Kada je pipa počela presušivati, jer je vlaisavljevića bilo mnogo, a sve manje interesa za Bosnom i Hercegovinom, kada su se strancima počela otvarati neka nova tržišta, Sanja Vlaisavljević počela je pisati i govoriti ono što stvarno misli.
Nakon dan-dva, oh, kakvog li iznenađenja, Vlaisavljevićka je, naravno, izbrisala čitav svoj post i objavila drugi u kojem lamentira, vjerovali ili ne, nad govorom mržnje koji se sručio na nju samo zato što ima drugačije mišljenje i što “govori u ime pravde i zaštite obespravljenih”.
Neko bi rekao da je riječ o dvostrukim mjerilima, no sve je izglednije da su i spomenuti ekstremni mediji, novinari kao i javne ličnosti i udruženja koja ih brane ustvari dio jednog te istog političko-ideološkog bloka.
Teško je vjerovati da oni koji su toliko nacionalno ostrašćeni pokušavaju legalizirati i normalizirati jedan šovinizam i uvesti ga ili u polje legitimnih prava naroda ili legitimnog javnog diskursa mogu iskreno i objektivno razlučiti opravdanu kritiku na vlastiti račun od istinskog šovinizma.
Politički stavovi i napori bračnog para Vlaisavljević na legitimizaciji političkog i medijskog hrvatskog šovinizma i nisu toliko sporni koliko je sporno kada se to pokušava predstaviti kao promocija dijaloga umjesto onoga što jeste – normalizacija i legitimizacija nacionalizma i šovinizma.
