fbpx

Poticati na nerede i nasilje, kidnapirati legitimne zahtjeve boraca te iskoristiti borce da bi ih se huškalo na nekakav “režim”, tj. na demokratski izabranu vlast, koju svakako borci kao i svi punoljetni građani imaju priliku demokratski smijeniti na izborima za nekoliko mjeseci, govori nam da određene političke organizacije sumnjaju u vlastiti izborni uspjeh te da pokušavaju nedemokratskim i pučističkim metodama doći na vlast. Treba li uopće napominjati da nema većih neprijatelja ove države i dušmana ovog naroda od takvih parapolitičkih mračnjaka koji pokušavaju preko leđa boraca udariti na same demokratske temelje i slobodu države i naroda za koju su ti borci ginuli i prolijevali svoju krv

Sarajevo jeste oslobođeno od fašističkog okupatora 6. aprila 1945. godine, ali je naš glavni grad mnogo stariji od tog datuma. Naravno, 6. april izuzetno je važan u našoj historiji te on treba biti ono što i jeste – Dan oslobođenja Sarajeva, ali Dan grada Sarajeva treba biti prilagođen vakufnami Isa-bega Ishakovića iz 1462. godine

Komšić nije ni dobar govornik, niti je posebno odan i lojalan nekoj ideologiji i ideji, a, kao što se može vidjeti iz priloženog, ima i određene ozbiljne manjkavosti i na polju osnovne kulture i obrazovanja.

Nakon što je objavljeno da MUP RS-a nabavlja 2.500 dugih cijevi, bilo je gotovo pa i zabavno posmatrati politikantski populizam koji je uslijedio u Federaciji. (O)pozicija se samosaplitala ne znajući bi li imitirala patriotski sentiment, upisivala jeftine dnevnopolitičke poene ili nastavila relativizirati velikosrpsko naoružavanje. Zato su se odlučili za sve troje

Kada je iz Opće bolnice “Prim. dr. Abdulah Nakaš”, koja nosi ime po njegovom ocu, dr. Nedžad Nakaš početkom 2016. godine prešao da radi u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu, generalna direktorica KCUS-a prof. dr. Sebija Izetbegović rekla je: “Dovela sam Messija”

Nisu suptilna ni Mijovićeva prognoziranja o sjurivanja ulice protiv “Bakira, Fadila i Salke”, kojima, kako poručuje Mijović, više neće ni policija pomoći.

U radnju je zakoračio povisoki bradati deba u kožnoj jakni sa zlatnim lancem oko vrata. Brzim koracima prišao je pultu gurajući usput sve ostale kupce kao bilijarske kugle. “Pa đe si ti, evo čeka te panja odjutros”, reče mu prodavačica. Deba zgrabi hljeb, odgrize vrh zubima i kroz zalogaj podviknu: “Nemam sad para, platit ću ti sutra”

Pasus čitam nekoliko puta. Podrazumijevajući je, svevremen u svojoj uopćenosti, stilski rogobatan i, poput mudroserskog narativnog uljeza, kompoziciono ničim logički povezan s tekstom koji mu prethodi i onim koji nakon njega slijedi. Čitam i čudim se. Zašto sam, dovraga, ovo napisao? I čime potaknut? Tim prije jer sam tada imao nepunih devetnaest godina, krasnu djevojku, miran i sređen život

Možda bi pomoglo, ponekad, kod javne česme od riječi prisjetiti se svega onoga što u jeziku živi kao dio našeg nesvjesnog i neprepoznatog iskustva. Uzalud bi tad tekle riječi, uzalud bi onaj koji pere ruke trljao dlan o dlan. (Sjećate se: Trla baba dlan da joj prođe dan). Nažalost, ni riječi ne prepoznajemo, kao što ne prepoznajemo ni vodu dok se njom peremo