I Maroko i Tunis, koji su 1956. godine postali nezavisni, dotad su bili protektorati dok je Alžir imao status odjela i, shodno tome, Pariz ga je smatrao francuskim suverenim teritorijem. Takav mu je status dodijeljen 1948. godine u uzaludnom pokušaju smirivanja sve glasnijih zahtjeva za nezavisnošću, koji su se u zemlji pojavili još desetljeće ranije
Aouar nije jedini, mnogi su alžirski talenti zablistali među bleusima, od Zinedinea Zidanea do Karima Benzeme ili Nabila Fekira.
Emmanuel Macron se s malo tabua suočava s određenim vrlo delikatnim historijskim pitanjima poput rata u Alžiru. Prije nego što je izabran za predsjednika, tokom posjeta Alžiru rekao je da je kolonizacija “zločin protiv čovječnosti”. Ove snažne riječi kojima je priznao odgovornost svoje nacije šokirale su neke dijelove francuskog društva.
Mnogi ga smatraju jednim od simbola režima Buteflike, ali Tebboune je tokom predizborne kampanje rekao da će njegov politički program ispuniti zahtjeve demonstranata.
Za njegove kritičare, Buteflika je bio autokrat bez hrabrosti da se pozabavi reformama koje je zahtijevala ekonomija zemlje, što je zemlja previše ovisna o energentima, što nije uspjela iskoristiti godine rasta cijena nafte i što se nije znao povući na vrijeme.
Život izgubljene generacije mladih Alžiraca oblikovan je odrastanjem u godinama sukoba, nezaposlenosti i državne represije. Borbe ovnova mjesta su gdje mladi ljudi mogu iskazati svoje vještine i pobjeći od stalnog nadzora države. Stav prenosi članak Hannah Rae Armstrong objavljen u britanskom listu The Guardian
