Nije to, naravno, ništa novo, niti je originalna Bačanovićeva umotvorina, niti je specifično za (veliko)srpsku političku misao, jer gotovo iste ideje baštine i hrvatski supremacisti i speratisti, no, stvar je u tome da Srbi i Hrvati jednostavno nisu u poziciji Izraelaca niti su Bošnjaci u poziciji Palestinaca. U bilo kojem smislu. Koliko će proći dok Bačanoviću i kompaniji ta činjenica ne postane jasna?
Ta hrvatska frustracija impotencijom svoje politike u Bosni i Hercegovini, da se u miru ostvare vlastiti ratni ciljevi, za posljedicu ima dva uporedna degenerativna procesa u hrvatskoj političkoj kulturi, ali i u hrvatskoj javnosti. Prvi je svojevrsna srbizacija ili srbofilija hrvatske političke kulture, a drugi, nastao kao posljedica te frustracije, jeste odmicanje od zapadnih tekovina i vrijednosti
Prvostepena presuda Ratku Mladiću, drugostepena hercegbosanskoj šestorci i odbijanje razmatranja zahtjeva za reviziju presude po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid više su nego dovoljni da ustvrdimo kako je veliki broj događaja, napisa, političkih i svakih drugih reakcija u odlazećoj godini bio obilježen različitim haškim odlukama. Njihove posljedice vjerovatno će još dugo utjecati na ovdašnja politička zbivanja, uključujući i moguće individualne tužbe žrtava
Najvažnije pitanje, zbog kojeg su “mirovni aktivisti” i otpočeli problematizaciju spomenika, jeste prenošenje informacija i formiranje kolektivnog sjećanja. Da bismo bolje shvatili agende onih koji predlažu mirenje po cijenu zaboravljanja, dovoljno se zapitati šta bi dolazeće generacije mogle naučiti iz mirotvornih “give peace a chance” spomenika kakve Ćurak predlaže, a šta bi mogle saznati i naučiti iz onih koji bi simbolički jasno saopćili šta se desilo, kada se desilo, ko je napadao, a ko se branio? Šta šalje jasniju poruku, šta je važnije saopćiti, šta je bliže istini?
Ta pasivno-agresivna retorika, gdje se od Bošnjaka očekuju ne samo jednostrani ustupci nego bukvalna samokastracija vlastitog političkog suvereniteta, a zatim posljedična kuknjava o ugroženosti kada takve drskosti budu odbijene, pokazuje radikalizaciju HDZ-ove politike koja jednostavno ne može izaći iz ćorsokaka u koji je sama sebe utjerala pokušavajući ostvariti ratne ciljeve.
Ova ucjena trebala bi za rezultat imati legitimizaciju stava da je veličanje presuđenog ratnog zločinca nekakvo neotuđivo ljudsko pravo i da je bilo kakvo negodovanje zbog takvog govora mržnje ustvari napad na nečiju slobodu govora.
Javnost je najprije bila skandalizirana Rekinim izjavama da mu je, navodno, naređeno da ubija srpske civile u okolini Goražda, za šta nema ama baš nikakvog dokaza
Misli i ideje koje su mogle nastati jedino kao plod uma koji se decenijama kajmačio na državnim jaslama i narodnim parama nevjerovatno se dobro uklapaju u cijeli Avazov koncept u narodu poznatiji kao avazovština
Nije potrebno ni spominjati da je u oba slučaja riječ o projektima udruženja “Zašto ne”, što znači da su u pitanju porodični poduhvati u kojem učestvuju Brkan, njegova partnerica Tijana Cvjetičanin, Brkanov brat Boris i ostali
. Katarze neće niti može biti dok u hrvatskoj javnosti potpuno ne zamre ideja iz koje se izrodilo zlo kojem je presuđeno u Hagu, ta demonska ideja podjele Bosne i Hercegovine i ekskluzivnog hrvatskog nacionalnog prostora u kojem će Hrvati imati veća prava od drugih. Dok se ova ideja ne delegitimizira i potpuno ne kriminalizira u hrvatskoj političkoj kulturi, katarza će ostati samo lijep san
