreta dvije kulture i civilizacije, zapadne i orijentalne, slavenske i muslimanske, piše Milan Hlavačka u monografiji Alphons Mucha – Pariz 1900: Paviljon Bosne i Hercegovine na Svjetskoj izložbi i dodaje da “austrijski kulturni napori posljednje dekade 19. stoljeća streme tome da sačuvaju orijentalne forme koje su stoljećima ušle u krv i srž naroda ovih zemalja i što je više moguće usmjere ih na stilizaciju i adaptaciju u modernom svijetu”.

Paviljon Bosne i Hercegovine projektirao je Carl Panek, koji je pohađao Visoku tehničku školu u Beču, te je 1883. godine završio i studije na Arhitektonskom odsjeku pri Akademiji likovnih umjetnosti. Bio je uposlenik u Građevinskom odjeljenju Zemaljske vlade, a predavao je i na Tehničkoj školi u Sarajevu 1898/99. godine. Među značajnije projekte, pored bosanskohercegovačkog paviljona u Parizu, mogu mu se ubrojiti zgrada Vrhovnog suda u Sarajevu, zgrada Zemaljske vlade, kao i objekti Muške osnovne škole i Velike gimnazije.

Panek je paviljon projektirao u takozvanom jadransko-islamsko-slavenskom stilu. “Paviljon zapravo predstavlja sintezu različitih elemenata među kojima dominiraju oblici bosanske kuće, a pojavom je dosta blizak kuli Husein-kapetana Gradaščevića. Pod elementima ‘islamskog stila’ bi se tako mogli podvesti prelomljeni lukovi, doksati i mušepci, dok bi ideju ‘jadranskog’ i ‘slavenskog’ trebala predstavljati sama kula”, piše Andrea Baotić u časopisu Sophos. Josip Marković u časopisu Nada, opisujući paviljon u pismima s izložbe, slavenski karakter prepoznaje u narodnoj arhitekturi, koja je čak pročišćena od elemenata osmanske tradicije, mada priznaje da je čar stila paviljona postignuta upravo mješavinom spomenutih formi.

Unutrašnjost četverokatnog bosanskog paviljona bila je podijeljena na sobe s uobičajenim odjelima i eksponatima, osim centralnog hola imala je i galeriju na katu, a cjelokupni enterijer bio je uređen dekoracijama s uzorima pronađenim u islamskoj umjetnosti i Art Nouveauu.

Za umjetničku dekoraciju paviljona bili su zaduženi bečki slikar Adolph Kaufmann i vodeći pariški umjetnik tog vremena porijeklom iz Moravske Alphons Mucha.

Glavni ulaz u paviljon vodio je u luksuzno predvorje ukrašeno raskošnim vezovima i platnima tkanim u vladinim radionicama. Monumentalna vrata vodila su u glavni hol. Na kraju hola, naspram vrata, zadivljuje panorama, odnosno diorama Sarajeva, dok dvije druge diorame, pored centralne, predstavljaju vodopad Plive u Jajcu i izvor Bune. Četiri gigantske statue uokvirivale su panoramu Sarajeva. Hol je bio sav u obojenim staklima, s impozantnim stubovima. Veoma luksuzna i skladna galerija nalazila se na prvom spratu. U bočnim prostorijama nalazili su se umjetnički i industrijski proizvodi iz bosanske provincije, kao i arheološke iskopine. Mnogo prostora bilo je ustupljeno turizmu i etnografiji. Zanatska umjetnost, vezovi na platnu i svili, ćilimi i tapiserije, također su bili zastupljeni, a radnici su izvodili radove na licu mjesta. Učenici Umjetničke škole iz Sarajevu izvodili su pred posjetiocima zadivljujuće radove rezbarenja plemenitih metala, gvožđa i drveta.

