fbpx

Zbog svojih zasluga u ratu, posthumno je odlikovan najvećim ratnim priznanjem, značkom “Zlatni ljiljan”. Također, 12. januara 1996. godine posthumno je proizveden u čin natkapetana Armije RBiH. Iako po rođenju nije bio Bužimljanin, u ovom je mjestu ostavio veliki trag, prvo kao učitelj, a na koncu kao jedan od najznačajnijih starješina bužimske brigade. Osnovna škola “Konjodor”, u kojoj je svojevremeno i bio zaposlen, nosila je njegovo ime od 1999. do 2006. godine, kada je taj naziv ukinut. Ove godine, Skupština Unsko-sanskog kantona vratila je ime Sulje Mirvića u naziv ove škole. Iza njega su ostali supruga Suvada i sinovi Admir i Anel

Meho Bašić je za života odbio priznanje “Zlatni ljiljan”. U toku rata, prilikom jedne godišnjice su ga predlagali, ali im je on rekao da se ne bori ni za ljiljane ni za pare. Nakon pogibije, posthumno mu je dodijeljen. Kod kuće je često imao običaj kazati da glavni glumci poginu na kraju. U porodici su stalno strepili nad tim riječima, koje su se na koncu, nažalost, obistinile

Imali smo dobru komandu i dobre vojnike i ja im čestitam i zahvaljujem im se na onome što su uradili u ratu. I nisu tačne one priče da bi Bihać pao da nije bilo 'Oluje'. Bihać je odbranio borac 5. korpusa i niko drugi. Kad nije pao 1992. godine, ne bi pao ni 1995. godine, kada smo imali i iskustvo i naoružanje”, poručio je Tigar

Asimov borac Elvir Šahinović potvrđuje riječi mnogih sagovornika koji ističu Topalovu nevjerovatnu hrabrost. I danas mu, kaže, odzvanjaju Asimove riječi iz akcije u kojoj su vraćali izgubljene linije na Kestenovoj glavi 1994. godine, kada im je naredio: “Nemoj da se koji sagnuo. Mislit će da ih se bojimo”

Mnogim Bošnjacima iz Bosanske krajine želja da pomognu u odbrani napadnute domovine bila je jača od preklinjanja njihovih majki i supruga da ne idu u opkoljeni Bihaćki okrug. Iz zemalja Zapadne Evrope, gdje ih je zatekao početak agresije na Bosnu i Hercegovinu, krenuli su braniti svoju zemlju. Na putu su ih čekale brojne prepreke, od prolaska neprijateljskih linija do lutanja po šumama

Trinaest kilometara od Bužima, na regionalnom putu prema Velikoj Kladuši, nalazi se Zborište. S obzirom na to da je ova mjesna zajednica još početkom agresije napadana u više navrata s teritorija tzv. SAO Krajine, stanovništvo je sa sumnjom i oprezom gledalo na Abdića i njegove ideje. Znali su da podrška ovom otpadniku neminovno vodi savezu sa srpskim snagama, odnosno pristanku na život pod njihovom čizmom. Nisu mogli zaboraviti prolivenu krv svojih saboraca koji su pali boreći se upravo protiv agresora i zločinaca koji su kidisali na njihovu zemlju

Prijava pa i optužnica protiv Dudakovića pripremane su još od 2002. godine, sve nakon tvrdnji da su ispred motela na ulazu u Bosanski Petrovac iz pravca Ključa, 14. ili 15. septembra 1995. godine, vojnici iz Dudakovićevog osiguranja navodno strijeljali između 25 i 30 srpskih civila. O tome je pred istražnim organima RS svjedočio bivši pripadnik 5. korpusa Armije RBiH

Iza oslobađajuće operacije “Sana 95” nisu ostale ni porušene crkve ni masovne grobnice. Ostala je slobodna i oslobođena teritorija koja je danas u Unsko-sanskom kantonu, a na toj teritoriji su nakon oslobađanja otkrivene masovne grobnice s tijelima Bošnjaka, poručio je Ćuskić

Pripadnici 5. korpusa Armije RBiH nisu činili nikakve “masovne zločine”, kako se to navodi u tendencioznom tekstu Glasa Srpske, objavljenog nakon obilježavanja februarske ofanzive na lokalitetu Hasin Vrh, odakle su agresori i paravojne jedinice potpomognute jedinicama iz susjednih zemalja krenule u završni obračun s hrabrim krajiškim borcima koji su ginuli sprečavajući novu Srebrenicu, novi Prijedor, novu Tomašicu, novi Keraterm...