Obilazim, fotografiram i pokušavam izvući podatak više, što, očigledno, privlači pažnju katolika koji žive nedaleko od “jevrejskog groblja”. Prilazi starija žena i zagonetno me posmatra. Pitam, zna li mi kazati nešto više o umrlima u groblju. Sliježe ramenima i veli da je o njima najviše znao pokojni Marić. Zanimljivo, na to sam često nailazio: O tome je najviše znao pokojni ovaj, ili rahmetli onaj...
U nepunih sedam dana Azrail nas je obilazio čak osam puta, što je za malu sredinu kakva je Prozor ekstremno neobično i teško. Ne bih želio da se ovo razumije kao neka vrsta jadikovanja i kuknjave – od Boga je i valja ići dalje – a i predstavljalo bi određenu vrstu bunta protiv Njegove volje. Ipak, vrijedi se povremeno opomenuti, valja razmisliti i pouku primiti. Nije o ovome ugodno ni pisati, a kamoli čitati. Ipak, nije ugodno ni ogovarati, spletkariti, lagati i raditi još štošta, pa to, u manjoj ili većoj mjeri, radimo
Iako relativno mala sredina, i u Prozoru ima osoba s posebnim potrebama, ali i organizacija koja im želi izaći u susret i biti tu za njih. Riječ je o Udruzi građana roditelja djece s posebnim potrebama “Djeca nade”. “Činjenica da sam majka djeteta s poteškoćama u razvoju – Sy Down – daje mi snagu da se posvećujem radu Udruge, iako nije nimalo lako”, kaže Ana Džalto
Halem Hero zasigurno nikome zla nije mislio niti učinio. Sejad Bobar ni mrava nikada ne bi zgazio, a kamoli nekome napakostio. A tek djevojčica Elna! Šta je kome mogla učiniti? Bila je maksum, bezgrešno biće tek postalo na svijet, a tako je izmasakrirana da je bolje i ne opisivati. I svi ostali.
Prozor je mala sredina u kojoj se malo šta znatnije mijenja. Možda to ponajbolje ilustrira jedna ovdašnja pošalica, odnosno uobičajeni odgovor na pitanje “šta ima u Prozoru?”. Na postavljeno pitanje obično ide kontrapitanje: “Jesi li gledao Bitku na Neretvi?” Budući da su rijetki oni koji nisu odgledali ovaj film i budući da je odgovor skoro uvijek potvrdan, uslijedi i konačni odgovor: “Eto, sve je isto kao i onda”
Grad Prozor svojevremeno je imao čak četiri džamije, od kojih su danas uspravne dvije, a dvjema se ne zna ni za trag. Jedina u stalnoj funkciji jeste Nuhefendića ili Čaršijska džamija, koja je podignuta 1700. godine sa sahat-kulom nedaleko od nje. U ratu je doživjela devastiranja, ali je opstala. Hadži Nesuhova ili Mahalska džamija obnovljena je prethodnih godina. Prvi se put spominje 1604. godine. Ona je u funkciji tokom ramazana