Bila je zastupljena i izložba poljoprivrede, javnih radova, željeznica, nastavno-obrazovnih ustanova, šumarstva, lova, rudarenja, te bosanskog načina života s haremlucima i modernim bosanskim enterijerima. U suterenu, u čarobnom kutku u hladu i zelenilu, nalazio se restoran koji je nudio posjetiocima tajne bosanske gastronomije, a sve uz zvuke bosanskih melodija.

Iznad panorame Sarajeva, u glavnom holu, Alphons Mucha ukrasio je frizove freskama koje simboliziraju historiju Bosne od kamenog do modernog doba, a svaka scena predstavljala je jedan period, ukupno njih dvanaest. Taj ciklus slika nazvan je Bosanski ciklus. Iznad njega nalazio se friz s biljnim motivima u plavičastim bojama svih nijansi, koji je Muchi poslužio da razdvoji dvije serije freski, onu o historiji Bosne i onu koja se nalazila iznad floralnih motiva, koja je predstavljala seriju fantastičnih scena inspiriranih bosanskim baladama i legendama poput Hasanaginice, Neprolazne ljubavi, Sestre jedinice i Ive i Anice. U glavnom holu nalazila se i slika djevojke koja je simbolizirala Bosnu nudeći darove “zemlje” posjetiocima.

Prikaz Bosne danas se čuva u Kabinetu crteža u Louvreu, dok su platna sa scenama Bosanskog ciklusa u Muzeju dekorativne umjetnosti u Pragu i Muzeju Orsay u Parizu. U istom je muzeju i platno s prikazom legende o Ivi i Anici, dok su crteži ostalih bosanskih narodnih smješteni priča u Louvreu.

U monografiji Alphons Mucha autori navode da se ovaj umjetnik ozbiljno posvetio dekoraciji Bosanskog paviljona. Bio je ekstremno detaljan u pripremama za ovaj zadatak, pa je u više navrata tokom 1898. godine putovao u Bosnu da proučava i sakuplja elemente za ilustriranje bosanskih balada i legendi.

Bio je, tvrde autori, opčinjen ljepotom pejzaža, netaknutom prirodom, narodnom nošnjom, etnografskom čistoćom lokalnog stanovništva, kao i njihovom narodnom umjetnošću. Bio je fasciniran tragičnim i sumornim bosanskim legendama.

“Sa svojom plavičastom kulom, svojim crvenim krovovima, svojim izbočenim mušepcima i galerijama sa arkadama i rezbarijama na zidovima, na kojima dominira plava boja, ova egzotična vila zaista očarava svojim bojama. Oni koje ne zadovoljava oficijelna umjetnost…, sa svojim klasičnim i ostarjelim formama, mogu doći ovdje i razvedriti svoje sumorno raspoloženje. Ukoliko nekome svečane kolonade ne znače mnogo…, neka uđe unutra. Počasni salon ove bosanske kuće priredit će mu prijatno iznenađenje: cijela jedna dekorativna stranica ispisana je Muchinom rukom”, stoji u novinama iz tog vremena zapis o Bosanskom paviljonu. Paviljon Bosne i Hercegovine 21. juna 1900. godine posjetio je francuski predsjednik Émile François Loubet, a list Figaro dan nakon njegove posjete napisao je: “Ne treba izostaviti ovu palaču, možda najživopisniju na izložbi.”

No, nisu bili svi oduševljeni paviljonom Bosne i Hercegovine. Renta Tyrsova u češkom listu Osveta piše: “Poseban kuriozitet, vjerovatno jedini u ovom carstvu nevjerovatnosti, jeste Bosanski paviljon. Sve u vezi toga svjedoči: dođi i vidi naše benefite okupacije koje smo napravili od ove barbarske zemlje.” Doduše, češke kritike ne treba uzimati previše ozbiljno iz razloga što je češka štampa vrlo ljutito reagirala na činjenicu da Bosna i Hercegovina dobija priliku izlagati, dok druge pokrajine to ne mogu, iako je Bosna i Hercegovina bila “najmlađa” članica Monarhije.

