fbpx

Kada su 2007. godine Portugalci birali u anketi najvećeg Portugalca u njihovoj historiji, većina je izabrala Antónija de Oliveiru Salazara (1889–1970), diktatora koji je čvrstom rukom vladao tom zemljom od 1932. do smrti 1970. godine. Salazar je dobio u anketi portugalskog javnog televizijskog servisa 41 posto glasova, ostavivši iza sebe ljude poput Vasca da Game, Ferdinanda Magellana, Luisa vaz de Camöesa, pjesnika kojem pripisuju stvaranje portugalskog jezika, Antonija Egasa Moniza, dobitnika Nobelove nagrade za medicinu, Joséa Saramaga, dobitnika Nobelove nagrade za književnosti, ili Joséa Mourinha

Osim Sarajeva, jedino zajedničko u životima Gavrila Principa i Franza Ferdinanda bila je tuberkuloza, od koje su obojica patila. Ona je Principa ubila u zatvoru, ona ga je ostavila i bez žene u koju je bio zaljubljen i koju nikada nije ni poljubio. Nadvojvoda je riskirao svoj položaj da oženi ženu svog života, groficu Sofiju Chotek, koju su mnogi smatrali neprikladnom za carski bračni brak. Sofija je pretrpjela bezbroj poniženja i zapravo nije bila u stanju čak ni putovati istim automobilom kao i njezin suprug. U Sarajevu su napravili izuzetak

Miljkan Princip ima osamdeset i šest godina i posljednji je Princip u Obljaju, selu kraj Bosanskog Grahova u kojem je rođen Gavrilo Princip. Ostali su Principi rasuti po svijetu, od Sarajeva i Banje Luke do Švedske i Australije. Kada Miljkan ode s ovog svijeta, Principa više neće biti u Grahovu

Nakon rata, kada je odslužio svoje u JNA, Redžo je radio kao putar, ali prije no što će otići u vojsku, morao je “dobrovoljno” na radne akcije. Gradio je prugu Šamac – Sarajevo. “Slomilo me je. Kada sam došao kući, ležao sam petnaest dana od umora. Nisam se mogao pomaći. Ali ko te pita, moralo se ići raditi”, sjeća se

Optužnica protiv Mihajlovića potvrđena je 2. jula 2018. godine. Tokom procesa saslušano je na desetine svjedoka, među kojima su bili i tužioci Tužilaštva BiH Oleg Čavka, Dubravko Čampara te Dijana Kajmaković i Mirza Hukeljić, kao i vještaci ekonomske struke

Na današnji dan 2010. godine Haški tribunal proglasio je oficire Vojske Republike Srpske, Vujadina Popovića i Ljubišu Bearu, krivim za genocid nad Bošnjacima u Srebrenici 1995. i osudio ih na kaznu doživotnog zatvora. Drago Nikolić osuđen je na 35 godina, Ljubomir Borovčanin na 17, Radivoje Miletić na 19, Milan Gvero na pet, a Vinko Pandurević na 13 godina zatvora. Beara je rođen 1939. godine u Sarajevu. U maju 1992. godine imenovan je za načelnika sigurnosti Glavnog štaba Vojske RS a i bio je smatran za jednog od najbližih saradnika Ratka Mladića. Stav donosi dijelove dokumentarnog romana Ivice Đikića Beara, koji je, na temelju izvornih dokumenata sa suđenja ratnim zločincima u Hagu, rekonstruirao kako je kapetan bojnog broda JNA Ljubiša Beara postao glavni organizator genocida u Srebrenici

Nekoliko je ruta kojima migranti iz Srbije ilegalno ulaze u Bosnu i Hercegovinu, ali su dvije glavne, obje preko rijeke Drine. Jedna je kroz Zvornik. Kako su nam kazali volonteri koji pomažu migrantima koje sretnu u putu, ilegalni migranti u Zvorniku sačekaju švercere koji ih kombijima ilegalno prebace dvadesetak kilometara dalje, do tzv. koridor pijace u Memićima kod Kalesije, koja se nalazi na samoj entitetskoj liniji. Odatle put ka Tuzli ili Sarajevu nastavljaju pješice

Od ustaškog se terora Sarajevo oporavljalo godinama, terora od kojeg se skoro niko od onih koji danas žele organizirati misu u sarajevskoj Katedrali nije ogradio. Sarajevo misu ne želi baš zbog toga. Ne zato što to nije i njegova stvar. Sarajevo misu ne želi zato što se misom u istu ravan stavljaju oni koji su vješali Sarajlije, oni koji su napunili zidove tvrđave na Vracama imenima Sarajlija s onima koji nisu ništa skrivili i strijeljani su nevini po povratku s Bleiburga

Mnogi od zarobljenih u Austriji završavali su u zatvorima, na sudovima, u kažnjeničkim logorima ili na redovitom odsluženju vojnog roka, gdje su neki izgubili život. Dio bivših vojnika, što ustaša, što domobrana, ali i civila neposredno nakon što su njihova mjesta došla pod nadzor novih komunističkih vlasti skrivali su se kako bi spasili život. Poznati su pod nazivom “škripari” i “križari”.