fbpx

Bedasta ideja da je vraćanje statusa džamije Aja Sofiji upereno protiv hrišćanstva (ni manje ni više), koja se plasira u “građanskim”, “liberalnim” i “ljevičarskim” medijima u Srbiji, po bedastoći je prevaziđena jedino još bedastijom idejom o “zelenoj transverzali” koja se valja u medijima drugog, nacionalističkog i/ili nacionalsocijalističkog dijela političkog spektra

Vraćanje Aja Sofije u okvir onoga što je bila želja čovjeka zaslužnog što su Turci u Istanbulu predstavlja značajan korak dekolonizacije, jer čin kršenja te želje bio je (samo) jedan od koraka ka (mentalnoj) kolonizaciji, čupanju historijskih, identitetskih i religijskih korijena kojem je tursko društvo bilo izloženo decenijama. Zato, nije pitanje zašto se Aja Sofija konvertira u džamiju nego je pravo pitanje zašto je uopće pretvarana u muzej

Kako vrijeme prolazi i kako se više detalja saznaje, čovjek sve više sagledava i shvata čudo tog događaja – jer kome ćete racionalno razmišljajući dati veće šanse za uspjeh: do zuba naoružanim teroristima s tenkovima i zračnim snagama ili golorukom narodu

Iako su armenski i azerbejdžanski ministri odlučili održavati videokonferencijske kontakte prije novog izbijanja rata, predsjednik Azerbejdžana Ilham Alijev demantirao je te diplomatske kontakte početkom ovog mjeseca.

Čak i humanitarnu pomoć kada šalje u BiH, Rusija adresira samo u korist bosanskih Srba, za razliku od Turske, koja svoje humanitarne i investicijske poduhvate usmjerava u korist svih ljudi u regiji Zapadnog Balkana, što je krupna podrška regionalnoj saradnji kao prioritetu integracijskih ciljeva EU. Dakle, Hrvatska, Srbija i Rusija ometaju napredak regionalne saradnje te umanjuju efekte koje u tom pogledu postižu EU, SAD i Turska. Slabosti prisustva SAD i EU u zemljama Zapadnog Balkana prostor su za destruktivne utjecaje Rusije, Srbije i Hrvatske. Turski doprinos zbližavanju naroda i država na Balkanu prepreka je destruktivnim utjecajima na štetu stabilnosti, sigurnosti i mira u toj regiji

Neodgovornost u kombinaciji s osjećajem sigurnosti oklopa anonimnosti učinile su da tzv. društveni mediji, u koje je uloženo mnogo nada da će pomoći demokratizaciji, postanu teren na kojem se, između ostalog, ponosno promoviraju neljudskost, govor mržnje, ekstremne ideologije i terorizam. O dezinformacijama da ne govorimo. Korporacije koje bi trebale održavati taj teren čistim dugo su se opirale bilo kakvoj regulaciji uspostavljajući “vezu” između “nereguliranih sebe” i “slobode govora”