Umjetnik Alphons Mucha i arhitekt Carl Panek za svoja su djela na izložbi nagrađeni srebrenim medaljama. Bila je to i posljednja izložba na kojoj se tadašnja Bosna i Hercegovina predstavila vlastitim paviljonima, jer nakon smrti Benjamina Kallaya prestalo je i promicanje austrougarske “kulturne misije” na “evropskom Orijentu”.

Inače, prva Svjetska izložba održana je 1851. godine na inicijativu princa Alberta, koji je kao cilj postavio “doprinos bratstvu među nacijama”. Također, cilj je bila promocija industrije i tehnoloških dostignuća. I uspjelo je, Engleska je postala najindustrijaliziranija zemlja Evrope. Kasnije su izložbe dobile i novu dimenziju – prezentacija umjetnosti, kulture, edukacije, kulturnog i socijalnog razvoja. Ono što im je bilo zajedničko, bez obzira na to gdje su se održavale i što su tematizirale, jeste to da su predstavljale “mikrokozme koji su sumirali čitavo iskustvo čovječanstva, prošlosti i sadašnjosti, s projekcijama budućnosti”, navodi Andrea Baotić u Sophosu i nastavlja: “Što je još važnije, izložbe su bile i iskaz odnosa moći i svjetskog poretka, onakvog kakvim su ga zapadne sile učinile kapitalističkom i osvajačkom politikom u 19. stoljeću. Kroz artikuliran raspored izložbenih paviljona razdvajale su centar od periferije, didaktičnost od pitoresknosti, racionalnost od fantazije, zapad od istoka. Orijent, za kojim je tijekom 19. stoljeća naročito porastao interes, postao je jedan od najvažnijih izložaka na međunarodnim izložbama, jer je predstavljao ‘eksternu realiju’ Zapada. Budući da je bio izvor materijalnih dobara u novoj globalnoj ekonomiji, Orijent je trebalo upoznati i kako bi se očuvala postojeća ekonomska i politička dominacija kolonijalnih sila. Jednako tako bio je potreban i Zapadu radi definiranja i potvrđivanja samoga sebe. Kako je reprezentacija osnovni konstrukt znanja zapadne kulture, izložbe su imale za zadatak da daju sistematičnu i sumiranu sliku o okupiranim teritorijima, običajima i načinu života ljudi koji na njima žive. Kumulativne predstave, iako su tvrdile znanstvenu objektivnost, rijetko su kada bile korektne, te su više služile za potcrtavanje ‘zaostalosti’ prikazanih kultura.”

Iako Bosna i Hercegovina nije bila kolonija, način na koji je tretirana u prikazima bio je kolonijalnog karaktera. Kao što je to bio slučaj s ostalim orijentaliziranim zemljama, izložbeni bosanskohercegovački paviljoni odavali su stavove i politiku imperije koja je njom upravljala, tvrdi Baotić. U takvim okolnostima, austrougarska uprava nastojala je napraviti znatne promjene kako bi opravdala povjerenu joj okupaciju, te pokazala da je njeno prisustvo neophodno za napredak ovih krajeva, ne bi li time sebi otvorila put za buduću aneksiju. S druge strane, ulaskom na teritoriju osmanskih provincija, Monarhija je dobila i vlastiti “komad” Orijenta, kroz koji je i ona imala priliku pokazati “kolonijalnu” moć. Da bi uspjeh bio što veći, oblikovanje izložbenih postavki povjeravano je stranim arhitektima, umjetnicima, dekoraterima i kustosima, koji su poznavali principe funkcioniranja međunarodnih izložbi, te su Bosnu i Hercegovinu prikazivali kao novootkriveni i egzotični svijet, zaključuje Baotić.

Sto dvadeset godina poslije, Bosna i Hercegovina očarava posjetioce na isti način, mješavinom Orijenta i Zapada. Bosna je za mnoge i dalje komad Orijenta koji je ostao u srcu Evrope. Niti se Bosna želi odreći svoje orijentalnosti, niti Evropa još želi priznati tu orijentalnost kao dio sebe.