fbpx

U Žepču je obilježena deveta godišnjica smrti Nedžada Ibrišimovića, jednog od najvećih bosanskohercegovačkih i bošnjačkih književnika. “Sjećanje na književnika Nedžada Ibrišimovića” održano je 15. septembra u dvorištu kuće djetinjstva Nedžada Ibrišimovića u Gornjoj Mahali u Žepču, mjestu u kojem je on proveo svoju mladost i dio radnog vijeka. Na književnoj večeri govorili su doc. dr. Dženan Kos, Filip Mursel Begović, generalni projekt-menadžer BZK “Preporod” u Bosni i Hercegovini, Rašid Zorlak, general Armije Republike Bosne i Hercegovine u penziji i Nusmir Muharemović, glumac Bosanskog narodnog pozorišta Zenica.

“Nemojte imati dileme da će dio populacije imati i teško imunološke posljedice nakon što preboli virus, imat ćete hronične bolesnike vrlo slabog zdravlja, što će utjecati na životni vijek itd. Morat ćemo naučiti živjeti s koronom. A slijede zastrašujući efekti ekonomske krize. Jedini način da se pomogne narodu jeste rad. Malo je vremena, dolazi proljeće i trebalo bi hitno zasijati Bosnu raznim kulturama. Doći će u pitanje namirnice koje uvozimo. Bio bih sretan kada bi naš narod shvatio da se mora raditi i da se ne može živjeti samo u gradu, da se mora živjeti tamo gdje se proizvodi hrana. Apeliram da se proizvede što više hrane, da se osiguraju poticaji za ključne artikle hrane”

Za njega kažu da je bio nepotkupljiv, da je kao komandant logistike bio jedan od ključnih ljudi za organizaciju odbrane grada Sarajeva. Ideja “Tunela spasa” njegova je zasluga i odvija se pod njegovim rukovođenjem. Za Stav otkriva stvari koje nikad nije javno izgovorio. General-major Armije RBiH Rašid Zorlak svoju životnu priču započinje uz konstataciju: “Samo govorim istinu, ono što sam vidio svojim očima, a o onome gdje ima sumnje neću da govorim. Nema tih para na dunjaluku kojima bi me potplatili da govorim drugačije. Ne dao Bog da se o nekoga ogriješim.” Nakon rata, ovaj vrhunski vojni stručnjak za atomsku, biološku i hemijsku odbranu, jedan od ponajboljih vojnih hemičara u bivšoj JNA, dugogodišnji univerzitetski profesor, bavi se ekološkim uzgojem pčela, kalemljenjem i uzgojem voćaka i malina. Posjetili smo ga na njegovom velikom imanju u Semizovcu kod Sarajeva. General je u sedamdesetim godinama života i radi od jutra do mraka. Sve što mu je na stolu iz njegove je proizvodnje. Posvećen je svojoj porodici i prirodi. Tokom razgovora u njegovoj bašti započela je gromoglasna grmljavina. Generalu smo predložili da se premjestimo pod krov, ali on reče da neće biti kiše. “Kako znate”, upitasmo. “Ne znam ja, znaju moje pčele. Prije kiše vraćaju se u košnicu, a sada miruju”, odgovorio je fascinantni general Armije RBiH koji je uspio što rijetko kome uspije – s prirodom je postao jedno. Poznati je pčelar i kalemar voćaka, a zna se uputiti u šumu s nožićem i izolirskom trakom. “Hvala dragom Allahu, gdje god vidim, ja okalemim. Neko će nekada pojesti. Ako niko drugi, bit će to gozba za ptice”